Wednesday, November 12, 2025

Marija - Suotkupiteljica, Zagovornica i Posrednica svih milosti

 

MARIJA i POSLJEDNJA BORBA

Pobožnost prema Mariji je potrebna osobito u posljednjim vremenima

 


    Poglavito na ta posljednja i strašna đavolska progonstva, koja će rasti svakoga dana sve do antikristova kraljevstva, treba primijeniti ono prvo i glasovito proroštvo i prokletstvo što ga je Bog izrekao u raju zemaljskom protiv zmije. Upravo je zgodan čas rastumačiti ga ovdje na slavu Presvete Djevice, na spas njezine djece i đavlu na sramotu: Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: ona će ti glavu satirati, a ti ćeš joj vrebati petu (Post 3, 15).

    Bog je zametnuo i podigao samo jedno, ali nepomirljivo neprijateljstvo, koje će trajati do konca i bivati sve žešće: neprijateljstvo između Marije, svoje dostojne Majke, i Lucifera; između djece i slugu Presvete Djevice, s jedne strane, i sinova i šegrta Luciferovih, s druge. Prema tome, najljuća neprijateljica, koju je Bog podigao protiv đavla, jest Marija, njegova sveta Majka. Bog joj je, dapače, dao već od raja zemaljskoga, premda je tada bila još samo u Božjoj zamisli, takvu mržnju prema onom prokletom Božjem neprijatelju, toliku vještinu da otkrije zloću one stare zmije i toliku snagu da pobijedi, zgnječi i satre toga ohologa bezbošca da je se on boji više nego svih anđela i ljudi, pače, u nekom smislu, više nego i samoga Boga. To ne znači da sveta srdžba, mržnja i moć Božja protiv sotone nisu neizmjerno veće od srdžbe, mržnje i moći Presvete Djevice, jer su Marijine savršenosti omeđene, ali se Sotona nje više boji iz dva razloga. Prvo, jer je ohol, pa neizmjerno više trpi što ga pobjeđuje i kažnjava mala i ponizna službenica Gospodnja te ga njezina poniznost ponizuje više nego Božja svemoć. Drugo, jer je Bog dao Mariji veliku moć protiv đavola da se – kako su na usta opsjednutih često morali i protiv svoje volje priznati – više boje jednog njezina uzdaha za koju dušu, negoli molitava svih svetih i samo jedne njezine prijetnje protiv njih, negoli svih ostalih muka.

    Što je Lucifer izgubio ohološću, to je Marija dobila poniznošću. Što je Eva upropastila i izgubila neposluhom, to je Marija spasila posluhom.21 Eva, slušajući zmiju, upropastila je sa sobom svu svoju djecu i podvrgla ih pod zmijinu vlast, a Marija, pokazavši se savršeno vjerna Bogu, spasila je sa sobom svu svoju djecu i sluge i posvetila ih Božjem Veličanstvu.

    Bog je zametnuo ne samo jedno neprijateljstvo, nego neprijateljstva i to ne samo između Marije i sotone, već i između potomstva Presvete Djevice i potomstva sotonina. Drugim riječima, Bog je zametnuo neprijateljstva, nesklonosti i tajne mržnje između prave djece i slugu Presvete Djevice s jedne strane, i djece i slugu đavolskih s druge. Djeca Belialova, robovi Sotone, ljubitelji svijeta (jer to je sve isto) uvijek su do sada progonili i progonit će od sada više nego ikada prije one koji pripadaju Presvetoj Djevici, kao što je nekada Kain progonio svoga brata Abela (usp. Post 4, 8) i Ezav svoga brata Jakova, koji su praslika odbačenika i predodređenika. Ali ponizna Marija, uvijek će iznijeti pobjedu nad onom oholicom. I to tako veliku da će joj uspjeti satrti mu glavu, to sjedište njegove oholosti. Ona će uvijek otkrivati njegovu zmijsku zloću, razotkrivati mu paklene spletke, mrsiti mu đavolske osnove i štitit će do konca vijeka svoje vjerne sluge od njegove okrutne šape. No moć Marijina nad svim đavlima, sinut će osobito u posljednjim vremenima kada će Sotona stavljati zasjede njezinoj peti, to jest njezinim poniznim sužnjevima i njezinoj siromašnoj djeci, što će ih ona podignuti da ratuju protiv Sotone. Oni će biti maleni i siromašni u očima svijeta, niski pred svima poput pete. Svatko će ih gaziti i gnječiti kao što se događa peti s obzirom na ostale tjelesne udove. Ali zato će biti bogati Božjim milostima, koje će im Marija dijeliti obilno. Bit će veliki i uzvišeni u svetosti pred Bogom i nadvisit će svaki stvor svojom vatrenom revnošću. Božja će ih pomoć tako jako podupirati da će svojom petom – svojom poniznošću – u jedinstvu s Marijom, satrti glavu đavlu, a Isusu pribaviti slavnu pobjedu.

 

“Rasprave o pravoj pobožnost prema Blaženoj Djevici”, Glava 1. 2. Pobožnost prema Mariji je potrebna osobito u posljednjim vremenima, - Sveti Luj Marija de Monfort

‘Budi religiozan ili budi proklet!’

 

‘Budi religiozan ili budi proklet!’

Propovijed o zlu plesa, koju je izrekao sveti Jean-Marie Baptiste Vianney, župnik Arški

 


Uvijek postoji osoba koja mi kaže:

"Kakva šteta može biti u tome da se neko vrijeme zabavljam? Nikome ne činim ništa nažao; ne želim biti religiozan niti postati religiozan! Ako ne idem na plesove, živjet ću u svijetu kao mrtvac!"

Dobri prijatelju, griješiš.

Ili ćeš biti religiozan ili ćeš biti proklet. A što je religiozna osoba? To nije ništa drugo nego osoba koja ispunjava svoje dužnosti kao kršćanin.

Kažeš da neću ništa postići razgovarajući s tobom o plesovima i da se zbog toga nećeš upuštati ni više ni manje u njih. Opet griješiš. Ignorirajući ili prezirući upute svog pastora, navlačiš na sebe nove kazne od Boga, a ja ću, sa svoje strane, postići mnogo ispunjavajući svoje dužnosti. U času moje smrti, Bog me neće pitati jesi li ti ispunio svoje dužnosti, već jesam li te ja naučio što moraš činiti da bi ih ispunio. Kažeš također da nikada neću slomiti tvoj otpor do te mjere da te uvjerim da je šteta u tome da se malo zabaviš plesom? Ne želiš vjerovati da u tome ima ikakve štete? Pa, to je tvoja stvar. Što se mene tiče, dovoljno je da ti kažem na način koji će osigurati da time činim sve što bih trebao činiti. To te ne bi trebalo iritirati: tvoj pastor vrši svoju dužnost. Ali, reći ćeš, Božje zapovijedi ne zabranjuju ples, niti Sveto pismo. Možda ih nisi baš pomno proučio. Slijedite me na trenutak i vidjet ćete da nema Božje zapovijedi koju ples ne bi prekršio, niti sakramenta koji ne bi oskrnavio.

Znaš, kao i ja, da se ovakve ludosti i divlje ekstravagancije obično ne prakticiraju osim nedjeljom i blagdanima. Što će onda učiniti mlada djevojka ili mladić koji su odlučili ići na ples? Kakvu će ljubav imati prema Bogu? Njihovi će umovi biti potpuno zaokupljeni pripremama za privlačenje ljudi s kojima se nadaju družiti. Pretpostavimo da izgovaraju svoje molitve - kako će ih izgovarati? Nažalost, samo Bog to zna! Osim toga, kakvu ljubav prema Bogu može osjetiti bilo tko koji ne misli i ne diše ništa osim ljubavi prema užicima i stvorenjima? Priznat ćeš, nemoguće je ugoditi Bogu i svijetu. To se nikada ne može dogoditi.

Bog zabranjuje psovanje. Jao! Kakve se svađe, kakve psovke, kakva se bogohuljenja izgovaraju kao rezultat ljubomore koja nastaje među tim mladima kada su na takvim okupljanjima! Niste li često tamo imali sporove ili tučnjave? Tko bi mogao izbrojati zločine koji se čine na tim đavolskim okupljanjima? Treća zapovijed nam nalaže da svetkujemo sveti dan nedjelje. Može li itko doista vjerovati da dječak koji je proveo nekoliko sati s djevojkom, čije je srce poput peći, doista tako zadovoljava ovu zapovijed? Sveti Augustin ima dobar razlog reći da bi muškarcima bilo bolje da [nedjeljom] obrađuju svoju zemlju, a djevojkama da nastave svoje pređe nego da idu plesati; zlo bi bilo manje. Četvrta Božja zapovijed nalaže djeci da poštuju svoje roditelje. Imaju li ovi mladi ljudi koji posjećuju plesove, poštovanje i pokoravaju li se željama svojih roditelja koje bi trebali imati? Ne, sigurno nemaju; Uzrokuju im najveću brigu i nevolju zbog načina na koji zanemaruju želje svojih roditelja i načina na koji loše troše njihov novac, a ponekad ih čak i provociraju zbog njihovim staromodnih pogleda na svijet i način života. Kakvu tugu ne bi trebali osjećati takvi roditelji, ako im vjera još nije ugasla, videći svoju djecu prepuštenu takvim užicima ili, jednostavnije rečeno, takvim razuzdanim načinima života? Ta djeca više nisu sklona Raju, već se tove za Pakao. Pretpostavimo da roditelji još nisu izgubili vjeru... Jao! Ne usuđujem se ići dalje!... Kakvi slijepi roditelji!... Kakva izgubljena djeca!...

Postoji li ijedno mjesto, ijedno vrijeme, ijedna prilika u kojoj se u plesnim dvoranama i njihovim posljedicama ne čini toliko grijeha nečistoće? Nisu li ljudi na tim okupljanjima najžešće potaknuti protiv svete vrline čistoće? Gdje drugdje nego tamo osjetila su tako snažno potaknuta na ugodno uzbuđenje? Ako malo detaljnije proučimo ovo, ne bismo li trebali gotovo umrijeti od užasa pri pogledu na toliko zločina koji se čine? Nije li da na tim okupljanjima Vrag tako bijesno rasplamsava vatru nečistoće u srcima mladih ljudi kako bi u njima uništio milost krštenja? Nije li tamo Pakao koji porobljava onoliko duša koliko želi? Ako, unatoč nedostatku prilika i pomoći molitve, kršćanin ima toliko poteškoća u očuvanju čistoće srca, kako bi uopće mogao sačuvati tu vrlinu usred toliko uzročnika koji su je sposobni razbiti?

„Pogledaj“, kaže sveti Ivan Zlatousti, „na ovu svjetovnu i lakovjernu mladu ženu, ili bolje rečeno, na ovaj plamteći ogromni đavolski oganj koji svojom ljepotom i raskošnom odjećom pali u srcu tog mladića vatru požude. Ne vidiš li ih, jednu koliko i drugu, kako nastoje očarati jedna drugu svojim držanjem, gracioznošću i svim vrstama trikova i lukavstava? Izbroj, nesretni grešniče, ako možeš, broj svojih loših misli, svojih zlih želja i svojih grešnih djela. Nisi li tamo čuo one melodije koje ugađaju ušima, koje rasplamsavaju i pale srca i pretvaraju ove skupove u peći bestidnosti?“

Nije li ondje, draga braćo moja, da dječaci i djevojčice piju s izvora zločina, koji će vrlo brzo, poput bujice ili rijeke koja se izlijeva iz korita, poplaviti, uništiti i otrovati svu svoju okolinu? Samo naprijed, bestidni očevi i majke, idite u Pakao, gdje vas čeka Božji gnjev, vas i sva dobra djela koja ste učinili dopuštajući svojoj djeci da se izlažu takvim rizicima. Samo naprijed, neće proći dugo da vam se pridruže, jer ste im jasno zacrtali put. Idite i prebrojite koliko su godina vaši dječaci i djevojčice izgubili, idite pred svog Suca da date račun za svoje živote i vidjet ćete da je vaš pastor imao razloga zabraniti ovakve đavolske užitke! ...

„Ah, kažeš mi da pretjerujem i stvari preuveličavam puno više nego što tu zapravo ima!“

Ja previše govorim o tome? Dobro, onda. Slušajte. Jesu li sveti Oci Crkve previše govorili o tome? Sveti Efraim nam kaže da je ples propast djevojaka i žena, zasljepljivanje muškaraca, tuga anđela i radost vragova. Dragi Bože, može li itko doista imati oči začarane do te mjere da će i dalje htjeti vjerovati da u tome nema ništa loše, dok je cijelo vrijeme to uže kojim Vrag vuče najviše duša u Pakao? ... Samo naprijed, jadni roditelji, slijepi i izgubljeni, samo naprijed i prezirite ono što vam vaš pastor govori! Samo naprijed! Nastavite putem kojim idete! Poslušajte ovo sve i nemojte ništa koristiti od toga!

Nema u tome ništa loše? Reci mi onda, čega si se odrekao na dan svog krštenja? Ili pod kojim uvjetima ti je krštenje dano? Nije li to bilo pod uvjetom da se zavjetuješ pred Nebom i zemljom, u prisutnosti Isusa Krista na oltaru, da ćeš se odreći Sotone i svih njegovih djela i raskoši, za cijeli svoj život - ili drugim riječima, da ćeš se odreći grijeha i užitaka i taština svijeta?

Nije li to bilo zato što si obećao da ćeš biti voljan slijediti stope raspetoga Boga? Pa, nije li to onda uistinu kršenje obećanja danih na tvom krštenju i oskvrnuće ovog Sakramenta milosrđa? Ne oskvrnjuješ li i Sakrament Potvrde, zamjenjujući Križ Isusa Krista, koji si primio, za taštu i razmetljivu odjeću, stideći se tog Križa, koji bi trebao biti tvoja slava i tvoja sreća?

Sveti Augustin nam kaže da oni koji idu na plesove istinski se odriču Isusa Krista kako bi se predali Đavlu. Kakva je to strašna stvar! Istjerati Isusa Krista nakon što ste ga primili u svoja srca! "Danas", kaže sveti Efrajim, "sjedinjuju se s Isusom Kristom, a sutra s Đavlom." Jao! Kakav je Juda onaj čovjek koji, nakon što primi našeg Gospodina, ide ga prodati Sotoni na tim okupljanjima, gdje će se ponovno ujediniti sa svime što je najzločestije! A kad je riječ o sakramentu pokore, kakva proturječnost u takvom životu! Kršćanin, koji nakon jednog jedinog grijeha treba provesti ostatak života u pokajanju, misli samo na to da se preda svim tim svjetovnim užicima! Mnogi oskvrnjuju sakrament posljednjeg pomazanja radeći nepristojne pokrete nogama, rukama i cijelim tijelom, koje jednog dana mora biti posvećeno svetim uljima. Nije li sakrament svetog reda vrijeđan prezirom kojim se razmatraju upute župnika? Ali kad dođemo do sakramenta ženidbe, jao! Koje se nevjere ne razmatraju na tim skupštinama? Čini se dakle da je sve dopušteno. Koliko slijep mora biti svaki onaj tko misli da u tome nema ništa loše...

Sabor u Aix-la-Chapelleu zabranjuje ples, čak i na vjenčanjima. A sveti Karlo Boromejski, milanski nadbiskup, kaže da su tri godine pokore dane nekome tko je plesao i da mu se, ako se vrati plesu, prijeti izopćenjem. Ako u tome nije bilo ništa loše, jesu li se onda sveti Oci i Crkva prevarili? Ali tko vam kaže da u tome nema ništa loše? To može biti samo libertinac ili lakovjerna i svjetovna djevojka koja pokušava ugušiti svoju grižnju savjesti koliko god može. Pa, postoje svećenici, kažete, koji o tome ne govore u ispovijedi ili koji, bez dopuštanja, ne odbijaju odrješenje za to. Ah! Ne znam ima li svećenika koji su toliko slijepi, ali siguran sam da oni koji traže ležerne svećenike traže putovnicu koja će ih odvesti u Pakao. Što se mene tiče, kad bih išao plesati, ne bih želio primiti odrješenje bez stvarne odluke da se ne vratim plesu.

Poslušajte svetog Augustina i vidjet ćete je li plesanje dobra radnja. On nam kaže da je „plesanje propast duša, preokret svake pristojnosti, sramotni spektakl, javno ispovijedanje zločina“. Sveti Efraim to naziva „propašću dobrih morala i hranom poroka“. Sveti Ivan Zlatousti: „Škola javne nečednosti“. Tertulijan: „Hram Venere, konzistorij bestidnosti i citadela svih izopačenosti“. „Evo djevojke koja pleše“, kaže sveti Ambrozije, „ali je kći preljubnice jer bi kršćanka naučila svoju kćer skromnosti, pravilnom osjećaju srama, a ne plesanju!“

Jao! Koliko je mladih ljudi koji otkad idu na plesove ne pristupaju sakramentima ili to čine samo da bi ih oskvrnuli! Koliko je jadnih duša koje su u njima izgubile svoju religiju i vjeru! Koliko ih nikada neće otvoriti oči za svoje nesretno stanje osim kad padaju u pakao!...“

 

’‘Salome with the head of John the Baptist’ 1861, by Jan Adam Janszoon Kruseman

 

[Sv. Jean-Marie Krstitelj Vianney, župnik Arški – 18.-19. stoljeće; Dardilly, Kraljevina Francuska/Ars-sur-Formans, Francusko Carstvo – Svećenik]


Monday, November 10, 2025

De Traditionele H. Mis ter ere van het Hoogfeest van Sint Willibrordus en de Willibrordusbedevaart



Zondag 9 november 2025 stond in het teken van een bijzondere viering in het katholieke Brabant: het Hoogfeest van Sint Willibrordus, de ‘Apostel van de Friezen’ en een van de belangrijkste heilige figuren in de Nederlandse kerkgeschiedenis. Op deze dag kwamen gelovigen uit heel Brabant en daarbuiten samen om deel te nemen aan de Drieherenmis en de Willibrordusprocessie, een traditie die diep geworteld is in de lokale cultuur en spiritualiteit.



De betekenis van Sint Willibrordus

Sint Willibrordus (658–739) was een Angelsaksische missionaris die in de 7e en 8e eeuw het christendom verspreidde in wat nu Nederland, België en Luxemburg is. Hij stichtte kerken en kloosters, waaronder de Abdij van Echternach in Luxemburg, en wordt beschouwd als de eerste bisschop van Utrecht. Zijn feestdag, op 7 november, wordt in Brabant en Limburg met name op de daaropvolgende zondag uitbundig gevierd.


De Drieherenmis en de processie

De Drieherenmis is een unieke liturgische viering, waarbij een priester geassisteerd wordt door een diaken en subdiaken. Deze Mis werd gecombineerd met een plechtige processie, waarbij het beeld van Sint Willibrordus door de straten wordt gedragen, begeleid door gebed, gezang en bloemen. De processie is niet alleen een religieus moment, maar ook een uiting van gemeenschapszin en cultureel erfgoed.


Foto’s als herinnering

Tijdens de viering van 9 november 2025 werden er foto’s gemaakt, die niet alleen de plechtigheid en devotie van de gelovigen vastlegden, maar ook de levendige traditie van de Willibrordusbedevaart. Deze beelden tonen de prachtige liturgische gewaden, de processie met het heiligbeeld, en de gezamenlijke gebeden van jong en oud. Ze zijn een tastbare herinnering aan de verbondenheid tussen verleden en heden, tussen geloof en gemeenschap.


Bij het Willibrordusputje

Het Willibrordusputje is inderdaad een plek van grote historische en spirituele betekenis. Volgens de overlevering doopte Sint Willibrordus hier in de 7e of 8e eeuw de eerste heidenen en kerstende zo dit deel van Brabant. Het putje staat symbool voor het begin van het christendom in deze regio en is daarmee een tastbare herinnering aan de missionaire inzet van Willibrordus. Het is ontroerend om te bedenken dat op dezelfde plek waar eeuwen geleden de eerste dopelingen het water van het leven ontvingen, nu nog steeds gelovigen samenkomen om te bidden en te vieren. Het putje is niet alleen een historisch monument, maar ook een levende bron van geloof en traditie.


Een levende traditie

De Willibrordusbedevaart en de Drieherenmis zijn meer dan alleen religieuze rituelen; ze zijn een levende traditie die generaties verbindt. Op zondag 9 november 2025 werd opnieuw duidelijk hoe deze viering mensen samenbrengt, troost biedt en inspiratie geeft. Het is een dag waarop het geloof zichtbaar en voelbaar wordt, en waarop de erfenis van Sint Willibrordus levend gehouden wordt.


Heilige Willibrordus, ora pro nobis!

Wednesday, October 29, 2025

QUO PRIMUM TEMPORE a Pio V. Papa 1570 A.D.

 

Sveti Papa Pijo V. | Rimski Misal Pija V. | Grob svetog Pape Pija V.

„Od samog početka“

   Proglašavanje tridentinske liturgije

   Papska bula Quo Primum pape Pija V. - 1570. A.D.

   APOSTOLSKA KONSTITUCIJA

Od samog početka, po našem uzdizanju na vrhovnog apostola, rado smo usmjerili svoje misli i umove na pitanja koja su se ticala očuvanja čiste liturgije i trudili smo se, uz Božju pomoć, svim sredstvima u našoj moći, postići tu svrhu. Jer, uz ostale odluke svetog Tridentskog sabora, postojale su odredbe da revidiramo i ponovno uredimo svete knjige: Katekizam, Misal i Brevijar. S Katekizmom objavljenim za pouku vjernika, uz Božju pomoć, i Brevijarom temeljito revidiranim za dostojnu hvalu Božju, kako bi Misal i Brevijar bili u savršenom skladu, kako je prikladno i ispravno – jer je najprikladnije da u Crkvi postoji samo jedan prikladan način recitiranja psalama i samo jedan obred za služenje Mise – smatrali smo potrebnim da odmah posvetimo pozornost onome što je još preostalo učiniti, naime, ponovnom uređivanju Misala što je prije moguće.

Stoga smo odlučili povjeriti ovaj posao učenim ljudima koje smo odabrali. Oni su vrlo pažljivo sastavili sav svoj rad sa drevnim kodeksima u Našoj Vatikanskoj knjižnici i s pouzdanim, sačuvanim ili ispravljenim kodeksima iz drugih izvora. Osim toga, ovi su se ljudi konzultirali s djelima drevnih i odobrenih autora koji se odnose na iste svete obrede; i tako su vratili sam Misal u izvorni oblik i obred svetih Otaca. Nakon što je ovo djelo više puta pregledano i dodatno ispravljeno, nakon ozbiljnog proučavanja i razmišljanja, naredili smo da se gotovo djelo što prije tiska i objavljuje, kako bi svi mogli uživati ​​u plodovima ovog rada; i tako bi svećenici znali koje molitve koristiti i koje obrede i ceremonije moraju od sada poštovati u služenju Misa.

Neka svi posvuda usvoje i obdržavaju ono što je predala Sveta Rimska Crkva, Majka i Učiteljica ostalih crkava, i neka se Mise ne pjevaju ili čitaju prema bilo kojoj drugoj formuli osim one iz ovog Misala koji smo objavili. Ova uredba primjenjuje se od sada i zauvijek, u svim pokrajinama kršćanskog svijeta, na sve patrijarhe, katedralske crkve, kolegijatske i župne crkve, bile one svjetovne ili redovničke, i muškarce i žene - čak i vojničke redove - i crkve ili kapele bez određene kongregacije u kojima se samostanske Mise pjevaju naglas u zboru ili čitaju privatno u skladu s obredima i običajima Rimske Crkve. Ovaj Misal trebaju koristiti sve crkve, čak i one koje su u svom ovlaštenju izuzete, bilo apostolskim dopuštenjem, običajem ili privilegijom, ili čak i zakletvom ili službenom potvrdom Svete Stolice, ili im se njihova prava i ovlasti jamče na bilo koji drugi način.

Samo ovaj novi obred smije se koristiti osim ako Apostolska Stolica nije dala odobrenje za praksu drugačijeg služenja Mise u samo vrijeme ustanovljenja i potvrde crkve prije najmanje 200 godina, ili osim ako nije prevladao običaj slične vrste koji se kontinuirano slijedio tijekom razdoblja od najmanje 200 godina, u kojem slučaju Mi nipošto ne ukidamo njihovu gore spomenutu prerogativu ili običaj. Međutim, ako je ovaj Misal, koji smo smatrali prikladnim objaviti, prihvatljiviji ovim potonjima, dajemo im dopuštenje da služe Misu prema njegovom obredu, pod uvjetom da imaju suglasnost svog biskupa ili prelata ili cijelog svog Kaptola, unatoč svemu ostalom što je suprotno.

Svim ostalim gore spomenutim crkvama, međutim, ovime se uskraćuje korištenje drugih misala, koji se u potpunosti i apsolutno ukidaju; budući da ovom Konstitucijom, koja će biti važeća od sada i zauvijek, nalažemo i zapovijedamo da se ništa ne smije dodati Našem nedavno objavljenom Misalu, ništa izostaviti iz njega, niti se išta u njemu smije mijenjati pod kaznom Našeg nezadovoljstva.

Posebno zapovijedamo svakom patrijarhu, upravitelju i svim drugim osobama ili bilo kojem crkvenom dostojanstvu koje imaju, bili oni čak i kardinali Svete Rimske Crkve ili posjeduju bilo koji drugi rang ili prevlast, te im naređujemo na temelju svete poslušnosti da pjevaju ili čitaju Misu prema obredu, načinu i normi koju smo ovdje propisali i da ubuduće prestanu i potpuno odbace sve ostale rubrike i obrede drugih misala, ma koliko drevne bile, kojih su se obično pridržavali; i ne smiju pri služenju Mise usuditi se uvoditi ikakve obrede ili moliti ikakve molitve osim onih sadržanih u ovom Misalu.

Nadalje, ovim zakonom, na temelju Našeg apostolskog autoriteta, dopuštamo i priznajemo zauvijek da se, za pjevanje ili čitanje Mise u bilo kojoj crkvi, ovaj misal od sada apsolutno slijedi, bez ikakve grižnje savjesti ili straha od bilo kakve kazne, osude ili ukora, te da se može slobodno i zakonito koristiti. Niti su poglavari, upravitelji, kanonici, kapelani i drugi svjetovni svećenici ili redovnici, bilo kojeg naziva, obvezni služiti Misu drugačije nego kako smo Mi propisali. Također izjavljujemo i nalažemo da nitko tko god je prisiljen ili prinuđen mijenjati ovaj Misal, i da se ovaj dokument ne može opozvati ili izmijeniti, već da uvijek ostaje važeći i zadržava svoju punu snagu unatoč prethodnim konstitucijama i dekretima Svete Stolice, kao i svim općim ili posebnim konstitucijama ili ediktima pokrajinskih ili sinodskih vijeća, i unatoč praksi i običajima spomenutih crkava, utvrđenim dugom i davnom praksom - osim, međutim, ako su dulji od dvjesto godina.

Stoga je Naša volja i istom vlašću određujemo da su, nakon što objavimo ovu konstituciju i izdanje Misala, svećenici Rimske kurije, nakon trideset dana, obvezni pjevati ili čitati Misu prema njoj; svi ostali južno od Alpa, nakon tri mjeseca; a oni s one strane Alpa ili unutar šest mjeseci ili kad god Misal bude dostupan za prodaju. Stoga, kako bi se Misal sačuvao netaknut diljem svijeta i bez nedostataka i pogrešaka, kazna za nepoštivanje za tiskare, bilo posredno ili neposredno podložne Našoj vlasti i vlasti Svete Rimske Crkve, bit će oduzimanje njihovih knjiga i kazna od stotinu zlatnih dukata, plativih ipso facto Apostolskoj riznici. Nadalje, što se tiče onih koji se nalaze u drugim dijelovima svijeta, kazna je izopćenje latae sententiae, i druge kazne koje se po Našem sudu mogu izreći; i ovim zakonom određujemo da se ne smiju usuditi ili pretpostaviti tiskati, objavljivati, prodavati ili na bilo koji način prihvaćati knjige ove prirode bez Našeg odobrenja i pristanka, ili bez izričitog pristanka apostolskih povjerenika tih mjesta, koje ćemo Mi imenovati. Navedeni tiskar mora primiti standardni misal i vjerno se s njim slagati te ni na koji način ne odstupati od Rimskog misala velikog tipa (secundum magnum impressionem).

Sukladno tome, budući da bi bilo teško da se ova objava pošalje svim dijelovima kršćanskog svijeta i istovremeno posvuda izađe na vidjelo, nalažemo da se, kao i obično, istakne i objavi na vratima Bazilike Kneza Apostola, također u Apostolskoj kancelariji i na ulici Campo Flora; nadalje, nalažemo da tiskane kopije istog ovog edikta potpisane od strane javnog bilježnika i službene od strane crkvenog dostojanstvenika imaju istu nesumnjivu valjanost svugdje i u svakom narodu, kao da je Naš rukopis tamo izložen. Stoga, nitko ne smije mijenjati ovu obavijest o Našem dopuštenju, statutu, uredbi, zapovijedi, propisu, daru, indultu, izjavi, oporuci, dekretu i zabrani. Međutim, ako bi se itko usudio počiniti takvo djelo, trebao bi znati da će navući gnjev Svemogućeg Boga i blaženih apostola Petra i Pavla.

Dano u crkvi sv. Petra u godini Gospodinova utjelovljenja, 1570., 14. srpnja pete godine našega pontifikata.

___________

Ispod slijedi tekst Bulle Quo Primum 1570 A. D. na Latinskom i Engleskom

PIUS EPISCOPUS

SERVUS SERVORUM DEI

AD PERPETUAM REI MEMORIAM

QUO PRIMUM tempore ad Apostolatus apicem assumpti fuimus, ad ea libenter animum, viresque Nostras intendimus, et cogitationes omnes direximus, quae ad Ecclesiasticum purum retinendum cultum pertinerent, eaque parare, et, Deo ipso adiuvante, omni adhibito studio efficere contendimus. Cumque inter alia sacri Tridentini Concilii decreta, Nobis statuendum esset de sacris libris, Catechismo, Missali et Breviario edendis atque emendandis: edito iam, Deo ipso annuente, ad populi eruditionem Catechismo, et ad debitas Deo persolvendas laudes Breviario castigato, omnino, ut Breviario Missale responderet, ut congruum est et conveniens (cum unum in Ecclesia Dei psallendi modum, unum Missse celebrandae ritum esse maxime deceat), necesse iam videbatur, ut, quod reliquum in hac parte esset, de ipso nempe Missali edendo, quam primum cogitaremus.

First, from moment We were raised up to the summit of the Apostolate, We willingly turned Our spirit and strengths, and directed all Our thoughts, to those things, which pertained to retaining the cult of the Church pure, and We do now, also, with God Himself helping, strive to effect their preparation, having employed every effort. And when among other things there was established by Us, among the other decrees of the Sacred Council of Trent, concerning the publication and emendation of the sacred books, the Catechism, the Missal and Breviary: with the Catechism already published, with God Himself approving, and the Breviary corrected to render to God due praises, it seemed then entirely necessary that the Missal respond to the Breviary, as is fitting and convenient (since in the Church of God it is most decorous that there be one manner of singing Psalms, one manner of celebrating the ritual of the Mass), that, what remained in this matter, namely, in publishing the said Missal, We might consider first of all.

Quare eruditis delectis viris onus hoc demandandum duximus: qui quidem, diligenter collatis omnibus cum vetustis Nostrae Vaticanae Bibliothecae, aliisque undique conquisitis, emendatis, atque incorruptis codicibus; necnon veterum consultis ac probatorum auctorum scriptis, qui de sacro eorundem rituum instituto monumenta Nobis reliquerunt, ad pristinam Missale ipsum sanctorum Patrum normam ac ritum restituerunt. Quod recognitum iam et castigatum, matura adhibita consideratione, ut ex hoc instituto, coeptoque labore, fructus omnes percipiant,

Wherefore, We directed that this burden be committed to chosen expert men: who indeed, having diligently gathered together all the ancient, emended and incorrupt codices from Our Vatican Library, and others searched out from all places,; and not without having consulted the writings of ancient and approved authors, who left to Us their testimonies concerning the institution of the same rituals, and restored the same Missal to the pristine norm of the holy Fathers. Which having already been recognized and corrected, having employed mature consideration, so that all might perceive the fruit of this instituted and undertaken labor,

Romae quam primum imprimi, atque impressum edi mandavimus: nempe ut sacerdotes intellegant, quibus precibus uti, quos ritus, quasve caeremonias in Missarum celebratione retinere posthac debeant. Ut autem a sacrosancta Romana Ecclesia, ceterarum Ecclesiarum matre et magistra, tradita ubique amplectantur omnes et observent, ne in posterum perpetuis futuris temporibus in omnibus Christiani orbis Provinciarum Patriarchalibus, Cathedralibus, Collegiatis et Parochialibus, saecularibus, et quorumvis Ordinum, monasteriorum, tam virorum, quam mulierum, etiam militiarum regularibus, ac sine cura Ecclesiis vel Capellis,

We ordered that it be first printed at Rome and published in printed form: namely, so that priests might understand, which prayers to use, which rituals, or which ceremonies they ought hereafter to retain in the celebration of Masses.  Moreover, so that all the things handed down by the sacrosanct Roman Church, the Mother of all other Churches, be embraced everywhere and observed, lest unto posterity in unending future generations in all the Patriarchates, Cathedrals, Collegiate, Parish and secular Churches, and those of any Order or monastery whatsoever, both of men, as of women, even of regular soldiers, or Churches and/or Chapels without the care of souls,

in quibus Missa Conventualis alta voce cum Choro, aut demissa, celebrari iuxta Romanae Ecclesiae ritum consuevit vel debet, alias quam iuxta Missalis a Nobis editi formulam decantetur, aut recitetur, etiamsi eaedem Ecclesiae quovis modo exemptae, Apostolicae Sedis indulto, consuetudine, privilegio, etiam iuramento, confirmatione Apostolica, vel aliis quibusvis facultatibus munitae sint; nisi ab ipsa prima institutione a Sede Apostolica approbata, vel consuetudine, quae, vel ipsa institutio super ducentos annos Missarum celebrandarum in eisdem Ecclesiis assidue observata sit: a quibus, ut praefatam celebrandi constitutionem, vel consuetudinem nequaquam auferimus;

in which Conventual Mass is accustomed or ought to be celebrated out loud with a Choir, or in low voice, according to the rite of the Roman Church, there be sung anything other than according to the formula of the Missal published by Us, even if the same Churches have been exempted in any manner by an indult of the Apostolic See, custom, privilege, even under oath, by Apostolic confirmation, and/or any other faculty; lest having been approved by the Apostolic See from their first institution, whether by a custom, which, has been observed and/or by its own institution more than two-hundred years of being assiduously celebrated in those same Churches: from which, We in no way take away the aforesaid constitution, and/or custom of celebrating;

sic si Missale hoc, quod nunc in lucem edi curavimus, iisdem magis placeret, de Episcopi, vel Praelati, Capitulique universi consensu, ut, quibusvis non obstantibus, iuxta illud Missas celebrare possint, permittimus; ex aliis vero omnibus Ecclesiis praefatis eorundem Missalium usum tollendo, illaque penitus et omnino reiiciendo, ac huic Missali Nostro nuper edito, nihil unquam addendum, detrahendum, aut immutandum esse decernendo, sub indignationis Nostrae poena, hac Nostra perpetuo valitura constitutione statuimus et ordinamus. Mandantes ac districte omnibus et singulis Ecclesiarum praedictarum Patriarchis, Administratoribus, aliisque personis quacumque Ecclesiastica dignitate fulgentibus, etiamsi S. R. E. Cardinales, aut cuiusvis alterius gradus et praeeminentiae fuerint,

thus, if this Missal, which We now have taken care to publish, pleases the same more, by consent of the Bishop, and/or Prelate, or entire Chapter, We permit that they can celebrate Masses according to it, with nothing whatsoever withstanding: however, We establish and ordain, under the punishment of Our indignation, by this our perpetually valid Constitution, that with the publication of this our said Missal, nothing is ever to be added, detracted, or changed by taking it from the use of those same Missals of any of the aforesaid Churches, and by rejecting those things thoroughly or entirely. We, commanding also strictly each and every Patriarch, Administrator of the aforesaid Churches, and other persons enjoying whatsoever ecclesiastical dignity, even if they be Cardinals of the Holy Roman Church or anyone of another grade or preeminence,

illis in virtute sanctae obedientiae praecipientes, ut ceteris omnibus rationibus et ritibus ex aliis Missalibus quantumvis vetustis hactenus observari consuetis, in posterum penitus omissis, ac plane reiectis, Missam iuxta ritum, modum, ac normam, quae per Missale hoc a Nobis nunc traditur, decantent ac legant; neque in Missae celebratione alias caeremonias, vel preces, quam quae hoc Missali continentur, addere vel recitare praesumant.

precepting these in virtue of holy obedience, so that with all those reckonings and rituals, from other customary Missals howsoever ancient hitherto observed, hereafter entirely omitted, and plainly rejected, they may sing and read the Mass according to the rite, manner, and norm, which is handed down now by Us through this Missal nor let them presume in the celebration of the Mass to add and/or recite other ceremonies and/or prayers, than those which are contained in this Missal.

Atque ut hoc ipsum Missale in Missa decantanda, aut recitanda in quibusvis Ecclesiis absque ullo conscientiae scrupulo, aut aliquarum poenarum, sententiarum et censurarum incursu, posthac omnino sequantur, eoque libere et licite uti possint et valeant, auctoritate Apostolica, tenore praesentium, etiam perpetuo concedimus et indulgemus. Neve Praesules, Administratores, Canonici, Capellani et alii quocumque nomine nuncupati Presbyteri saeculares, aut cuiusvis Ordinis regulares, ad Missam aliter, quam a Nobis statutum est, celebrandam teneantur:

And also, by Our Apostolic authority, and the tenor of the present letters, We also concede perpetually and indulge, that they may entirely hereafter follow this Missal in a sung, or recited, Mass in whatever Churches without any scruple of conscience or incursion of any punishments, sentences and censures, and use this freely and licitly and validly. Or lest Praefects, Administrators, Canons, Chaplains and other secular Priests named by whatever name, or regulars of any Order, be bound to celebrate Mass otherwise, than is established by Us:

neque ad Missale hoc immutandum a quolibet cogi et compelli, praesentesve litterae ullo unquam tempore revocari, aut moderari possint, sed firmae semper et validae in suo exsistant robore, similiter statuimus et declaramus. Non obstantibus praemissis, ac constitutionibus, et ordinationibus Apostolicis, ac in Provincialibus et Synodalibus Conciliis editis generalibus, vel specialibus constitutionibus, et ordinationibus, nec non Ecclesiarum praedictarum usu, longissima et immemorabili praescriptione, non tamen supra ducentos annos, roborato, statutis et consuetudinibus contrariis quibuscumque.

We similarly establish and declare that they also cannot be coerced and compelled by anyone to change this MIssal, nor can the present letters be at any time ever revoked or constrained, but that they stand forth always firm and valid in their strength. With no Apostolic constitutions, and ordinations, and/or special constitutions and ordinations published in Provincial and Synodal general Councils, nor use of the aforesaid Churches, strengthened by the longest and immemorial prescription, not more than two-hundred years, or statutes and customs whatsoever contrary, withstanding the aforesaid.

Volumus autem et eadem auctoritate decernimus, ut post huius Nostrae constitutionis, ac Missalis editionem, qui in Romana adsunt Curia Presbyteri, post mensem; qui vero intra montes, post tres; et qui ultra montes incolunt, post sex menses, aut cum primum illis Missale hoc venale propositum fuerit, iuxta illud Missam decantare, vel legere teneantur. Quod ut ubique terrarum incorruptum, ac mendis et erroribus purgatum praeservetur, omnibus in Nostro et S. R. E. dominio mediate, vel immediate subiecto commorantibus impressoribus, sub amissionis librorum, ac centum ducatorum auri Camerae Apostolicae ipso facto applicandorum:

Moreover, We will and decree by the same authority, so that after the publication of this Our Constitution, and Missale, which shall be displayed at the Roman Curia, for the Priests, after a month: but who dwells on this side of the Alps, after three months; and where beyond the Alps, after six months, or when this Missal has been offered to them for sale, that they be bound to sing and/or read the Mass according to it.  Wherefore, so that it be preserved incorrupt in all lands, and purged from emendations and errors, to all printers resident in Our immediate and/or mediately subjected Domain and that of the Holy Roman Church, under the loss of the books, and 100 ducats of gold to be applid ipso facto to the Apostolic Camera:

aliis vero in quacumque orbis parte consistentibus, sub excommunicationis latae sententiae, et aliis arbitrii Nostri poenis, ne sine Nostra vel speciali ad id Apostolici Commissarii in eisdem partibus a Nobis constituendi, licentia, ac nisi per eunden Commissarium eidem impressori Missalis exemplum, ex quo aliorum imprimendorum ab ipso impressore erit accipienda norma, cum Missali in Urbe secundum magnam impressionem impresso collatum fuisse, et concordare, nec in ullo penitus discrepare prius plena fides facta fuerit, imprimere, vel proponere, vel recipere ullo modo audeant, vel praesumant, auctoritate Apostolica et tenore praesentium similibus inhibemus.

but to others consisting in whatever part of the globe, under the punishments of latae sententiae excommunciation and others at Our will, We prohibit by Apostolic Authority and the tenor of the present letters, that, they dare in any manner to receive, and/or presume, to publish or offer for sale, without Our permission and/or special license, according to that of the one to be constituted in those same parts by Us as Apostolic Commissioner, the exemplary copy, from which there is to be accepted the norm of other printings by the printer himself, before full faith has been first given to the printer himself by the same Commisioner for the Missal to be published in great quantity in the City of Rome and that it not be discrepant in anything at all.

Verum, quia difficile esset praesentes Iitteras ad quaeque Christiani orbis loca deferri, ac primo quoque tempore in omnium notitiam perferri, illas ad Basilicae Principis Apostolorum, ac Cancellariae Apostolicae, et in acie Campi Florae de more; publicari et affigi, ac earundem litterarum exemplis etiam impressis, ac manu alicuius publici tabellionis;  subscriptis, nec non sigillo personae in dignitate ecclesiastica constitutae munitis, eandem prorsus indubitatam fidem ubique gentium et locorum, haberi , praecipimus, quae praesentibus haberetur, si ostenderentur vel exhiberentur.

Truly, because it might be difficult for the present letters to be borne to all places of the Christian globe and to proffer unto the notice of all at first notice, We precept, that these be published and affixed to the Basilica of the Prince of the Apostles, and to the Apostolic Chancery, and in the piazza of the Campus Flori as is customary; and that there be had printed also copies of the same letters, and in the hand of any public notary;  and to those underwritten, and not without the seal of a person constituted in ecclesiastical dignity, that they be regarded the same undoubted faith in whatever nations and places, as the present letters are held, when they are displayed and/or exhibited.

Nulli ergo omnino hominum liceat hanc paginam Nostrae permissionis, statuti, ordinationis, mandati, praecepti, concessionis, indulti, declarationis, voluntatis, decreti et inhibitionis infringere, vel ei ausu temerario contraire. Si quis autem hoc attentare praesumpserit, indignationem omnipotentis Dei, ac beatorum Petri et Pauli Apostolorum eius se noverit incursurum. Datum Romae apud S. Petrum, anno Incarnationis Dominicae millesimo quingentesimo septuagesimo, pridie Idus Iulii, Pontificatus Nostri anno quinto.

Therefore, to no one among men let it be licit to infringe this page of Our permission, statute, ordinance, mandate, precept, concession, indult, declaration, will, decree and prohibition, and/or with darying temerity to contradict it. if, however, anyone will have presumed to attempt this, let him know that he will incur the indigation of the Omnipotent God and of His blessed Apostles, Peter and Paul. Given at Rome, at St. Peter’s, in the year of the Incarnation of the Lord, 1570, on the first day of the ides of July, in the fifth year of Our Pontificate.

CAESAR GLORIERIUS.

H. CUMIN.

Anno a Nativitate Domini 1570, Indict. 13, die vero 19 mensis Iulii, Pontificatus sanctissimi in Christo Patris et D. N. Pii divina providentia Papae V anno eius quinto, retroscriptae litterae publicatae et affixae fuerunt ad valvas Basilicae Principis Apostolorum, ac Cancellariae Apostolicae, et in acie Campi Florae, ut moris est, per nos loannem Andream Rogerium et Philibertum Cappuis Cursores.

In the year of the Nativity of the Lord, 1570, in the 13th indiction, but on the 19th day of the month of July, in the fifth year of the Pontificate of our most holy Father in Christ and our lord, Pius V, Pope by the divine providence, these letters transcribed were published and affixed to the folding-doors of the Basilica of the Prince of the Apostles, and to the Apostolic Chancery, and in the piazza of the Campus Florae, as is the custom, by us Footmen, John Andrew Roger and Philibert Cappue .

SCIPIO DE OCTAVIANIS, Magister Cursorum.

+ + +

 

 

 

 

 

Monday, October 27, 2025

„Pavao VI. – i s njim njegov prethodnik, Ivan XXIII. – pokrenuli su proces likvidacije Kristove Crkve.“

Biskup Vigano: „Pavao VI. – i s njim njegov prethodnik, Ivan XXIII. – pokrenuli su proces likvidacije Kristove Crkve.“

Izraela Ti si Kralj?




Propovijed na blagdan Krista Kralja

 

Israël es tu Rex,

davidis et inclyta proles;

nomine qui in Domini,

Rex benedicte, venis.

Izraela Ti si Kralj,

Davidov slavni potomak;

koji u ime Gospodnje,

Blagoslovljeni Kralju, dolaziš.


Teodulf Orleanski,
Himna 
Gloria laus et honor (Slava, hvala i čast).


Gloria, laus et honor tibi sit, Rex Christe Redemptor.

Slava, hvala i čast tebi, Kralju Kriste Otkupitelju. Dok odzvanja drevni himan, pjevan na Cvjetnicu pred zaključanim vratima crkve, procesija svećenstva i vjernika svečano ulazi u novi Jeruzalem, otvarajući njegova čvrsta vrata trostrukim udarcem procesijskog križa. Evokativni obred Druge nedjelje Muke Isusove podsjeća na trijumfalni ulazak Gospodina u Sveti grad, predočen Salomonovim (1 Kraljevima 1,32-40). Stoga ima izrazito kraljevsku prirodu, jer ovim preuzimanjem Hrama, On je prepoznat i hvaljen kao Bog, kao Mesija i kao Kralj Židova: Krist, Χριστός, Pomazanik Gospodinov. Njegovo Božansko Kraljevstvo već su svjedočili i častili mudraci u betlehemskoj špilji: zlatom za Kralja kraljeva, tamjanom za Živoga i Istinitog Boga, smirnom za Svećenika i Žrtvu.

Prije nešto manje od sto godina, 11. prosinca 1925., lombardijski papa Pio XI. objavio je besmrtnu encikliku Quas Primas (Koji su prvi), koji je definirao doktrinu o univerzalnom kraljevstvu Gospodina našega Isusa Krista: On je Kralj jer je Bog, a također i zato što je potomak kraljevske loze Davidova plemena, i konačno, On je Kralj po pravu osvajanja kroz Otkupljenje.

Ustanovljenje ovog blagdana, istini za volju, nije uvelo ništa novo. Ustanovio ga je Pio XI. kako bi se suprotstavio i borio protiv kuge sekularnog liberalizma, masonske Slobodne crkve u Slobodnoj državi, i glupe pretpostavke isključivanja Isusa Krista iz civilnog društva. Pio XI. nije bio jedini koji je svečano potvrdio katoličku doktrinu: prije njega, Klement XII., Benedikt XIV., Klement XIII., Pio VI., Pio VII., Lav XII., Pio VIII., Grgur XIV., Pio IX., Lav XIII. i sveti Pio X. oštro su osudili tajne lože, karbonare, slobodno zidarstvo i sve zablude koje su Kristovi neprijatelji širili i poticali tijekom posljednja dva stoljeća. Nakon velikog sloma protestantizma u šesnaestom stoljeću, sljedeća tri stoljeća svjedočila su sukobima Katoličke crkve i Anticrkve, odnosno slobodnog zidarstva, u nizu strašnih bitaka: s jedne strane, Knez mira i Njegove anđeoske i zemaljske vojske; s druge strane, scelesta turba – zla gomila, bijedna rulja, potaknuta lihvarima robovima Luciferovim. Mit o „suverenom narodu“ pokopao je stoljeća kršćanske civilizacije pod ruševine Revolucije, pokazujući opseg zabluda do kojih čovjek može ići. Mučenici ovih stoljeća neopisivog nasilja i još uvijek nekažnjenih masakra gledaju na nas sa svojih nebeskih mjesta, zahtijevajući pravdu za prolivenu krv. I svojom šutnjom - koja je gotovo tamna noć... Crkve, uoči njezine muke - oni s nevjericom promatraju kako su pape posljednjih desetljeća položile svoje duhovno oružje i surađivale s Kristovim neprijateljima. S tih mjesta, ratnički pape također gledaju na nas, oni koji su se - čak i po cijenu vlastitih života, poput Pija VI., zatočenog od strane Napoleona i umirućeg zbog teških uvjeta zatvora - suprotstavili i najžešćim napadima na Boga, na papinstvo, na katoličku hijerarhiju i na vjernike. Da povijest nije krivotvorena od privremenih pobjednika ovog rata - što se i danas događa - naša bi djeca učila u školama, ne juriš na Bastillju, ne laži epa o Risorgimentu, ne djela zavjereničkih plaćenika ili korumpiranih ministara, već razne faze genocida nad katolicima u nekoć kršćanskim narodima.

Kad je ustanovljen blagdan Krista Kralja, Katolička Crkva više nije mogla računati na suradnju katoličkih vladara, koji su nekoć provodili načela Evanđelja i prirodnog prava po građanskim i kaznenim zakonima. Prvi autoritet ancien régime koji je srušen, bio je zapravo, monarhija božanskog prava, koja je svoju posrednu moć u svjetovnim poslovima crpila iz Kristovog kraljevanja. Drugi autoritet izgubljen je nekoliko desetljeća kasnije, onim činom papinskog podređivanja Revoluciji. Skidanjem papinske tijare, Pavao VI. zapečatio je abdikaciju Kristove moći u duhovnim stvarima i predaju antikršćanskim i antikatoličkim ideologijama Sotonine Sinagoge. „I mi, više nego iko drugi, imamo kult čovjeka,“ [1] rekao je Montini na zatvaranju Drugog vatikanskog koncila. Dok je odjek pod svodovima vatikanske bazilike odzvanjao ovako: „Crkva se gotovo proglasila sluškinjom čovječanstva,” riječi su koje bi samo nekoliko godina ranije skandalizirale svakog katolika. Pavao VI. - i s njim njegov prethodnik, Ivan XXIII. - pokrenuli su proces likvidacije Kristove Crkve i snose odgovornost za razoružavanje Citadele i otvaranje njezinih vrata kako bi bolje upustili neprijatelja, samo da bi kasnije isto to on sam licemjerno osudio riječima: „Kroz neku pukotinu dim Sotone ušao je u hram Božji.“ [2] I tako, ništa nije pošteđeno tom razoružavajućom operacijom: ni doktrina, ni moral, ni liturgija, ni disciplina. Čak je i blagdan Krista Kralja bio deformiran, njegov dan pomaknut je na kraj liturgijske godine, poprimajući eshatološko značenje: Krist Kralj budućeg svijeta, ali ne i zemaljskih društava. Jer je Gospodstvo Utjelovljene Riječi navodno predstavljalo prepreku dijalogu sa „Suvremenim čovjekom“ i idolatriji Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Zagovornici ovog samoubilačkog demoliranja imali su razloga radovati se što je konačno okončan posttridentski period trijumfalizma Crkve koja je htjela obratiti svijet Kristu, a ne prilagođavati Božansku objavu antievanđelju anticrkve; Crkve koja je častila svog Gospodina kao Univerzalnog Kralja i htjela dovesti sve duše k Njemu, tako da bi one u regnum Christi mogle živjeti u pax Christi.

Scelesta turba clamitat: regnare Christum nolumus [3] – zapjevajmo veličanstvenu himnu današnjeg blagdana – Zlobna gomila viče: Ne želimo da Krist vlada! Ovo bogohuljenje je bojni poklič Luciferovih hordi, sinova tame; isti krik koji je odjeknuo kada je buntovni i oholi duh Sotone izbljuvao svoje Non serviam. Krik koji podriva božanski κόσμος, utemeljen u Gospodinu našem Isusu Kristu, u Bogu koji se utjelovio iz poslušnosti Vječnom Ocu i koji je iz poslušnosti umro na križu. Propter nos homines et propter nostram salutem (Zbog nas ljudi i zbog naše spasenja).

U posljednjim vremenima, koja su skora i neizbježna, Antikrist će izazvati Krista i Njegovo Univerzalno Gospodstvo, nastojeći zavesti ljude čudesima i lažnim znacima, čak i lažirajući vlastito uskrsnuće. Fascinantan, zavodljiv, prijevaran, ponosan i samopravedan, Antikrist će se neumoljivo boriti protiv Svete Crkve, progoniti njezine svećenike i vjernike, krivotvoriti njezinu doktrinu i kvariti njezino svećenstvo, pretvarajući ih u vlastite sluge. Ono što smo vidjeli kako se odvija u građanskoj i vjerskoj sferi u posljednja najmanje dva stoljeća u neprekidnom crescendu, jest priprema ovog paklenog plana, usmjerenog na svrgavanje našeg Gospodina, odbacivanje Njega kao Boga, Kralja i Velikog Svećenika, te bezbožno gaženje Utjelovljenja i djela Otkupljenja.

S blagdanom Krista Kralja surađujemo u obnovi reda, božanskog κόσμος protiv paklenog χαός. Vraćamo Kristu krunu koja zapravo Njemu već pripada, žezlo koje mu je Revolucija oduzela. Ne zato što je na nama da omogućimo obnovu reda - reda čiji će Gospodin biti jedini arhitekt - već zato što nije moguće sudjelovati u toj obnovi bez vlastitog doprinosa.

U vrijeme Spasiteljevog prvog dolaska, kraljevstvo Izraela i hram nisu imali ni legitimnog Kralja ni legitimne Velike Svećenike: građansku i vjersku vlast imali su ljudi koje je imenovao car. Pri Drugom dolasku na kraju svijeta, ova praznina vlasti bit će još očitija, jer će Naš Gospodin sve obnoviti u sebi — Instaurare omnia in Christo (Ef 1,10) - u povijesnom trenutku kada će Zlo dominirati u svim područjima svakodnevnog života, u svim institucijama, u svim društvima. I Njegov trijumf bit će trijumfalna, poražavajuća, potpuna i neumoljiva pobjeda nad svim lažima i zločinima Antikrista i Sinagoge Sotone.

Učinimo svoju molitvu himne Te sæculorum Principem (Ti, Kneže vjekova):

 

O Christe, Princeps Pacifer,
Mentes rebelles subjice:
Tuoque amore devios,
Ovile in unum congrega.

O Kriste, Kneže mira,
Pokori buntovne umove:
I svojom ljubavlju skupi,
Zalutale u jedno stado.


O Kriste, Kneže koji donosiš istinski mir, pokori buntovne umove: i okupi u jedno stado sve koji su se udaljili od Tvoje ljubavi. I neka tako bude.

+ Carlo Maria Viganò, Nadbiskup

XXVI. listopada MMXXV
D.N.J.C. Regis
Dvadeseta nedjelja nakon Duhova, posljednji dan listopada


BILJEŠKE

1 – Usp.Govor Pavla VI. na IX. javnoj sjednici Drugog vatikanskog koncila, 7. prosinca 1965.
2 –Homilija Pavla VI.,Svetkovina svetih apostola Petra i Pavla, 29. lipnja 1972.
3 – Himna Te sæculorum Principem za blagdan Krista Kralja.


 Izvor