„Pavao VI. – i s njim njegov prethodnik, Ivan XXIII. – pokrenuli su proces likvidacije Kristove Crkve.“

Biskup Vigano: „Pavao VI. – i s njim njegov prethodnik, Ivan XXIII. – pokrenuli su proces likvidacije Kristove Crkve.“

Izraela Ti si Kralj?

Propovijed na blagdan Krista Kralja

 

Israël es tu Rex, davidis et inclyta proles; nomine qui in Domini, Rex benedicte, venis.

Izraela Ti si Kralj, Davidov slavni potomak; koji u ime Gospodnje, Blagoslovljeni Kralju, dolaziš.

Teodulf Orleanski,
Himna Gloria laus et honor (Slava, hvala i čast).

Gloria, laus et honor tibi sit, Rex Christe Redemptor.

Slava, hvala i čast tebi, Kralju Kriste Otkupitelju. Dok odzvanja drevni himan, pjevan na Cvjetnicu pred zaključanim vratima crkve, procesija svećenstva i vjernika svečano ulazi u novi Jeruzalem, otvarajući njegova čvrsta vrata trostrukim udarcem procesijskog križa. Evokativni obred Druge nedjelje Muke Isusove podsjeća na trijumfalni ulazak Gospodina u Sveti grad, predočen Salomonovim (1 Kraljevima 1,32-40). Stoga ima izrazito kraljevsku prirodu, jer ovim preuzimanjem Hrama, On je prepoznat i hvaljen kao Bog, kao Mesija i kao Kralj Židova: Krist, Χριστός, Pomazanik Gospodinov. Njegovo Božansko Kraljevstvo već su svjedočili i častili mudraci u betlehemskoj špilji: zlatom za Kralja kraljeva, tamjanom za Živoga i Istinitog Boga, smirnom za Svećenika i Žrtvu.

Prije nešto manje od sto godina, 11. prosinca 1925., lombardijski papa Pio XI. objavio je besmrtnu encikliku Quas Primas (Koji su prvi), koji je definirao doktrinu o univerzalnom kraljevstvu Gospodina našega Isusa Krista: On je Kralj jer je Bog, a također i zato što je potomak kraljevske loze Davidova plemena, i konačno, On je Kralj po pravu osvajanja kroz Otkupljenje.

Ustanovljenje ovog blagdana, istini za volju, nije uvelo ništa novo. Ustanovio ga je Pio XI. kako bi se suprotstavio i borio protiv kuge sekularnog liberalizma, masonske Slobodne crkve u Slobodnoj državi, i glupe pretpostavke isključivanja Isusa Krista iz civilnog društva. Pio XI. nije bio jedini koji je svečano potvrdio katoličku doktrinu: prije njega, Klement XII., Benedikt XIV., Klement XIII., Pio VI., Pio VII., Lav XII., Pio VIII., Grgur XIV., Pio IX., Lav XIII. i sveti Pio X. oštro su osudili tajne lože, karbonare, slobodno zidarstvo i sve zablude koje su Kristovi neprijatelji širili i poticali tijekom posljednja dva stoljeća. Nakon velikog sloma protestantizma u šesnaestom stoljeću, sljedeća tri stoljeća svjedočila su sukobima Katoličke crkve i Anticrkve, odnosno slobodnog zidarstva, u nizu strašnih bitaka: s jedne strane, Knez mira i Njegove anđeoske i zemaljske vojske; s druge strane, scelesta turba – zla gomila, bijedna rulja, potaknuta lihvarima robovima Luciferovim. Mit o „suverenom narodu“ pokopao je stoljeća kršćanske civilizacije pod ruševine Revolucije, pokazujući opseg zabluda do kojih čovjek može ići. Mučenici ovih stoljeća neopisivog nasilja i još uvijek nekažnjenih masakra gledaju na nas sa svojih nebeskih mjesta, zahtijevajući pravdu za prolivenu krv. I svojom šutnjom - koja je gotovo tamna noć... Crkve, uoči njezine muke - oni s nevjericom promatraju kako su pape posljednjih desetljeća položile svoje duhovno oružje i surađivale s Kristovim neprijateljima. S tih mjesta, ratnički pape također gledaju na nas, oni koji su se - čak i po cijenu vlastitih života, poput Pija VI., zatočenog od strane Napoleona i umirućeg zbog teških uvjeta zatvora - suprotstavili i najžešćim napadima na Boga, na papinstvo, na katoličku hijerarhiju i na vjernike. Da povijest nije krivotvorena od privremenih pobjednika ovog rata - što se i danas događa - naša bi djeca učila u školama, ne juriš na Bastillju, ne laži epa o Risorgimentu, ne djela zavjereničkih plaćenika ili korumpiranih ministara, već razne faze genocida nad katolicima u nekoć kršćanskim narodima.

Kad je ustanovljen blagdan Krista Kralja, Katolička Crkva više nije mogla računati na suradnju katoličkih vladara, koji su nekoć provodili načela Evanđelja i prirodnog prava po građanskim i kaznenim zakonima. Prvi autoritet ancien régime koji je srušen, bio je zapravo, monarhija božanskog prava, koja je svoju posrednu moć u svjetovnim poslovima crpila iz Kristovog kraljevanja. Drugi autoritet izgubljen je nekoliko desetljeća kasnije, onim činom papinskog podređivanja Revoluciji. Skidanjem papinske tijare, Pavao VI. zapečatio je abdikaciju Kristove moći u duhovnim stvarima i predaju antikršćanskim i antikatoličkim ideologijama Sotonine Sinagoge. „I mi, više nego iko drugi, imamo kult čovjeka,“ [1] rekao je Montini na zatvaranju Drugog vatikanskog koncila. Dok je odjek pod svodovima vatikanske bazilike odzvanjao ovako: „Crkva se gotovo proglasila sluškinjom čovječanstva,” riječi su koje bi samo nekoliko godina ranije skandalizirale svakog katolika. Pavao VI. - i s njim njegov prethodnik, Ivan XXIII. - pokrenuli su proces likvidacije Kristove Crkve i snose odgovornost za razoružavanje Citadele i otvaranje njezinih vrata kako bi bolje upustili neprijatelja, samo da bi kasnije isto to on sam licemjerno osudio riječima: „Kroz neku pukotinu dim Sotone ušao je u hram Božji.“ [2] I tako, ništa nije pošteđeno tom razoružavajućom operacijom: ni doktrina, ni moral, ni liturgija, ni disciplina. Čak je i blagdan Krista Kralja bio deformiran, njegov dan pomaknut je na kraj liturgijske godine, poprimajući eshatološko značenje: Krist Kralj budućeg svijeta, ali ne i zemaljskih društava. Jer je Gospodstvo Utjelovljene Riječi navodno predstavljalo prepreku dijalogu sa „Suvremenim čovjekom“ i idolatriji Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Zagovornici ovog samoubilačkog demoliranja imali su razloga radovati se što je konačno okončan posttridentski period trijumfalizma Crkve koja je htjela obratiti svijet Kristu, a ne prilagođavati Božansku objavu antievanđelju anticrkve; Crkve koja je častila svog Gospodina kao Univerzalnog Kralja i htjela dovesti sve duše k Njemu, tako da bi one u regnum Christi mogle živjeti u pax Christi.

Scelesta turba clamitat: regnare Christum nolumus [3] – zapjevajmo veličanstvenu himnu današnjeg blagdana – Zlobna gomila viče: Ne želimo da Krist vlada! Ovo bogohuljenje je bojni poklič Luciferovih hordi, sinova tame; isti krik koji je odjeknuo kada je buntovni i oholi duh Sotone izbljuvao svoje Non serviam. Krik koji podriva božanski κόσμος, utemeljen u Gospodinu našem Isusu Kristu, u Bogu koji se utjelovio iz poslušnosti Vječnom Ocu i koji je iz poslušnosti umro na križu. Propter nos homines et propter nostram salutem (Zbog nas ljudi i zbog naše spasenja).

U posljednjim vremenima, koja su skora i neizbježna, Antikrist će izazvati Krista i Njegovo Univerzalno Gospodstvo, nastojeći zavesti ljude čudesima i lažnim znacima, čak i lažirajući vlastito uskrsnuće. Fascinantan, zavodljiv, prijevaran, ponosan i samopravedan, Antikrist će se neumoljivo boriti protiv Svete Crkve, progoniti njezine svećenike i vjernike, krivotvoriti njezinu doktrinu i kvariti njezino svećenstvo, pretvarajući ih u vlastite sluge. Ono što smo vidjeli kako se odvija u građanskoj i vjerskoj sferi u posljednja najmanje dva stoljeća u neprekidnom crescendu, jest priprema ovog paklenog plana, usmjerenog na svrgavanje našeg Gospodina, odbacivanje Njega kao Boga, Kralja i Velikog Svećenika, te bezbožno gaženje Utjelovljenja i djela Otkupljenja.

S blagdanom Krista Kralja surađujemo u obnovi reda, božanskog κόσμος protiv paklenog χαός. Vraćamo Kristu krunu koja zapravo Njemu već pripada, žezlo koje mu je Revolucija oduzela. Ne zato što je na nama da omogućimo obnovu reda - reda čiji će Gospodin biti jedini arhitekt - već zato što nije moguće sudjelovati u toj obnovi bez vlastitog doprinosa.

U vrijeme Spasiteljevog prvog dolaska, kraljevstvo Izraela i hram nisu imali ni legitimnog Kralja ni legitimne Velike Svećenike: građansku i vjersku vlast imali su ljudi koje je imenovao car. Pri Drugom dolasku na kraju svijeta, ova praznina vlasti bit će još očitija, jer će Naš Gospodin sve obnoviti u sebi — Instaurare omnia in Christo (Ef 1,10) - u povijesnom trenutku kada će Zlo dominirati u svim područjima svakodnevnog života, u svim institucijama, u svim društvima. I Njegov trijumf bit će trijumfalna, poražavajuća, potpuna i neumoljiva pobjeda nad svim lažima i zločinima Antikrista i Sinagoge Sotone.

Učinimo svoju molitvu himne Te sæculorum Principem (Ti, Kneže vjekova):

 

O Christe, Princeps Pacifer, Mentes rebelles subjice: Tuoque amore devios, Ovile in unum congrega.

O Kriste, Kneže mira, Pokori buntovne umove: I svojom ljubavlju skupi, Zalutale u jedno stado.

O Kriste, Kneže koji donosiš istinski mir, pokori buntovne umove: i okupi u jedno stado sve koji su se udaljili od Tvoje ljubavi. I neka tako bude.

+ Carlo Maria Viganò, Nadbiskup

XXVI. listopada MMXXV
D.N.J.C. Regis
Dvadeseta nedjelja nakon Duhova, posljednji dan listopada

BILJEŠKE

1 – Usp.Govor Pavla VI. na IX. javnoj sjednici Drugog vatikanskog koncila, 7. prosinca 1965.
2 –Homilija Pavla VI.,Svetkovina svetih apostola Petra i Pavla, 29. lipnja 1972.
3 – Himna Te sæculorum Principem za blagdan Krista Kralja.

 Izvor