Anđeli čuvari – naši nevidljivi prijatelji
Jesi li se ikada našao u nekoj opasnosti, a zatim pomislio: „Kako sam se samo izvukao?“ Možda se radilo o nečemu sasvim običnom. Možda si zakasnio nekoliko minuta, promijenio odluku u posljednjem trenutku ili iz nekog razloga krenuo drugim putem. A možda si doživio nešto što je bilo mnogo ozbiljnije.
Ne moramo svaku takvu situaciju pripisati anđelu. Crkva nas ne uči da u svakoj slučajnosti tražimo neku posebnu nadnaravnu intervenciju. Ali jedno je sigurno: Bog nije čovjeka ostavio samoga. Svaki čovjek živi pred Bogom i pod njegovom providnošću, a anđeli su stvarna, nevidljiva duhovna bića koja služe njegovu planu spasenja.
A među njima postoji i onaj kojega Crkva naziva anđelom čuvarom.
Bog nas nije ostavio same
Katekizam Katoličke Crkve govori o tome vrlo lijepo: „Od početka pa do smrti ljudski je život okružen njihovom budnom pažnjom i zagovorom. ‘Pokraj svakoga vjernika stoji anđeo kao zaštitnik i pastir koji ga pomaže na putu u ovom životu, do vječnoga.’“[1] To je jedna od onih istina katoličke vjere koje možda čujemo još kao djeca, pa ih s vremenom počnemo uzimati zdravo za gotovo. A zapravo je riječ o nečemu zadivljujućem.
Bog poznaje čovjeka, brine za njega i daje mu nebeskog službenika koji mu pomaže na putu prema vječnosti.
Anđeo čuvar nije bajkoviti lik s krilima koji postoji samo na dječjim slikama. Anđeli su stvarna, nevidljiva i bestjelesna duhovna bića. Sveto Pismo i Predaja Crkve o njihovu postojanju govore vrlo jasno.[2]
Što kaže Sveto Pismo?
Sam Gospodin Isus govorio je o anđelima čuvarima. Kad su učenici raspravljali o tome tko je najveći u Kraljevstvu nebeskom, Isus je uzeo dijete i postavio ga među njih. Zatim je rekao: „Pazite da ne prezrete nijednoga od ovih najmanjih. Jer kažem vam: njihovi anđeli na nebesima bez prestanka gledaju lice Oca mojega koji je na nebesima.“ (Mt 18,10)
Ove su riječi posebno snažne. Isus ne govori o nekakvoj neodređenoj „pozitivnoj energiji“, nego o njihovim anđelima čuvarima – anđelima koji stoje u službi Boga i brinu za one koji su mu povjereni. I u Starom zavjetu nalazimo istu stvarnost: „Anđelima svojim zapovjedio je za tebe da te čuvaju na svim tvojim putovima“ (Ps 91,11). Anđeli se u Svetom Pismu pojavljuju kao Božji glasnici, zaštitnici i službenici, odnosno izvršitelji njegova nauma. Oni nisu neka vrsta „malih božanstava“. Sve što čine, čine kao službenici trojedinoga Boga.
Što nas o anđelima uče sveci?
Ova vjera nije nastala u naše vrijeme. Sveti Bazilije Veliki, jedan od velikih Otaca Crkve, učio je da svaki vjernik ima anđela koji ga štiti, čuva i vodi kroz život. Crkva je tu drevnu vjeru sačuvala i u svojoj liturgiji i pobožnosti.[3] Sveti Jeronim, veliki naučitelj i prevoditelj Svetoga Pisma, izrazio je istu misao riječima koje je kasnije prenio i sveti Toma Akvinski:
„Veliko je dostojanstvo duše, kad svaka od njih od svoga rođenja ima anđela određenoga da je čuva.“[4]
Razmislimo malo o tim riječima: veliko je dostojanstvo ljudske duše. Ne zato što je čovjek sam po sebi velik, nego zato što ga je Bog stvorio na svoju sliku i pozvao ga na zajedništvo sa sobom. Toliko je dragocjen put ljudske duše prema Bogu da joj je u svojoj providnosti dao i nebeskog čuvara. Sveti Toma Akvinski kasnije je to još dublje objasnio. Čovjek je na zemlji poput putnika koji putuje prema svom konačnom cilju. Budući da je taj put ispunjen opasnostima, Bog mu daje anđela koji ga čuva i pomaže mu na putu.[5]
Anđeo čuvar nije zamjena za Boga
Ovdje je važno nešto razumjeti. Anđeo čuvar nije naš „privatni bog“. Ne molimo mu se kao Bogu i ne klanjamo mu se. On je Božji sluga. Njegova veličina upravo je u tome što potpuno pripada Bogu. Anđeli ne žele našu pažnju zato da bismo zaboravili na Boga. Upravo suprotno: njihova služba uvijek nas treba voditi prema Bogu. Zato je i zdrava pobožnost prema anđelima zapravo pobožnost koja nas čini zahvalnijima Bogu.
Kada zahvaljujemo za zaštitu anđela, zapravo zahvaljujemo Bogu koji nam ih je dao. Kada molimo anđela čuvara za pomoć, tražimo pomoć od Božjega sluge koji nas treba voditi prema Gospodinu.
A što onda naš anđeo čuvar zapravo čini?
Ne znamo uvijek kako anđeo djeluje. Ne možemo svaku svoju misao, slučajnost ili događaj jednostavno proglasiti njegovim djelom. Ali Crkva govori o njegovoj stvarnoj službi: anđeo čuvar može nam pomagati na putu prema Bogu, čuvati nas od duhovnih opasnosti, poticati nas na dobro i zagovarati nas pred Bogom.
On pritom ne uništava našu slobodu. Bog nas nije stvorio kao lutke, a ni anđeo čuvar nije netko tko će umjesto nas donositi odluke. Mi i dalje moramo birati dobro, boriti se protiv grijeha, moliti, kajati se i slijediti Krista.
Anđeo nam pomaže – ali ne živi kršćanski život umjesto nas.
Anđeo čuvar i trenutak smrti
Možda je upravo ovdje pobožnost prema anđelu čuvaru posebno lijepa. Na kraju našega zemaljskog života ne prestaje Božja briga za čovjeka. Crkva u svojoj liturgiji moli za umiruće i za pokojne te zaziva pomoć svetih anđela. U pogrebnoj liturgiji čujemo poznate riječi:
In paradisum deducant te Angeli – Neka te anđeli povedu u raj.
To nije samo lijepa pjesnička slika. Crkva doista vjeruje u stvarnu službu anđela u Božjem planu spasenja. Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji spominje kako Crkva moli da anđeli pomognu vjernicima u njihovoj posljednjoj agoniji te da pravedne duše otprate u raj.[6] Zato je lijepo imati anđela čuvara često na umu, kao i u molitvama da nas kod Gospodina zagovara. Ne samo kada smo djeca, nego i kao odrasli ljudi – sve do posljednjega dana našega života.
Jedna jednostavna a lijepa molitva
Možda se ponekad pitamo kako razgovarati s anđelom čuvarom. Ne treba to biti ništa komplicirano. Dovoljna je ona prelijepa stara molitva našem anđelu čuvaru, koju su mnoge generacije katolika prije nas svoje potomke, po svetoj tradiciji, učile još od ranog djetinjstva:
Anđele čuvaru
mili,
svojom snagom me zakrili.
Prema Božjem obećanju,
čuvaj mene noću, danju.
A kad s ovog svijeta pođem,
sretno da u nebo dođem.
Da se ondje s tobom mogu,
vijekom klanjat’ dragom Bogu.
Amen.
Ovu prekrasnu molitvicu uvijek bismo trebali izmoliti ujutro kada ustanemo i navečer prije spavanja. Možemo je se sjetiti kada nas je strah, a možemo se anđelu čuvaru obratiti i vlastitim riječima:
„Anđele moj čuvaru, pomozi mi danas da ne uvrijedim Boga. Čuvaj me od grijeha i vodi me prema našemu Gospodinu.“
To je možda jednostavno, ali zacijelo nije beznačajno.
Nemojmo od anđela stvarati ono što nisu
Postoji i jedna važna granica. Anđeli nisu „duhovni vodiči“ koje sami biramo, niti ih trebamo zamišljati kao neke osobne nadnaravne pomagače kojima možemo naređivati što da učine. Crkva također upozorava na običaj davanja vlastitih imena anđelima. Treba se držati onoga što nam je objavljeno u Svetom Pismu. Imena svetih arkanđela koja nam je Sveto Pismo po predaji dalo jesu Mihael, Gabrijel i Rafael.[7]
Naš anđeo čuvar ne treba posebno ime koje smo mu mi izmislili. Dovoljno je znati da ga je Bog postavio uz nas.
Nevidljivi prijatelj na putu prema Bogu
Možda nikada nećemo znati koliko nam je puta naš anđeo čuvar pomogao. Možda nećemo znati od koje nas je opasnosti sačuvao. Možda nikada nećemo saznati za koju je našu slabost molio, niti koliko nas je puta potaknuo da učinimo ono malo dobro koje nam je u tom trenutku bilo teško učiniti. Ali znamo nešto mnogo važnije: Bog nas nije ostavio same.
Na našem putu prema vječnosti nisu samo Crkva, sakramenti, sveci i naša braća i sestre u Kristu. Bog nam je dao i svoje svete anđele, a među njima i jednoga posebnog koji je, po Božjoj providnosti, na osobit način povezan s našim cijelim zemaljskim putem. Zato se danas, ako želiš, jednostavno zaustavi na trenutak. Prekriži se i reci: „Anđele Božji, čuvaru moj dragi, hvala ti što si uz mene. Pomozi mi da danas budem što bliže Bogu.“ Možda ga ne vidiš.
Ali on vidi lice Oca koji je na nebesima.
A njegov je zadatak pomoći ti da jednoga dana i ti ugledaš to isto lice.
[1] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 336.
[2] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 328–336.
[3] Usp. sv. Bazilije Veliki, Adversus Eunomium, III, 1; navedeno također u Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji, br. 213.
[4] Sv. Jeronim, Commentarius in Evangelium Matthaei, 18, 10; navodi sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae, I, q. 113, a. 5.
[5] Sv. Toma Akvinski, Summa Theologiae, I, q. 113.
[6] Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, br. 213–217
[7] Usp. Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, br. 217.
