Tuesday, October 20, 2026

Over het Heilig Sacrament van het Huwelijk

 

ONZE HEER TOT DE HEILIGE BRIGITTA

OVER HET SACRAMENT VAN HUWELIJK

Et nunc Domine, tu scis quia non luxuriae causa accipio sororem meam conjugem, sed sola

posteritatis dilectione, in qua benedicatur nomen tuum in saecula saeculorum. (Tobit 8,9)




     De engelenscharen stonden voor God, en de gehele hemelse heerschaar sprak: „Geprezen en verheerlijkt zijt Gij, Heer God, die zijt en zonder einde waart! Wij zijn Uw dienaren en wij prijzen en verheerlijken U om drie redenen. Ten eerste, omdat Gij ons geschapen hebt om ons met U te verheugen en ons een onbeschrijfelijk licht geschonken hebt, waarin wij ons voor eeuwig mogen verheugen. Ten tweede, omdat alle dingen door Uw goedheid en standvastigheid geschapen en in stand gehouden worden, en alle dingen overeenkomstig Uw wil bestaan en door Uw woord blijven voortbestaan. Ten derde, omdat Gij de mensheid geschapen hebt en ter wille van haar de menselijke natuur hebt aangenomen! Wij verheugen ons ten zeerste over deze menswording, en ook over Uw allerzuiverste Moeder, die waardig bevonden werd U te dragen, U, die de hemelen niet kunnen bevatten of omvatten.

Daarom zijn Uw eer en zegen boven alle dingen verheven, vanwege de waardigheid der engelen, die Gij tot zo grote eer hebt verheven. Moge Uw altijddurende eeuwigheid en standvastigheid heersen over al wat bestaat en standvastig kan zijn! Moge Uw liefde rusten op de mensheid die Gij geschapen hebt! O Heer God, Gij alleen zijt te vrezen om Uw grote macht; Gij alleen zijt te verlangen om Uw grote liefde; Gij alleen zijt te beminnen om Uw standvastigheid. U zij alle lof en eer, voor eeuwig en zonder einde. Amen!”

Daarop antwoordde Onze Heer: „Gij eert Mij terecht omwille van ieder schepsel. Maar zeg Mij: waarom prijst gij Mij omwille van de mensheid, die Mij meer tot toorn heeft verwekt dan enig ander schepsel? Ik heb de mens geschapen met een hogere waardigheid en verhevenheid dan alle lagere schepselen onder de hemel, en voor geen ander heb Ik zulke vernederingen geleden als voor de mensheid; ook werd niemand tegen zo’n hoge prijs verlost. Welk schepsel blijft immers niet binnen de orde waarin het geschapen is, behalve de mens? Hij bedroeft Mij meer dan enig ander schepsel.

Want zoals Ik u geschapen heb om Mij te loven en te verheerlijken, zo heb Ik ook de mens gemaakt om Mij te eren. Ik gaf hem een lichaam als een geestelijke tempel, en daarin schiep en plaatste Ik de ziel als een schone engel, want de menselijke ziel bezit macht en kracht zoals een engel. In deze tempel wilde Ik, God en Schepper van de mensheid, als derde aanwezig zijn, opdat de mens Mij zou genieten en in Mij zijn vreugde zou vinden. Vervolgens maakte Ik voor hem een andere tempel, gelijk aan hemzelf, uit zijn rib.

Maar nu, Mijn bruid, omwille van wie al deze dingen gezegd en getoond worden, zou gij kunnen vragen hoe zij kinderen zouden hebben voortgebracht indien zij niet gezondigd hadden. Ik zal u antwoorden: waarlijk, door de liefde tot God en door hun wederzijdse toewijding en lichamelijke vereniging, waarbij zij beiden innerlijk in vuur en vlam zouden zijn geraakt, zou het bloed der liefde zijn zaad in het lichaam der vrouw hebben gezaaid, zonder enige schandelijke wellust; aldus zou de vrouw vruchtbaar zijn geworden. Wanneer het kind zonder zonde en zonder wellustig verlangen ontvangen was, zou Ik vanuit Mijn Godheid een ziel in het kind hebben gezonden, en de vrouw zou het kind hebben gedragen en ter wereld hebben gebracht zonder pijn. Bij zijn geboorte zou het kind volmaakt zijn geweest, zoals Adam was toen hij voor het eerst geschapen werd.

Maar deze eer werd door de mens versmaad toen hij de duivel gehoorzaamde en een grotere eer begeerde dan Ik hem geschonken had. Nadat de ongehoorzaamheid had plaatsgevonden, kwam Mijn engel over hen, en zij schaamden zich om hun naaktheid. Onmiddellijk ondervonden zij de wellust en begeerte van het vlees, en leden zij honger en dorst. Toen verloren zij ook Mij. Want zolang zij Mij bezaten, kenden zij geen honger, geen zondige vleselijke begeerte en geen schaamte; Ik alleen was hun gehele goed, hun vreugde en hun volmaakte verrukking.

Maar toen de duivel zich verheugde over hun verderf en hun val, werd Ik met medelijden jegens hen bewogen. Ik verliet hen niet, maar betoonde hun drievoudige barmhartigheid: toen zij naakt waren, bekleedde Ik hen en gaf Ik hun brood uit de aarde. En voor de zinnelijkheid die de duivel na hun ongehoorzaamheid in hen had opgewekt, schonk Ik hun door Mijn Godheid de gave dat er zielen in hun zaad geschapen werden. Al het kwaad waartoe de duivel hen had willen verleiden, keerde Ik voor hen geheel ten goede.

Daarna toonde Ik hun hoe zij moesten leven en Mij moesten aanbidden, en stond Ik hun toe gemeenschap met elkaar te hebben. Want vóór Mijn toestemming en vóór de bekendmaking van Mijn wil waren zij door vrees bevangen en durfden zij zich niet te verenigen en gemeenschap met elkaar te hebben. Evenzo werd Ik, toen Abel gedood was en zij lange tijd in rouw verkeerden en zich van gemeenschap onthielden, met medelijden bewogen en troostte Ik hen. Toen zij Mijn wil begrepen hadden, begonnen zij opnieuw gemeenschap met elkaar te hebben en kinderen voort te brengen. Uit dit geslacht beloofde Ik, hun Schepper, geboren te worden.

Toen de goddeloosheid onder de kinderen van Adam toenam, toonde Ik Mijn gerechtigheid jegens de zondaars, maar barmhartigheid jegens Mijn uitverkorenen. Omwille van hen liet Ik Mij vermurwen, zodat Ik hen voor het verderf behoedde en hen deed opstaan, omdat zij Mijn geboden onderhielden en in Mijn beloften geloofden.” Toen de tijd van barmhartigheid was aangebroken, openbaarde Ik door Mozes Mijn machtige wonderen en werken, en verloste Ik Mijn volk overeenkomstig Mijn belofte. Ik voedde hen met het manna der engelen en ging voor hen uit in een zuil van wolk en vuur. Ik gaf hun Mijn Wet en openbaarde hun door Mijn profeten Mijn geheimen en de toekomstige dingen.

Daarna koos Ik, de Schepper van alle dingen, Mij een Maagd uit, geboren uit een vader en een moeder. Van haar nam Ik de menselijke natuur aan en verwaardigde Ik Mij zonder zonde uit haar geboren te worden. Zoals de eerste kinderen in het Paradijs geboren zouden zijn uit de goddelijke liefde en de wederzijdse liefde en genegenheid van hun vader en moeder, zonder enige schandelijke wellust, zo nam ook Mijn Godheid de menselijke natuur aan uit een Maagd, zonder enige schandelijke wellust en zonder haar maagdelijkheid te belemmeren of te schenden.

Ik kwam in het vlees als waarachtig God en waarachtig mens, en vervulde de Oude Wet en alle Schriften, precies zoals tevoren over Mij was voorzegd. Ik stelde de Nieuwe Wet in, want de Oude Wet was beperkend en moeilijk te dragen, en was niets anders dan een voorafbeelding van de toekomstige dingen. Want onder de Oude Wet was het een man toegestaan meerdere vrouwen te hebben, opdat het volk niet zonder nakomelingen zou blijven of genoodzaakt zou zijn huwelijken met heidenen aan te gaan. Maar onder Mijn Nieuwe Wet is het een man toegestaan slechts één vrouw te hebben, en is het hem verboden gedurende haar leven meerdere vrouwen te hebben. Zij die zich in goddelijke liefde en godsvrucht verenigen met het oog op de voortplanting en de opvoeding van kinderen tot eer van God, zijn Mijn geestelijke tempel, waarin Ik als de Derde bij hen wil wonen.

***

Maar de mensen van deze tijd gaan om zeven redenen een huwelijk aan. Ten eerste, vanwege de schoonheid van het gelaat. Ten tweede, vanwege rijkdom. Ten derde, vanwege het verachtelijke genot en de onbetamelijke vreugde die zij putten uit hun onzuivere lichamelijke omgang. Ten vierde, vanwege feestmalen met vrienden en onbeheerste gulzigheid. Ten vijfde, vanwege ijdelheid in kleding en spijzen, in grappen, vermaak, spelen en andere ijdelheden. Ten zesde, om kinderen voort te brengen, maar niet om hen op te voeden tot eer van God en tot goede werken, doch omwille van wereldse rijkdom en eer. Ten zevende, komen zij samen uit wellust en zijn zij in hun begeerten als redeloze dieren.[1]

Met één en dezelfde gezindheid en instemming komen zij naar de deuren van Mijn kerk, maar al hun verlangens en innerlijke gedachten zijn volkomen tegen Mij gericht. Zij verkiezen hun eigen wil, die erop gericht is de wereld te behagen, boven Mijn wil. Indien al hun gedachten en verlangens op Mij gericht waren, indien zij hun wil in Mijn handen legden en in godsvrucht en vrees voor Mij het huwelijk aangingen, dan zou Ik hun Mijn toestemming geven en als de Derde bij hen zijn. Maar nu ontbreekt hun Mijn toestemming, die voor hen het kostbaarste van alles zou moeten zijn, omdat zij wellust in hun hart dragen en niet Mijn liefde. Vervolgens naderen zij Mijn altaar, waar zij horen dat zij één van hart en één van ziel moeten zijn. Maar dan wijkt Mijn hart van hen, omdat zij de warmte van Mijn Hart niet bezitten en de smaak van Mijn Lichaam niet kennen.

Zij zoeken de warmte en de seksuele wellust die zullen vergaan, en beminnen het vlees dat door de wormen zal worden verteerd. Daarom gaan zulke mensen een huwelijk aan zonder de band en de vereniging met God de Vader, zonder de liefde van de Zoon en zonder de vertroosting van de Heilige Geest. Wanneer de echtgenoten zich naar het huwelijksbed begeven, verlaat Mijn Geest hen onmiddellijk en komt in plaats daarvan de geest der onzuiverheid naderbij, omdat zij slechts omwille van de wellust samenkomen en met elkaar over niets anders spreken of nadenken. Toch blijft Mijn barmhartigheid bij hen, indien zij zich tot Mij willen bekeren. Vanwege Mijn grote liefde plaats Ik door Mijn macht een levende ziel in hun zaad. Soms laat Ik boze ouders goede kinderen voortbrengen, maar vaker worden uit boze ouders boze kinderen geboren, omdat deze kinderen de slechte en onrechtvaardige daden van hun ouders zoveel mogelijk navolgen en ze nog meer zouden navolgen indien Mijn geduld hun dat niet verhinderde. Zulke echtgenoten zullen Mijn aangezicht nooit aanschouwen, tenzij zij berouw tonen. Want er bestaat geen zonde die zo zwaar of zo ernstig is dat boetedoening en berouw haar niet kunnen wegwassen.

Daarom wens Ik Mij te wenden tot het geestelijk huwelijk: de vereniging die passend is voor God met een kuise ziel en een kuis lichaam. Daarin bevinden zich zeven goede eigenschappen die tegenover de hierboven genoemde kwaden staan.

Ten eerste is er geen verlangen naar uiterlijke schoonheid, lichamelijke schoonheid of wellustige blikken, maar alleen naar de aanschouwing van God en de liefde tot Hem. Ten tweede bestaat er geen verlangen om iets anders te bezitten dan wat noodzakelijk is om in leven te blijven; men verlangt slechts naar het noodzakelijke, zonder enig overschot. Ten derde vermijden zij ijdele en lichtzinnige gesprekken. Ten vierde hechten zij geen belang aan het zien van vrienden of verwanten, maar Ik ben hun liefde en hun verlangen. Ten vijfde verlangen zij de nederigheid innerlijk in hun geweten te bewaren en uiterlijk tot uitdrukking te brengen in hun kleding en hun levenswijze. Ten zesde hebben zij nooit de wil een wellustig leven te leiden. Ten zevende brengen zij zonen en dochters voort voor hun God door hun goede levenswandel, hun goede voorbeeld en de verkondiging van geestelijke waarheden.

Zij bewaren hun geloof ongeschonden wanneer zij buiten de deuren van Mijn kerk staan, waar zij Mij hun toestemming geven en Ik hun de Mijne geef. Zij naderen Mijn altaar wanneer zij de geestelijke vreugde smaken van Mijn Lichaam en Bloed. In die vreugde verlangen zij van één hart, van één lichaam en van één wil met Mij te zijn. En Ik, waarachtig God en mens, machtig in de hemel en op aarde, zal als de Derde bij hen zijn en hun hart vervullen. De wereldse echtgenoten beginnen hun huwelijk met wellustige begeerten, als redeloze dieren, en zelfs erger dan redeloze dieren! Maar deze geestelijke echtgenoten beginnen in liefde en godsvrucht, en bekommeren zich er niet om iemand anders te behagen dan Mij. De boze geest vervult en prikkelt degenen die een werelds huwelijk aangaan tot vleselijke wellust, waarin niets anders is dan onreine stank. Maar degenen die een geestelijk huwelijk aangaan, worden vervuld van Mijn Geest en ontstoken door het vuur van Mijn liefde, dat hen nooit zal verlaten.

Ik ben één God in drie Personen, en één in Godheid met de Vader en de Heilige Geest. Zoals het onmogelijk is dat de Vader gescheiden wordt van de Zoon, of de Heilige Geest van Hen beiden, en zoals het onmogelijk is dat de warmte gescheiden wordt van het vuur, zo is het onmogelijk dat deze geestelijke echtgenoten van Mij gescheiden worden; Ik ben altijd als de Derde bij hen. Eens werd Mijn Lichaam verminkt en stierf Ik onder folteringen, maar voortaan zal Ik nooit meer verwond worden of sterven. Evenzo zullen degenen die door een waar geloof en een volmaakte wil in Mij zijn ingelijfd, nooit van Mij gescheiden sterven. Want waar zij ook staan, zitten of wandelen, Ik ben altijd als de Derde bij hen.


— Openbaringen aan de heilige Brigitta, Boek I, hoofdstuk 26.

 



[1] Natuurlijke geboorteregeling (Natural Family Planning, NFP) is een zondige geboortebeperking.

 

Vlad Tepeš – vojvoda Vlaške

 

Vlad Țepeș – vojvoda Vlaške

branitelj kršćanskih granica

Povijest • Kršćanska Europa • 15. stoljeće

Vlad III. Țepeș, vlaški vojvoda poznat kao Vlad Țepeș Drăculea.

 

Pad Konstantinopola i osmanlijsko napredovanje

U 15. stoljeću, dok se osmanska sila širila Balkanom i sve snažnije pritiskala kršćanske zemlje jugoistočne Europe, na čelu Vlaške pojavio se vladar čije će ime ostati zapamćeno i po vojničkoj odlučnosti i po tvrdoj, nepokolebljivoj oštrini prema Osmanlijama. Bio je to Vlad III. Țepeș, poznatiji kao Vlad Țepeș Drăculea, vojvoda Vlaške, povijesne kneževine koja se nalazila na području današnje južne Rumunjske. Njegov život nije priča o bezgrešnom kršćanskom junaku, nego o hrabrom i odlučnom vladaru čvrste ruke koji se u jednom od najopasnijih razdoblja europske povijesti odlučio suprotstaviti osmanskom sultanu Mehmedu II.

Godine 1453. osmanska je vojska, pod zapovjedništvom sultana Mehmeda II., nakon dugotrajne opsade uspjela prodrijeti u Konstantinopol, prijestolnicu Bizantskoga, odnosno Istočnoga Rimskog Carstva. Pad ovoga grada označio je kraj tisućljetne kršćanske carske vlasti na Istoku i jedan od najtežih povijesnih udaraca kršćanskom svijetu u cjelini. Grad koji je stoljećima bio veliko središte kršćanske vjere, bogoslužja i pravovjerjem prožete kulture pao je pod osmanlijsku vlast, a njegovo osvajanje otvorilo je novo poglavlje u širenju osmanske sile prema jugoistočnoj Europi.

No tragedija toga otpada nije se rodila u jednom danu. Stoljećima su se gomilale napetosti između Rima i Konstantinopola, ali politička suparništva, liturgijske razlike i sporovi oko crkvene vlasti nisu mogli opravdati prekid jedinstva koje je Krist htio za svoju Crkvu. Već su raniji sukobi, osobito onaj povezan s carigradskim patrijarhom Focijem u IX. stoljeću, pokazali koliko su ambicije crkvenih poglavara i otpor rimskom prvenstvu mogli ugroziti to jedinstvo. Godine 1053. carigradski je patrijarh Mihael Cerularije dao zatvoriti latinske crkve u Carigradu te pojačao napade na latinske obrede. Kada su papinski poslanici 16. srpnja 1054. položili ispravu o izopćenju Cerularija i njegovih pristaša na oltar Svete Sofije, patrijarh je odgovorio osudom papinskih poslanika. Taj dramatični događaj postao je tradicionalnom oznakom velikoga Istočnog otpada, premda se odvajanje nije dogodilo u jednom danu niti su svi istočni kršćani sudjelovali u njemu. Tragedija nije bila u tome što su postojale nesuglasice, nego u tome što su one postale povodom za narušavanje crkvenoga jedinstva umjesto da se rješavaju u vjernosti Kristovoj Crkvi i njezinu jedinstvu s Petrovom Stolicom.

Posljedice međusobnog nepovjerenja postale su osobito očite 1204. godine, kada su vojske Četvrtoga križarskog rata, skrenuvši s prvotno zamišljenoga pohoda, zauzele Konstantinopol i počinile nasilja nad njegovim stanovništvom, uključujući i nasilno oduzimanje materijalnih dobara. Taj je događaj bio tim tragičniji jer su stanovnici grada, premda odvojeni od zajedništva s Rimom, i dalje bili kršćani, a pohod križara bio je prvotno usmjeren oslobođenju Svete zemlje od muslimanske vlasti. Na odluku i postupke križarskih vođa utjecali su složeni politički, vojni i financijski interesi, dok su dugotrajno nepovjerenje i ranije crkvene podjele dodatno otežavali odnose između latinskih križara i istočnih kršćana. Bizantsko, odnosno Istočno Rimsko Carstvo, poslije je obnovljeno, ali je ostalo teško oslabljeno i rascjepkano. Povijesno gledano, stanovnici te države smatrali su se Rimljanima, dok je naziv Bizantsko Carstvo uobičajena kasnija historiografska oznaka. U sljedećim stoljećima njegove su zemlje trpjele nove ratove, teritorijalne gubitke i osmansko širenje. Povijest nas tako podsjeća da podjele među kršćanima nisu ostale ograničene na teološke rasprave i diplomatske sporove: njihove su posljedice pogađale čitave narode i oslabljivale kršćanski svijet pred vanjskim neprijateljima.

 

Opsada Konstantinopola, suvremena francuska minijatura iz 15. stoljeća

Pad Konstantinopola 1453. godine, kao i prethodni gubitak brojnih drugih područja Istočnoga Rimskog Carstva pod osmanskom vlašću, jasno je pokazivao da se osmansko širenje neće zaustaviti na već osvojenim zemljama. Naprotiv, bilo je za očekivati da će osmanski sultani nastojati proširiti svoju vlast i na preostale kršćanske zemlje jugoistočne Europe. U takvim se okolnostima 1462. godine Vlad suočio s velikim osmanskim pohodom na Vlašku. Iza sultanove vojske stajala je sila koja je devet godina ranije slomila obranu Konstantinopola i okončala postojanje Bizantskoga, odnosno Istočnoga Rimskog Carstva. Vlad se stoga nije suočavao samo s prijetnjom vlastitim granicama, nego s velikom vojnom silom čije je napredovanje već iz temelja promijenilo sudbinu kršćanskoga Istoka.

Djetinjstvo na osmanskom dvoru

Vlad je rođen oko 1431. godine kao sin Vlada II. Drakule, vladara povezanoga s viteškim Redom Zmaja, čija je zadaća bila obrana kršćanstva od njegovih neprijatelja. Iz očeva nadimka nastalo je Vladovo ime Drăculea, koje se tradicionalno tumači kao „sin Drakula”. Mnogo stoljeća poslije ime Dracula postalo je svjetski poznato zahvaljujući književnom liku vampira iz romana Brama Stokera. Povijesni Vlad III., međutim, pripadao je sasvim drukčijem svijetu: svijetu dinastičkih sukoba, ratovanja i borbe za opstanak vlastite zemlje.

Još kao dječak, zajedno s mlađim bratom Radom, odveden je kao talac na osmanski dvor, gdje je trebao služiti kao jamstvo očevu poštovanju dogovora sa sultanom. Ondje je upoznao način života, carsku organizaciju, te političke i vojne metode svojih budućih neprijatelja. To iskustvo je vjerojatno snažno utjecalo na njegov kasniji odnos prema Osmanlijama, premda ne možemo sa sigurnošću tvrditi što je sve tada doživio niti da je upravo ondje nastala njegova kasnija politička, kao i vojna neumoljiva tvrdokornost.

Vladov put prema vlasti bio je obilježen borbom za prijestolje. Njegov otac i stariji brat Mircea ubijeni su 1447. godine u sukobima oko vlasti, a on je prvi put nakratko postao vojvoda 1448. godine. Tek 1456. uspio je ponovno preuzeti prijestolje i učvrstiti vlast. Vlaška je tada bila rastrgana unutarnjim sukobima, suparništvom velikaša i svakojakim pritiscima susjednih sila. Vlad je odlučio uspostaviti strogu vlast i razračunati se s onima koji su bili smatrani prijetnjom opstanku njegovoj zemlji i narodu, a tako i svojem položaju.

Odbijanje osmanske prevlasti

Osmansko Carstvo pod Mehmedom II. bilo je jedna od najmoćnijih vojnih sila svojega doba. Nakon pada Konstantinopola 1453. godine, sultan je nastavio širiti svoj utjecaj na Balkanu. Vlaška je zbog svojega položaja sjeverno od Dunava bila važna pogranična zemlja, izložena osmanskim zahtjevima za danak i političku poslušnost. Vlad se postupno sve otvorenije okretao otporu, a 1461. i početkom 1462. poduzeo je niz napada na osmanske položaje i naselja južno od Dunava. Time je izazvao odgovor samoga sultana.

U pismu ugarskom kralju Matiji Korvinu od 11. veljače 1462. Vlad je izvijestio o svojem pohodu i naveo da je ubijeno gotovo 24.000 Turaka i Bugara. Taj broj treba razumjeti kao podatak iz Vladova vlastitog izvješća, a ne kao neovisno potvrđen broj žrtava. Sačuvani prijepisi pisma sadrže različite ukupne zbrojeve, a zbrojevi pojedinačnih stavki ne podudaraju se potpuno. Ipak, samo pismo svjedoči o razmjerima njegove kampanje i o tome da je od ugarskoga kralja očekivao pomoć u sukobu s Osmanlijama.

Vlad je znao da će takvi napadi izazvati odmazdu. Umjesto da čeka sultanov dolazak u povoljnim uvjetima za neprijatelja, povlačio je stanovništvo iz područja koja će prilikom napada osmanlija biti najviše ugrožena. Iznosio je ili uništavao zalihe hrane i vode iz tih područja, i na taj način otežavao, zapravo onemogućavao opskrbu osmanlijskoj vojsci onim najnužnijim, hranom i vodom. Takva taktika spaljene zemlje bila je brutalna, ali je imala vojnu svrhu: usporiti napredovanje brojnijeg neprijatelja, iscrpiti ga i prisiliti ga da se bori u nepovoljnim okolnostima. U tome se pokazuje Vladova odlučnost, ali i surovost rata u kojem su često stradavali i oni koji nisu nosili oružje.

Noćni napad kod Târgoviștea

U proljeće 1462. Mehmed II. poveo je veliku vojsku preko Dunava kako bi slomio otpor Vlaške. Vlad se nije mogao pouzdati u pobjedu u otvorenom sukobu protiv brojčano nadmoćnijeg neprijatelja, pa je nastavio s napadima iz zasjeda i otežavanjem opskrbe. Vrhunac njegove kampanje dogodio se u noći sa 16. na 17. lipnja 1462., u blizini Târgoviștea, tadašnjega vlaškog glavnog grada. Taj je događaj u povijesti ostao poznat kao Noćni napad.

 

„Bitka s bakljama” (Bătălia cu făclii), slika Theodora Amana iz 19. stoljeća koja prikazuje slavnu noćnu

bitku. Riječ je o kasnijem umjetničkom prikazu, a ne o slici nastaloj u vrijeme bitke.

Prema kroničarskim izvješćima, Vlad je predvodio svoje ratnike u iznenadnom napadu na osmanski logor. Dio njegovih ljudi nosio je odjeću nalik osmanskoj, a baklje i buka dodatno su povećavale zbrku u neprijateljskom taboru. U tami su napadači prodrli među šatore, izazvali paniku i nanijeli Osmanlijama znatne gubitke. Vladov je cilj, prema tradicionalnom tumačenju događaja, bio prodrijeti do sultanova šatora i ubiti samoga Mehmeda II. Iako Vlad nije uspio ostvariti cilj i ubiti Mehmeda II., napad je nanio gubitke osmanskoj vojsci, izazvao zbrku u njezinu taboru i ozbiljno uznemirio sultanove ljude. Takav noćni napad nije imao samo neposredan vojni učinak, nego je mogao pojačati osjećaj nesigurnosti među vojnicima koji su se nalazili na neprijateljskom području.

Noćni napad bio je izvanredno smion i u određenoj mjeri jako uspješan pothvat, ali ga ne treba prikazivati kao odlučujuću pobjedu koja je potpuno zaustavila osmansko širenje. Mehmedova vojska ostala je sposobna za daljnje djelovanje, a Vladov je položaj ubrzo postajao sve teži. Ipak, događaj je pokazao da se i malobrojnija vojska, kada je sazdana od hrabrih bojovnika-domoljuba, koja dobro poznaje teren, djeluje odlučno i koristi elemente iznenađenja, može sasvim ozbiljno suprotstaviti i puno nadmoćnijem protivniku.

    Matija Korvin i napušteni saveznik

Vlad je očekivao potporu ugarskoga kralja Matije Korvina. Papa Pio II. tada je nastojao okupiti kršćanske vladare za novi križarski pohod protiv Osmanlija, no europski politički interesi, međusobna suparništva i nedostatak jedinstva otežavali su ostvarenje tih planova. Unatoč Vladovu otporu, pomoć na koju je računao nije stigla u obliku koji mu je bio potreban.

U studenome 1462. Matija Korvin dao je uhititi Vlada. Kraljevska je strana uhićenje opravdavala optužbama protiv vlaškoga vojvode, među kojima se spominjala i navodna izdaja. Povjesničari upozoravaju da je politički kontekst bio složen te da su izvješća kojima se opravdavalo uhićenje bila povezana i s potrebom da se kraljeva odluka objasni papi i drugim kršćanskim vladarima. Vlad je tako završio u dugotrajnom zatočeništvu, dok je njegov brat Radu, uz osmansku potporu, postao suparnik za vlaško prijestolje.

Njegova sudbina otkriva i jednu od velikih slabosti tadašnje kršćanske Europe: čak i kada se suočavala sa zajedničkom vanjskom prijetnjom, nije uvijek uspijevala nadvladati vlastite političke interese i podjele. Vlad se borio prvenstveno za opstanak svoje zemlje i svojega naroda, ali njegov je otpor imao i šire značenje za kršćanske zemlje jugoistočne Europe, koje su se suočavale s rastućom osmanskom vojnom silom. Nažalost, vladar malene Vlaške nije mogao računati na dosljednu i pouzdanu potporu kakvu je očekivao od moćnijih kršćanskih vladara. Njegova sudbina pokazuje koliko su politički interesi i međusobna suparništva mogli oslabiti zajednički odgovor na vanjsku prijetnju.

Okrutnost u sjeni rata

 

Njemački drvorez iz kasnoga 15. stoljeća koji prikazuje Vlada među žrtvama nabijanja na kolac. Takvi su prikazi pridonijeli širenju njegove zloglasnosti po Europi; treba ih čitati i kao dio tadašnje propagande.

 

Vlad Țepeș ostao je poznat po nabijanju na kolac, okrutnoj kazni koja mu je donijela nadimak Țepeș, odnosno „Nabijač na kolac”. No tu praksu valja promatrati i u kontekstu vremena u kojemu je živio te osmanske sile protiv koje se borio. Osmanlije su se u svojim ratnim pohodima i kažnjavanju protivnika služile zastrašujućim metodama, a njihov prodor prema kršćanskim zemljama jugoistočne Europe pratio je strah od gubitka slobode, vjere i političke samostalnosti. Vlad je kao mladić boravio na osmanskom dvoru te je iz neposredne blizine upoznao njihovu vojnu i političku stvarnost. Za vjerovati je da je upravo ondje upoznao i metode zastrašivanja koje će poslije i sam primjenjivati u borbi protiv osmanskih snaga. Nabijanje na kolac u njegovu ratovanju nije služilo samo kažnjavanju nego i zastrašivanju protivnika, što je u tadašnjim okolnostima moglo imati i vojnu svrhu.

 Vladove postupke ne treba uljepšavati, ali ih se ne može pošteno razumjeti ako se iz povijesne slike izostavi osmanska prijetnja kojoj je Vlaška bila izložena. U vremenu kada je Bizantsko, odnosno Istočno Rimsko Carstvo već palo pod osmansku vlast, a daljnje širenje prema kršćanskim zemljama nije prestajalo, Vlad se odlučno suprotstavio ogromnoj sili koja je ugrožavala opstanak njegove zemlje. Njegova se povijesna uloga stoga ne može svesti na okrutnost po kojoj je postao poznat. Valja je promatrati i kroz njegovu odlučnost, vojnu strategiju i obranu Vlaške pred osmanskim prodorom.

 

Branitelj svoje zemlje u vremenu velikih kušnji

Vlad Țepeș nije bio svetac, niti ga povijest treba prikazivati takvim. Bio je vladar svojega vremena, čvrst i neumoljiv u obrani zemlje i naroda koji su bili njegovi. Njegova je vladavina ostavila i neke tragove koji se ne mogu jednostavno opravdati, ali njegova odlučnost da se suprotstavi nadmoćnoj osmanskoj sili zaslužuje da bude pošteno prepoznata. U vremenu kada je kršćanski Istok već pretrpio goleme gubitke, Vlad nije prihvatio da se sudbina Vlaške mirno prepusti volji osmanskoga sultana. Zato njegovo ime ne treba pamtiti samo po strahu koji je izazivao nego i po otporu koji je pružio.

 

Vlad nije bio jedini koji se u tim stoljećima našao na braniku kršćanske Europe. Već 1456. godine, samo tri godine nakon pada Konstantinopola, kod Beograda su se kršćanski branitelji pod zapovjedništvom Ivana Hunjadija, uz odlučno zauzimanje svetoga Ivana Kapistranskoga, suprotstavili vojsci Mehmeda II. i prisilili je na povlačenje. Godine 1571. kršćanska je flota Svete lige, na poticaj pape sv. Pija V., a pod zapovjedništvom Ivana Austrijskog, odnijela veliku pobjedu nad osmanskom flotom kod Lepanta. A 1683. godine, nakon dugotrajne opsade Beča, združene kršćanske snage pod vodstvom poljskoga kralja Ivana III. Sobjeskoga pritekle su gradu u pomoć i odbacile osmansku vojsku. Ti događaji nisu bili djelo jednoga čovjeka ni jednoga naroda, nego plod hrabrosti, žrtve i, kada su se kršćani uspjeli ujediniti, zajedničkoga djelovanja.

Danas, s odmakom od više stoljeća, lako je promatrati te bitke kao datume u povijesnim knjigama. No iza njih stajali su ljudi koji nisu mogli znati kako će završiti borba u koju su krenuli, vojnici koji su riskirali vlastiti život, branitelji koji su ostajali na svojim položajima i obitelji koje su živjele u sjeni rata. Njihova žrtva ne zaslužuje tek hladnu procjenu, nego i naše poštovanje i zahvalno sjećanje. Među njima je i Vlad Țepeș, koji se u jednom od najtežih razdoblja za jugoistočnu Europu odlučno suprotstavio osmanskom prodoru i branio opstanak svoje zemlje.

Kao katolici i baštinici europske kršćanske povijesti, imamo razloga biti zahvalni svima koji su u različitim vremenima, na različitim bojištima i uz velike osobne žrtve branili svoje domove i kršćanske zemlje. Njihova povijest podsjeća nas da sloboda i naslijeđe koje primamo nisu nastali sami od sebe niti su se očuvali bez napora. Ona nas poziva i da ne ponavljamo pogreške prošlosti: podjele, sebične političke interese i napuštanje onih koji se nalaze na prvoj crti obrane zajedničkoga dobra.

Neka zato sjećanje na Vlada Țepeșa i na tolike druge poznate i neznane branitelje kršćanske Europe ne ostane samo sjećanje na ratove i pobjede. Neka bude i izraz zahvalnosti za njihovu hrabrost, ustrajnost i žrtvu te poticaj da i mi čuvamo ono što smo kroz tradiciju naslijedili — vjeru, kulturnu baštinu, slobodu i ljubav prema vlastitoj domovini. Jer ono što su nam prethodni naraštaji sačuvali uz velike žrtve, mi ne bismo smjeli olako izgubiti zbog ravnodušnosti ili zaborava.

 

Izvori i preporučena literatura

·         Matei Cazacu, Dracula (Brill, 2017.) — opsežna znanstvena biografija Vlada III. i analiza povijesnih izvora.

·         Corpus Draculianum — kritičko izdanje primarnih dokumenata i kronika povezanih s Vladom Țepeșom.

·         Vladovo pismo Matiji Korvinu od 11. veljače 1462. — izvješće o pohodima južno od Dunava; broj žrtava treba čitati uz napomenu o razlikama među sačuvanim prijepisima.

·         Laonikos Chalkokondyles, Histories — jedan od važnih kroničarskih izvora za osmansko-vlaške sukobe.

·         „The real Vlad Dracula: in search of a 15th-century warlord”, The Past, 10. svibnja 2023. — pregled Vladova života i razvoja njegove povijesne predaje.