Zakon molitve, zakon vjerovanja, zakon življenja

 

Lex Orandi, Lex Credendi, Lex Vivendi

„Quod ergo generationes anteriores sacrum habuerunt, nobis quoque sacrum manet et magnum.“
— Benedict XVI., Summorum Pontificum

 

Bitka koja je više od samo liturgijske

„Lex orandi, lex credendi, lex vivendi.“

Ovo je drevna katolička, i meni jedna od najdražih, često spominjanih osobnih izreka, koja govori da način na koji molimo oblikuje ono kako vjerujemo, a to kako vjerujemo oblikuje način života kojega živimo.

Dokle god katolici sebe same i pravac svojih razmišljanja potpuno ne skinu s modernističke samoubilačke pruge, po čijim tračnicama u brzom vlaku prema provaliji nezaustavljivo jure, ostat će zatočeni u jednom začaranom krugu. U taj su vlak mnoge vjerne još od šezdesetih godina modernistički kondukteri ukrcavali — najprije na prijevaru, a potom gotovo i silom.

Taj isti modernizam već desetljećima razara katolički ratio, svetu fidei i liturgijski sensus. Jer najveća — premda samo privremena — pobjeda modernizma nije bila samo promjena obreda, jezika ili vanjštine, nego promjena samog načina razmišljanja katolika. A time i vjerovanja vjernika, te naposljetku i njihova načina življenja života.

Katolici su postupno učeni da sumnjaju u vlastitu tisućljetnu Predaju, da se stide i ispričavaju zbog vlastite liturgijske baštine i da gotovo sa strahom govore o svetoj Misi koja je stoljećima oblikovala i iznjedrila mnoštvo svetih; crkvene oce, pape, mučenike, misionare, kraljeve i druge Bogu mile i drage vjernike. Ovaj stid i strah nisu ucijepljeni u katolike najednom, nego na uvriježeni način kuhanja žabe u vodi čija temperatura postupno raste. Tako da je jadnoj žabi neko izvjesno vrijeme čak i ugodno.

No pitanje je jednostavno:
Kako bi nešto što je stoljećima hranilo vjernike, posvećivalo im duše i doslovce oblikovalo svece moglo odjednom postati štetno, nepoželjno, pa čak i zabranjeno?

Na ovo važno pitanje modernizam nikada nije uspio uvjerljivo odgovoriti.

Jer nije u stanju dati suvisla odgovora.

Sveta Misa svih vremena – Vetus Ordo

Kada se danas govori o svetoj liturgiji Crkve — Vetus Ordo Missae — bitno je naglasiti da se često već i sam način govora započinje pogrešno. Kao da je riječ o nekoj privatnoj nostalgiji, estetskom ukusu ili liturgijskom hobiju određenog broja vjernika. No ovdje nije riječ o sentimentalnosti, nego o kontinuitetu katoličke Predaje, koja se zove Tradicija, te otuda sasvim logičan i već uvriježeni naziv „Tradicionalna Latinska Misa“.

Sveti papa Pijo V. u buli Quo primum[1] nije izmislio neku novu liturgiju. On ni slučajno nije uveo neki Novi Ordo. Nego upravo suprotno: on je nakon Tridentskog sabora kodificirao i zaštitio drevni rimski obred — Vetus Ordo, koji je već stoljećima čuvao i posvećivao Crkvu.  Jer Sveta Stolica nalaže da se Rimski obred, „kako ga je predala sveta Rimska Crkva, majka i učiteljica svih ostalih crkava, od svih, svugdje i zauvijek u cijelom kršćanskom svijetu prihvati i obdržava“.

Rimski liturgijski obred koji je Kristovu Crkvu svakodnevno hranio, jačao i branio, a vjernike uvijek i sve više prosvjetljivao, izgrađivao i posvećivao. Među njima i mnoštvo onih vjernih, koji su se zahvaljujući upravo Misi svih vremena, vjeri koju nam je ona u srca gravirala, kao i načinu života koje iz tog prvoga dvoga dosljedno proizlazi, — iznjedrili u velike Božje svetce, i naše najbolje svete uzore. Dakle po ovoj primjerenoj krilatici: lex orandi, lex credendi, lex vivendi.

Sveti Papa Pijo V. u 16. stoljeću je jasno ostavio mogućnost opstanka svih legitimnih obreda starijih od dvjesto godina. Zato su ostali očuvani:

✠     dominikanski obred, kartuzijanski, karmelićanski, ambrozijanski, mozarapski.

Njegova reforma nije bila revolucija, nego kodifikacija, konsolidacija i obrana Predaje.

To je upravo ono što moderni svijet, ali nažalost i katolici vjernici ovog našeg „modernog vremena“ više ne razumiju: da istinska reforma u Crkvi nikada ne uništava ništa od svega svetog koje joj je prethodilo.

Numquam abrogatam

Vrlo važnu potvrdu tomu je dao i Benedict XVI. u dokumentu 'Summorum pontificum' iz srpnja 2007, gdje jasno govori da tradicionalni rimski obred—Vetus Ordo nikada nije bio pravno ukinut — numquam abrogatam.[2]

Njegove riječi odzvanjaju gotovo poput opomene suvremenom čovjeku:

„Quod ergo generationes anteriores sacrum habuerunt, nobis quoque sacrum manet et magnum.“  — „Ono što je prethodnim generacijama bilo sveto, ostaje i nama sveto i veliko.“

Zar nije i to potvrda ovom poznatom motu, kojega slobodno možemo nazvati i kratki Credo, koji nam u svega tri riječi, — lex orandi, lex credendi, lex vivendi jasno govori kako bi Crkva Vojujuća u ovom svijetu Katoličku Vjeru zapravo morala naučavati, propovijedati i po Predaji prenositi, — što znači po Tradiciji. A ne da svaka nova legitimno ili ne ustoličena persona, u svome vremenu i po svom nahođenju katoličku vjeru ide drukčije objašnjavati. Ili da nam te neke persone ono što je već po dugoj predaji jedino ispravno, na pogrešan način pokušavaju protumačiti.

I upravo tu leži jedno od ključnih pitanja našega vremena.

Kako je moguće da bilo koji svećenik kaže kako mu nije poznata vrijednost liturgije koja je stoljećima odgajala svetce? Kako je moguće da ono što je bilo sveto tolikim generacijama danas postaje predmet nelagode, šutnje ili čak prikrivenoga prijezira?

Liturgijska kriza — prinos i poimanje svete Misne Žrtve

Današnja liturgijska kriza nije prvenstveno estetska, nego teološka.

Pošto sveta Misa nikada nije ovisila o broju prisutnih, čak ni o prisutnosti vjernika uopće, a ni o atmosferi zajednice ili pastoralnoj „uspješnosti“. Svećenik, koji je pravi pomazanik Božji, i jedini po svojoj svetoj službi može djelovati in persona Christi, dužan je Bogu Ocu prikazivati beskrvnu žrtvu Sina Božjega kao zahvalu, ali i Bogu nadasve ugodnu molitvu za obraćenje, i spasonosno otkupljenje svijeta. Stoga apostol Pavao ozbiljno upozorava: „Tko dakle nedostojno jede kruh ovaj ili pije kalež Gospodnji, kriv je tijelu i krvi Gospodnjoj. “[3]

A potom još strašnije dodaje:

„Zato su među vama mnogi slabi i bolesni, i preminuše mnogi. “[4]

Drugim riječima: profanacija svetoga pred Bogom nikada nije bila neznatna stvar.

 

To je svijet u kojem smo mi, članovi Crkve Vojujuće, ovdje i danas. Svijet kojega po nalogu samoga Gospodina Isusa, našega Kralja i mi, kao i svi njegovi prije nas, imamo zadaću evangelizirati. Isto onako kako su to i prvi učenici činili. Oni, što svoga Učitelja ne izdadoše, nego od njega izabrani i njemu u svemu vjerni, od njega bijaše i odaslani naviještati Radosnu Vijest po svem svijetu. Kako i čime bi cijeli svijet na spasonosno obraćenje jasnim i nedvojbenim riječima pozivali, te sve one koji bi uzvjerovali i obratili se, — u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga krstili.

Deus vult! — Božja volja je to, a Njegovu smo volju dužni vršiti onako kako nam je Bog i dao spoznati, dakle u skladu s predajom, s tradicijom, što znači u skladu sa svim Božjim, jasno određenim i zadanim nam zapovijedima. U tomu je i srž samog poimanja svete Mise, služenja Mise, a onda i nazočenja Misi. Isus Krist nije Crkvi dao opciju, primjerice, da se skupa s poganima klanjamo i molimo njihovim kumirima. Jer bi takvo što proisticalo iz lažnog osjećaja potrebe za iskazivanjem lažne uviđavnosti.

Kada se ispravna svijest o svetoj Misi, te njezinoj važnosti i učincima kod vjernika izgubi, liturgija se pretvara u obična okupljanja, grupne performanse, zajedničke događaje, ili antropocentrične obrede.

Ali sveta Misa nije prvenstveno okrenuta čovjeku, nego Bogu.

Jer Bog ne prima svaku žrtvu jednako, niti mu je svaki prinos mio. Još je prorok Malahija opominjao svećenike koji oskvrnjuju oltar Gospodnji: „Tko je među vama, koji bi zatvorio vrata i zapalio oganj na mom žrtveniku ni za što? Nijeste mi mili“, veli Gospod nad vojskama, „i ne mogu žrtve iz vaše ruke. “[5]

Drugim riječima: profanacija svetoga pred Bogom nikada nije bila neznatna stvar.

Bog dakle odbacuje žrtvu koju Mu nedostojno, nemarno ili oskvrnjeno prinosimo. A gdje nestaje osjećaja svetoga, ondje ubrzano nestaje i straha Božjeg. Koji je, kao što dobro znamo, — početak svake mudrosti.

Jer upravo iz ispravno shvaćene svete Misne Žrtve izvire poslanje Crkve: što je da ona svijetu ne naviješta sebe, nego Gospodina našega Raspetog i Uskrslog, a čime će sve narode po istoj vjeri privesti Bogu. Po istoj Katoličkoj vjeri koju ova sveta liturgija u srca vjernika usađuje, čuva, i kroz tradiciju s pokoljenja na pokoljenje prenosi. Upravo zato liturgija nikada nije bila tek zatvoreni obredni čin, nego nadnaravni izvor iz kojeg je Crkva stoljećima crpila snagu za evangelizaciju svijeta, obraćenje duša i očuvanje svete katoličke Vjere do kraja vremena.

Isto jer se prva i najveća zapovijed u Zakonu oduvijek odnosila na Gospodina, pa tek onda ona druga, proizlazeći iz prve, odnosi se na stvorenje, tj. čovjeka i njegove bližnje.[6] Ali to su mnogi dušobrižnici danas već gotovo zaboravili, ili to nisu nikada dovoljno dobro ni naučili. Jer njihove homilije, koje doduše proizlaze iz dekaloga, gotovo uvijek počinju istom pričom, — od one druge zapovijedi, čime oni po tom modernom nauku već sustavno izostavljaju svemogućeg Stvoritelja svega, staviti na prvo mjesto. Nego Ga kasnije uzgred spomenu, kako bi dali veći značaj svojim riječima. Oni su to naime, to prvo mjesto sebi prisvojili, te su ga čak spremni i podijeliti sa sebi sličnima, koji su kao i oni tek stvorenja Stvoriteljeva.

Ali, dragi Bog svima nama uvijek mora biti na uvijek prvom mjestu. Uvijek prvi, najvažniji, najpreči. Što je u današnjim, ali prijašnjim oprečnostima i sukobljavanjima izuzetno bitno, — dakle prvo Bog pa onda čovjek. Jer komu Bog nije na prvom mjestu, njega se lako može prevariti.

Zato su mnogi tradiciji odani katolici već od ranije s pravom ukazivali na ozbiljne probleme koji su nastajali uvođenjem nove liturgije, te time doveli do nipodaštavanja, pa gotovo i zabrane Tradicionalne svete Mise svih vremena. Ova nova, drugačija liturgijska forma osmišljena ne tako davno, te uvedena krajem Drugog vatikanskog Sabora, revolucionarno je donijela:

✠     versus populum mentalitet, banalizaciju svetoga, nedostojno pričešćivanje, neograničene improvizacije, protestantizaciju liturgijskog sakralne duhovnosti, opće slabljenje osjećaja sakralnosti pri nazočenju takvoj misi,…(dodajte što tu nedostaje)

Nije stoga čudno što se mnogi vjernici danas ponovno pitaju nije li upravo prorok Malahija i ovaj naš naraštaj naročito upozoravao na opasnost oskvrnuća svetoga: „Prinosite nečisto jelo na mom žrtveniku…“[7]

Jer kada se sveto počne banalizirati, tada čovjek postupno prestaje razlikovati posvećeno od profanog. Ovdje se ne radi samo o rubrikama, nego o pitanju: što katolik danas još vjeruje da sveta Misa uistinu jeste?

Lex Orandi, Lex Credendi, Lex Vivendi

Stoga nije slučajnost da upravo ondje gdje potiskuju i zabranjuju tradicionalnu liturgiju:

✠     presušuju svećenička i redovnička zvanja, redovnički samostani i prelijepe crkve se prazne i zatvaraju, prodaju ih i preinačuju u svjetska zabavišta, vjera slabi do mjere kada ju pojam ‘folklor' zamjenjuje, katolički identitet slabi i nestaje, kako iz javnosti tako i iz srca vjernika.

Nasuprot tomu, tradicionalna liturgija oduvijek, kao što to čini i danas, privlači veliko mnoštvo, posebno mlade ljude kao i mlade obitelji. Vetus Ordo svojim ljepotama koje kao Božji najljepši i najmirisniji cvjetni vrt privlači mnoge duše kao pčelice željne najboljeg nektara; od onih izgubljenih i zapravo napuštenih vjernika, preko grešnika i raznih obraćenika, do krivovjernika i nevjernika, koji u dubini svoga srca ipak ne prestaju čeznuti za Bogom koji je Put Istina i Život. Svi koji Boga traže na svetoj Misi svih vremena, s punim ga pravom na tom mjestu traže! Istinu i Ljubav koja je sâm Bog.

Naš Gospodin Isus Krist koji u svetoj Misi svih vremena, po svom posvećeniku obnavlja svoju, sada već beskrvnu, otkupiteljsku i spasiteljsku Žrtvu, koju je u ono vrijeme na Kalvariji svojom predragocjenom krvlju, iz neizmjerne ljubavi prema stvorenjima i poslušnosti svome nebeskom Ocu potpuno nevin kao pravi Jaganjac Božji prinio. Stoga ova sveta Misa odiše transcendencijom, ozbiljnošću i autentičnim osjećajem svega svetog i uzvišenog. Tradicionalna liturgija Katoličke Crkve izgleda najviše nedostaje onima kojima je ova sveta Misa bila ukradena zapravo još i prije nego su o njoj mogli dobiti pravu spoznaju. A kamo li da su se uz nju mogli Bogu moliti, po njoj vjerovati, i po toj vjeri svoj život živjeti.

Jer čovjekova duša nije stvorena za banalnost.

U cijeloj toj borbi za liturgijsku predaju posebno mjesto zauzima i hrvatska glagoljaška tradicija. Malo je naroda u Latinskoj Crkvi koji su kroz stoljeća imali toliku povlasticu: služenje rimskog obreda na staroslavenskom jeziku i uz uporabu glagoljice, što zapravo nije bio zaseban obred. Ovo naše hrvatsko liturgijsko blago bio je rimski obred izražen staroslavenskim jezikom i hrvatskom duhovnom kulturom. Posebno je glagoljaštvo živjelo: u Istri, na Kvarneru, u Dalmaciji, na Krku, Cresu, Pagu, u Senju i Zadru.

Glagoljaški „Misal po zakonu rimskoga dvora“ ostaje ne samo prva tiskana hrvatska knjiga i prva tiskana knjiga na bilo kojem slavenskom jeziku, nego i važan simbol duboke povezanosti hrvatskoga naroda s Rimom i katoličkom vjerom. Nažalost, ova sveta hrvatska tradicija tijekom dvadesetoga stoljeća gotovo je posve nestala. Na veliku štetu hrvatske kulture, ali i na sramotu nekoć glagoljaških biskupija, danas tek rijetki svećenici u tek posebnim prigodama čitaju pojedine dijelove Mise na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku, dok većina vjernika na tom stoljećima posvećivanom liturgijskom jeziku više ne zna ni odgovarati.

A ipak, ona je jasno i snažno svjedočanstvo da catholicos, prava katolička univerzalnost nikada nije značila asimiliranje narodne duše, nego naprotiv njezino posvećenje i ujedinjenje sa Kristovom jedinom pravom i univerzalnom Crkvom.

Crkva Vojujuća

Mi koji smo Kristovi ne smijemo biti malovjerni niti bojažljivi. Kristova Crkva nije tek neka zemaljska institucija. Ona se sa jednog, nadnaravnog stanovišta možemo reći, sastoji iz tri dijela:

✠     Katolička Crkva nije ljudska tvorevina, nego Božja i nadnaravna. Ona se sastoji od tri nerazdvojiva dijela: Crkve Vojujuće (Ecclesia Militans), Crkve Trpeće (Ecclesia Patiens) i Crkve Slaveće (Ecclesia Triumphans). Što su Crkva u svijetu, Čistilište i Raj.

Dok mi kao vjerni Kristovi sljedbenici u svijetu kojem se nalazimo, i ovom privremenom životu koji je ograničen momentom koji je ujedno i prijelazni, vojujemo za Krista, nama sirote vjerne duše u Čistilištu, kao i legije Arkanđela, Anđela i Svetih na Nebu u ovoj žestokoj borbi svesrdno i obilno pomažu.

Bez njih ne možemo ništa, a s njima možemo sve. Zato katolik ne smije živjeti u duhu straha, nego u duhu hrabrosti uvijek se oslanjajući, uzdajući i računajući na nadnaravnu Silu. Jedan katolik ne smije dimiti — nego gorjeti. Svetom vatrom Duha Svetoga. Jer ako nas Bog uči ispravno moliti, onda nas pomaže ispravno i vjerovati, te nas vodi i da hodimo pravo, darovani nam život vjerno živeći. Za što s ushićenjem Gospodinu u povjerenju i iz zahvalnosti kličemo: Deo volente, Deus vult, Deo gratias! — za sve darovane milosti zahvaljujući kojima smo sposobni moliti, vjerovati i živjeti svetu katoličku Vjeru.

Borba za pravu svetu Misu nije borba za estetiku prošlosti, nego za budućnost duša. Onu vječnu. Jer ako počnemo gubiti sensus fidei, tada ćemo gubiti i osjećaj svetoga, a onda ubrzo i vjere. Zato današnji katolik mora ponovno naučiti:

✠     misliti katolički, moliti katolički, živjeti katolički.

Ne bojeći se svijeta, nego noseći križ. In Cruce victoria.

I stoga: s križem u ruci, s čvrstom vjerom u srcu i pogledom uvijek uprtim k Nebu, vojujmo za Krista kao pravi sinovi njegove svete Crkve i neustrašivi branitelji svete katoličke i apostolske Vjere.

Miles Christi et defensor Ecclesiae.

Veritas et Gratia,

Naslovna ilustracija: prikaz Trostruke Crkve prema tradicionalnoj katoličkoj ikonografiji

---

[1] Quo primum, Liturgiam Tridentinam promulgans — S. Papa Pijo V. - 1570

[2] Summorum Pontificum, popratno pismo biskupima. — Papa Benedict XVI - 2007

[3]  1 Kor 11,27. Sveto Pismo (Šarić 1942.)

[4]  1 Kor 11,30. Sveto Pismo (Šarić 1942.)

[5]  Mal 1,10. Sveto Pismo (Šarić 1941.)

[6]  Usp Mt 22,36-40. Gospodin Isus Krist sažima sav Zakon i Proroke u dvije najveće zapovijedi: neizmjerna ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu kao prema sebi samom.

[7]  Mal 1,7. Sveto Pismo (Šarić 1941.)

Katolik.hr