M O D I C U M

 

JOŠ  MALO

Homilija o Uzašašću Gospodinovom

   

Modicum et jam non videbitis me,

et iterum modicum et videbitis me,

quia vado ad Patrem..

 

Ivan 16,16

  

Nakon pjevanja Evanđelja upravo smo svjedočili gašenju pashalne svijeće, koja simbolizira Kristovo Uzašašće Ocu, četrdeset dana nakon Uskrsnuća. Neke slike prikazuju scenu Uzašašća, pokazujući nam apostole kako gledaju prema gore, gdje ponekad vidimo cijeli Gospodinov lik, a ponekad samo Njegova stopala; na drugima je kao da smo vidjeli ono što je Gospodin vidio dok se uzdizao, odnosno svoja stopala i dalje dolje udubljena lica apostola. To su dvije različite perspektive istog prizora i upravo na toj različitoj perspektivi želio bih se s vama zaustaviti dok razmišljamo o otajstvu Uzašašća.

 

     Razlog zašto vjerujem da meditacija o ovoj temi može biti duhovno korisna jest taj što sva stvarnost, u nepromjenjivoj Božjoj Vječnosti i u frenetičnom nastajanju vremena, otkriva Božanski Red koji ujedinjuje Oca Stvoritelja sa stvorenjima, Sina Otkupitelja s otkupljenima i Duha Posvetitelja s posvećenim vjernicima. I ovo divno ispreplitanje između nadnaravnih i zemaljskih stvari, između duha i tijela, definitivno je uspostavljeno Utjelovljenjem Druge Osobe Presvetog Trojstva, koja u Gospodinu našem Isusu Kristu vidi ljudsku prirodu i božansku prirodu ujedinjene u ispunjenju Otkupljenja. Krist Čovjek posreduje za grešne ljude, Krist Bog prinosi se Ocu da beskonačno popravi beskonačne prijestupe protiv beskonačnog Božjeg Veličanstva. Ne možemo zamisliti Otkupljenje bez Utjelovljenja, niti Utjelovljenje bez Ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. I upravo to savršenstvo naše Svete Vjere nesumnjivo pokazuje da je božanska: samo Bog koji je Ljubav (1 Ivanova 4,16) može zamisliti ludost utjelovljenja Samoga Sebe kako bi otkupio upravo stvorenje koje se pobunilo protiv Njega. Samo utjelovljeni Bog može se udostojiti ostati među Svojima, četrdeset dana nakon uskrsnuća, odgađajući Svoj tjelesni povratak u slavu Neba.

     Razmišljamo o Uzašašću odozdo poput učenika, i vidimo Gospodina kako odlazi nakon što je obećao apostolima slanje Duha Svetoga, koji će planuti u Cenakulu za deset dana. Vidimo Njegova stopala, tkanine haljine i oblake koji se otvaraju kako bi otkrili nebeski dvor. Uzašašće smatramo trenutkom odvajanja i lišavanja, jer vidimo Gospodina kako se uzdiže i napušta ovaj svijet u nekoj vrsti duge zagrade između Njegova odlaska i Njegovog slavnog povratka na kraju vremena. Vidimo sebe kao borce u dugom i iscrpljujućem ratu, u kojem smo ostali bez Kralja i sa slabim ili čak izdajničkim generalima. Mi smo poput Židova koje je Mojsije ostavio podno Sinaja, uz iskušenje da sagrade zlatno tele.

 

     Umjesto toga, trebali bismo znati kako gledati na Uzašašće odozgo, kako je to Gospodin vidio: apostoli postaju sve manji i manji, njihove crte lica sve nejasnije, dok se blistavo svjetlo Raja približava nad nama, a hvale anđeoskih zborova postaju jasnije; dok se vrata nebeskog Jeruzalema otvaraju ne samo za Kralja kraljeva, već i za svete duše Starog Zakona, oslobođene iz Limba na Uskrsnu večer. Uzašašće bismo trebali smatrati nužnom pretpostavkom Pedesetnice, a Pedesetnicu neizostavnim sredstvom Milosti koje nas priprema za borbu, pobjedu i zasluživanje palme pobjede. Odsutnost našeg Kralja i Gospodina daje nam priliku da Mu svjedočimo o svojoj vjernosti: ne kada On pobjeđuje i trijumfira nad svojim neprijateljima; već kada Ga svi, čak i Njegovi generali, izdaju i pređu protivniku. I baš kao što je i  među Židovima bilo onih koji su znali kako čekati Mojsijev povratak s pločama Zakona a bez da se klanjaju mrtvim idolima, tako – i još više – u Crkvi je bilo, još uvijek ima i uvijek će biti onih koji imaju na umu riječi Spasitelja: Još malo i više me nećete vidjeti; još malo i opet ćete me vidjeti jer idem k Ocu. (Iv 16,16). Još malo i opet ćete me vidjeti; nećete znati ni dana ni časa jer će Gospodar doći kao tat u noći, kao Zaručnik kojega čekaju mudre djevice.

 

     Dragi vjernici, trebali bismo shvatiti da smo mi ti koji moramo dosegnuti Gospodina na Nebu, jer je to naša istinska Domovina: Quæ sursum sunt quærite, (Što se podrazumijeva pod tim), Božanski Učitelj nam je rekao: Ako ste dakle uskrsnuli s Kristom, tražite ono što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu; mislite na ono što je gore, a ne na ono što je na zemlji. (Kol 3,1-2). U tom svjetlu, ljudske slučajnosti dobivaju svoju pravednu težinu, jer se vraćaju onome κόσμος čiji je Gospodin pravi i apsolutni Pantokrator, Gospodar svega, Vladar vremena i povijesti. Instaurare omnia in Christo (Sjediniti sve u Kristu) (Ef 1,10) znači upravo to: sažeti, vratiti se na sam početak, prepoznati Gospodstvo Kristovo. I stoga, biti sposoban čitati Božansko obećanje Non prævalebunt (Neće nadvladati) (Mt 16, 18) u posviješćenosti oboga, i Križa i Uskrsnuća, kao nužne bitke ali i permanentne pobjede.

 

     Ako shvatimo da su zemaljski događaji koji uključuju cijelo čovječanstvo i svakoga od nas pojedinačno neraskidivo isprepleteni s Božjom vječnošću; ako shvatimo da naša Vjera nije ljudski i imanentni odgovor na potrebu za vjerovanjem, već povjerljivo i svjesno prianjanje uz savršeno djelo Boga koji nas želi spašene i svete; ako Uzašašće promatramo kao ogledalo slavnog povratka Rex tremendæ majestatis (Kralja neizmjernog veličanstva) za Posljednjeg Sudu, tada također shvaćamo da je to zaista modicum (maleno), kratko vrijeme.

I s teološkom Nadom u Božju pomoć, mi se možemo suočiti s ovom parentezom, sa ovim malo, s obnovljenom snagom.

 

     Dragi vjernici, znamo da su ovo teški dani: nedavni događaji, smrt Jorgea Bergoglia, sazivanje Konklave, izbor Pape Lava dolaze u vrijeme kada smo iscrpljeni desetljetnom krizom, s posljednjim strašnim godinama uzurpacije, hereza, skandala i otpadništva gotovo cijele katoličke hijerarhije. Ovim događajima pridodani su globalistički puč, sve očitije neprijateljstvo svjetskih vladara prema onima kojima vladaju i prijeteća uspostava tiranije Novog Svjetskog Poretka s njegovom đavolskom agendom. Svi smo umorni i iscrpljeni.

Umorni od borbe protiv očitih laži koje se predstavljaju kao istina. Umorni od opravdavanja očitog, kada cijeli sustav širi apsurd. Umorni od toga da se moramo braniti od onih koji bi nam umjesto toga trebali pomoći. Umorni od toga da se moramo štititi od liječnika koji nas nastoje otrovati, od sudaca koji gledaju zatvoriti poštene dok oslobađaju kriminalce, od učitelja koji uče zablude, od svećenika i biskupa koji šire herezu i nemoral. Nismo stvoreni za to: nije na stadu da zapovijeda pastirima, nije na učeniku da podučava učitelju, na pacijentu da daje lekcije liječniku. To je i razlog zašto autoritet postoji: kako bi kao zamjenski izraz jedinog autoriteta Isusa Krista, Kralja i Pontifa, mogao vladati radi ostvarenja Dobra, a ne da uništi instituciju unutar koje se taj autoritet vrši niti da rastjera njezine članove.

 

     Naš umor, naša gorčina zbog toga što vidimo da su prilike koje nam Providnost nudi bivaju tako često osujećene, iscrpljenost i premorenost stresnim bitkama s podmuklim neprijateljem bez valjanih saveznika: sve je to dio vremena kušnje. To je naš križ, križ koji je Gospodin mudro kalibrirao tako da ga Njegovom milošću možemo nositi do kraja, individualni i kolektivni križ koji nijedna zemaljska sila nikada neće moći promijeniti ili izbrisati. To je križ koji Crkva mora prihvatiti, jer je to jedina nada – spes unica – (jedinstvena nada) izaći kao pobjednik iz ove epohalne bitke: bez passio Ecclesiæ (muke Crkve) nemoguće je da Mistično Tijelo trijumfira sa svojom Božanskom Glavom. Tako ni mir, ni sklad, ni blagostanje nikada neće biti mogući tamo gdje ljudske nade nisu utemeljene na poštivanju Svetog Božjeg Zakona i gdje ne priznaju Univerzalno Gospodstvo Isusa Krista.

 

     Nije na nama – ni na kome od nas – da pružamo obična rješenja u potpuno jedinstvenim i izvanrednim okolnostima. Od nas se traži – i ovdje je mudrost regula Fidei (pravilo vjere) dolazi nam u pomoć – da ne mijenjamo ništa od onoga što je sâm Gospodin dao za nauk Crkvi i to što je Crkva nama vjerno prenijela. Nastavak vjerovanja u ono što su vjerovali naši očevi neće nas lišiti vječne slave, samo zato što odbacujemo novine uvedene od strane lažnih pastira i plaćenika. Na dan posebnog Suda u trenutku naše smrti i na dan Sveopćeg Suda na kraju vremena nećemo biti suđeni na temelju Amoris Lætitia ili Nostra Ætate, nego na temelju Evanđelja. 

Stoga živimo svaki trenutak svog života znajući da je ovo veliko vrijeme kušnje; i da što bitka žešće bjesni, to će nam Gospodin više umnožiti milosti koje nam svakako daje kako bismo se borili i pobijedili. I ako je istina da je Gospodin sada i tjelesno na Nebu, jednako je istina da je htio dati Svojima moć da Ga oni i dalje čine prisutnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

 

     Svaki tabernakul, ma koliko napušten i zanemaren ljudskom ludošću, vraća u ovu dolinu suza slavu Neba, klanjanje Anđela i Svetaca, Stvarnu Prisutnost Utjelovljenog Boga. Istina je: plamen Pashalne Svijeće može se ugasiti, ali plamen crvene svetilišne svjetiljke koja časti euharistijskog Kralja ostaje živ i gori. Neka zasja i plamen Ljubavi koji gori u svakome od nas, kako bi naša duša bila što manje nedostojna postati prebivalištem Presvetog Trojstva. I neka tako bude.

 

      + Carlo Maria Viganò, Nadbiskup

   

29. svibnja MXXXV

u Ascensione Domini