Blagdan Kraljice Svete Krunice - 7. listopada 1571.

 

Blagdan Kraljice Svete Krunice

7. listopada 1571.

Gospa od Pobjede

 

Bitka kod Lepanta i Sveta Krunica

Od samoga početka islama početkom 7. stoljeća sljedbenici te patološke religije borili su se protiv kršćana. A od 11. stoljeća nadalje muslimanski su Turci [Otomanci] ratovali protiv kršćanskoga Bizantskog Carstva, postupno mu otimajući dio po dio teritorija, sve dok ga nisu zamijenili vlastitim – Osmanskim Carstvom. Uvijek – uvijek – nastojeći osvajati, naposljetku su svoju pozornost usmjerili na Kretu i Cipar, koji su bili pod mletačkom vlašću i predstavljali strateški vrlo važna uporišta u pogledu trgovine. Premda je između Osmanlija i Mletačke Republike postojao mirovni ugovor, portugalski židovski financijer Joseph Nasi[1] nagovorio je svojega prijatelja, sultana, na rat, nadajući se da će on sam nakon njegova završetka biti okrunjen za kralja Cipra.

Tako se 1570. godine oko 400 osmanlijskih brodova iskrcalo na Cipru. Mlečani su bili višestruko nadjačani te su se predali nakon što im je bilo obećano da će moći mirno otići. Ali muslimani su slagali te su potom pobili 20.000 ljudi, a žene i dječake odveli u ropstvo. Kršćanski zapovjednik Marcantonio Bragadin ubijen je na najokrutniji mogući način:

[T]určin je prisilio svojega plemenitoga zarobljenika [Bragadina] da na svojim ramenima nosi zemlju radi popravka zidina te da mu svaki put, kada bi prošao pred njim, poljubi noge; a budući da još nije bio zadovoljan poniženjima koja mu je nanosio, naredio je da ga podignu visoko na križni jarbol broda u luci, gdje ga je satima držao izloženoga pogledima i porugama nevjernika, a zatim ga iznenada bacio u more. Napokon, nakon što ga je dao gaziti nogama, osudio ga je da bude živ oderan na javnome trgu. Nepokolebljivi zapovjednik, koji je u sebi sjedinjavao odlučnu hrabrost viteškoga vojnika s nadnaravnom strpljivošću kršćanskoga mučenika, usred svojih neizrecivih muka nije pokazao ni najmanji znak boli, nije izustio ni mrmljaj ni pritužbu protiv svojih mučitelja, nego je, dok su mu skidali kožu s drhtavoga tijela, mirno molio i s vremena na vrijeme naglas izgovarao stihove iz Misererea i drugih Psalama. Kada su kršćani iz mnoštva čuli kako izgovara riječi Domine, in manus tuas commendo spiritum meum, pomislili su da predaje svoj život Bogu; ali potom su uslijedile nježne riječi – kao da bi pokazale čije su patnje u tome času agonije bile najprisutnije u njegovim mislima i čiji je krotki i ljubeći duh tada ispunjavao njegovu nepokolebljivu i neustrašivu dušu – Pater, dimitte illis; non enim sciunt quid faciunt; i s tom molitvom za milosrđe prema svojim mučiteljima hrabri je Kristov vojnik pošao primiti mučeničku palmu. Ali turska zloba još se nije bila iscrpila. Mustafa je naredio da se tijelo toga hrabroga čovjeka razreže na četiri dijela i da se svaki od njih pričvrsti za cijev najvećih topova. Njegovu su kožu napunili slamom te je, zajedno s prikazom našega Božanskoga Gospodina u Njegovoj presvetoj Muci, pronijeli kroz logor i kroz grad, pričvršćenu na leđa krave. Napokon je oba lika poslao kao trofeje svojemu gospodaru sultanu, zajedno s Bragadinovom glavom i glavama dvojice ubijenih zapovjednika. U Carigradu je koža junačkoga mučenika bila obješena kao prizor za kršćanske galijote koji su bili robovi.[2]

Kao odgovor na to barbarstvo, papa Pio V. ustanovio je ono što je postalo poznato kao „Sveta Liga” – vojsku Talijana, Španjolaca[3] i podanika Habsburgovaca, koju je stavio pod zapovjedništvo don Ivana Austrijskoga, polubrata španjolskoga kralja Filipa II. i nezakonitoga sina cara Svetoga Rimskog Carstva Karla V.[4] Don Ivan svakomu je svojem vojniku dao krunicu, a sa svojega admiralskoga broda dao je izvjesiti stijeg Gospe od Guadalupe, koji je admiralu Ivanu Andriji Doriji darovao španjolski kralj Filip II.

Dok se Sveta Liga pripremala za bitku, Papa Pio V. je pozvao sve katolike da mole Krunicu i zamole Gospu od Pobjede da pritekne u pomoć svojemu narodu. Narod je to tako i učinio. A Gospa je i pritekla u pomoć: 7. listopada muslimanske i kršćanske pomorske snage sukobile su se u Patraskom zaljevu, ogranku Jonskoga mora u zapadnoj Grčkoj, u blizini grčkoga grada Nafpaktosa, koji su Mlečani nazivali „Lepanto”.

 

Bitka kod Lepanta, 7. listopada 1571.

Bitka je započela oko podneva 7. listopada 1571. a kada je počela, vjetar je puhao protiv kršćanskih brodova. Ali vjetar se iznenada okrenuo i do te je večeri sve već bilo završeno. U samo nekoliko sati kršćani su potpuno porazili muslimane, pobivši njih 30.000 (kršćani su izgubili 7.500 ljudi), oslobodivši tisuće kršćanskih robova te uništivši 117 od 189 muslimanskih galija i otprilike četvrtinu njihovih galijota. 10.000 muslimana bilo je zarobljeno.

Cijeli je listopad na poseban način posvećen Svetoj Krunici, ali zbog kršćanske pobjede kod Lepanta papa Pio V. odredio je da se prva nedjelja listopada osobito posveti štovanju te pobožnosti i čašćenju Blažene Djevice kao Gospe od Pobjede. Također je Mariji podijelio naslov Auxilium Christianorum (Pomoćnica kršćana) i dodao ga Litanijama Lauretanskim.

Klement XI. proširio je blagdan na cijelu Crkvu, a Pio X. kasnije je njegovo slavlje odredio za 7. listopada, na dan kada ga i danas slavimo – Gospinu Krunicu kao duhovno oružje, kojim molimo Gospu od Pobjede da djeluje kao Pomoćnica kršćana. Razmotrimo ove riječi pape Lava XIII. iz njegova Supremi Apostolatus Officio:

Ova pobožnost, tako velika i tako pouzdana, prema uzvišenoj Kraljici Neba nikada nije zasjala tolikim sjajem kao onda kada se činilo da je Božja Crkva koja se bori izložena pogibelji zbog nasilja raširene hereze, zbog nepodnošljive moralne pokvarenosti ili zbog napada moćnih neprijatelja. Drevna i novija povijest, kao i svetiji ljetopisi Crkve, svjedoče o javnim i privatnim prošnjama upućenima Majci Božjoj, o pomoći koju je ona zauzvrat pružala te o miru i spokojstvu koje je od Boga ishodila. Otuda i njezini slavni naslovi: Pomoćnica, Tješiteljica, Moćna u boju, Pobjednica i Darivateljica mira. A među njima osobito valja spomenuti onaj svima poznati naslov koji proizlazi iz Krunice, po kojemu se svečano ovjekovječuju znamenite dobrobiti koje je ona ishodila za čitavo kršćanstvo.

Nema među vama, časna braćo, nikoga tko se neće sjetiti koliku je nevolju i žalost pretrpjela sveta Crkva Božja od albigenških heretika, koji su proizašli iz sekte kasnijih manihejaca i koji su ispunili jug Francuske i druge krajeve latinskoga svijeta svojim pogubnim zabludama, te, posvuda šireći strah svojim oružjem, nastojali vladati pokoljem i razaranjem. Milosrdni je Bog, kao što vam je poznato, protiv tih najstrašnijih neprijatelja podigao jednoga presvetoga čovjeka, slavnog oca i utemeljitelja Dominikanskoga reda. Velik u neporočnosti svoga nauka, u svojem primjeru kreposti i u svojim apostolskim naporima, on je neustrašivo krenuo protiv neprijatelja Katoličke Crkve, ne silom oružja, nego potpuno se uzdajući u onu pobožnost koju je prvi ustanovio pod imenom Svete Krunice, a koju su on i njegovi učenici proširili diljem svijeta.

Vođen, naime, božanskim nadahnućem i milošću, predvidio je da će ova pobožnost, poput najmoćnijega ratnoga oružja, poslužiti za protjerivanje neprijatelja te za slamanje njihove drskosti i bezumne bezbožnosti. I upravo je takav bio njezin učinak. Zahvaljujući toj novoj metodi molitve – kada se prihvati i pravilno vrši onako kako ju je ustanovio Sveti Otac sveti Dominik – pobožnost, vjera i jedinstvo počeli su se vraćati, a planovi i nakane heretika počeli su se rušiti. Mnogi su se zalutali također vratili na put spasenja, a gnjev bezbožnika bio je obuzdan oružjem onih katolika koji su odlučili odbiti njihovo nasilje.

Djelotvornost i snaga ove pobožnosti čudesno su se očitovale i u šesnaestom stoljeću, kada su goleme snage Turaka prijetile nametnuti gotovo čitavoj Europi jaram praznovjerja i barbarstva. U to je vrijeme vrhovni prvosvećenik, sveti Pio V., nakon što je među svim kršćanskim vladarima probudio svijest o zajedničkoj obrani, nadasve revno nastojao ishoditi za kršćanstvo naklonost premoćne Majke Božje. Tako plemenit primjer, koji je u ono vrijeme pružao Nebu i zemlji, okupio je oko njega umove i srca onoga doba.

I tako su Kristovi vjerni ratnici, spremni žrtvovati svoj život i svoju krv za spasenje svoje vjere i svoje domovine, neustrašivo pošli susresti neprijatelja u blizini Korintskoga zaljeva, dok su oni koji nisu mogli sudjelovati u boju tvorili pobožnu četu molitelja, koji su zazivali Mariju i složno joj iznova i iznova iskazivali pozdrav riječima Krunice, moleći je da svojim drugovima koji su se borili isprosi pobjedu. Naša je Vladarica doista pružila svoju pomoć; jer u pomorskoj bitci kod Ehinadskih otoka kršćanska je flota izvojevala veličanstvenu pobjedu, uz male vlastite gubitke, pri čemu je neprijatelj bio potučen uz velike gubitke.

A kako bi se sačuvala uspomena na tu veliku milost koja je na taj način bila podarena, isti je Presveti Prvosvećenik želio da se obljetnica te znamenite bitke slavi blagdanom u čast Naše Gospe od Pobjede, blagdanom koji je Grgur XIII. posvetio pod naslovom „Presveta Krunica”. Na sličan su način u prošlome stoljeću izvojevane važne pobjede nad Turcima kod Temišvara u Panoniji i na Krfu; a u oba su se slučaja te bitke podudarale s blagdanima Blažene Djevice i sa završetkom javnih pobožnosti Krunice. To je navelo našega prethodnika Klementa XI. da iz zahvalnosti odredi da se Blažena Majka Božja svake godine u čitavoj Crkvi na osobit način časti u svojoj Krunici.

Konačno, zapazimo sličnost ovoga blagdana s Blagdanom Presvetoga Imena Marijina.

12. rujna, kada se spominje kršćanska pobjeda nad muslimanima u Bitci kod Beča – bitci kojom su konačno okončani muslimanski pokušaji da osvoje Europu (sve do pojave masovne migracije, unatoč tomu što je bila protivna volji naroda...).

 

Običaji

Neki se mogu pripravljati za ovaj blagdan moleći devetnicu Gospi od Pobjede, koja započinje 28. rujna i završava 6. listopada. Što se samoga blagdana tiče, podrazumijeva se da je danas, 7. listopada, kao i svakoga dana, prikladan dan za molitvu Krunice! A danas je također lijepo moliti i Litanije Gospe od Pobjede.

Što se tiče glazbe za ovaj blagdan, Jacobus de Kerle napisao je Cantio octo vocum de sacro foedere contra Turcas (Pjesma za osam glasova o Svetoj Ligi protiv Turaka) u spomen na Bitku kod Lepanta:

 

 

A tu je i ova himna Kraljici Presvetoga Ružarija, koja također lijepo odgovara ovomu danu:

 

 

O Kraljice Presvetoga Ružarija,

blagoslovi nas dok molimo,

i prikazujemo Ti naše ruže

u vijencima iz dana u dan,

dok iz vrta našega Oca,

s ljubećim srcima i smjelima,

sabiremo Tebi na čast

bijele, crvene i zlatne pupoljke.

O Kraljice Presvetoga Ružarija,
svaka se tajna s Tvojom sjedinjuje,
sveti život Isusov
u svakom božanskom koraku;
Tvoja duša bijaše Njegov prekrasni vrt,
Tvoje djevičansko krilo Njegovo prijestolje,
Tvoje misli Njegovo vjerno ogledalo,
koje samo Njega odražava.

O Kraljice Presvetoga Ružarija,
dijelimo Tvoju radost i bol,
i čeznemo vidjeti slavu
Kristova pobjedonosnoga kraljevanja.
O, nauči nas, sveta Marijo,
živjeti svaku tajnu
i strpljivim trpljenjem zadobiti
slavu koju si Ti zadobila.

 

Glede razonode za ovaj dan, G. K. Chesterton napisao je pjesmu Lepanto o ovoj kršćanskoj pobjedi. Možete je pročitati ovdje: Lepanto (pdf).

A kako biste svoju djecu zabavili, možete im prirediti izradu „krunice” nizajući kokice, na isti način na koji se kokice nižu za ukrašavanje božićnoga drvca. Trebat će vam duga igla, čvrst konac (ili ribarska struna), obične kokice bez dodataka (ako se iskokaju dan unaprijed, bit će ih lakše nizati), križ izrezan od komada kruha (raženi pumpernickel bio bi lijep zbog svoje boje) te što god želite upotrijebiti za zrnca Očenaša (komadići suhih marelica dobro bi poslužili). Vaše dijete poslije to može pojesti, ili ga može odnijeti van i objesiti na stablo za ptice i vjeverice. Umjesto kokica mogu se upotrijebiti M&M bomboni ili voće poput borovnica ili grožđa.

Ili, ako vam je draže, možete ispisati ovaj PDF s dijelovima Krunice koje vaše dijete može obojiti, izrezati i zalijepiti na komad papira kako bi načinilo „krunicu”. Ono bi nacrtalo lanac Krunice kako bi „povezalo” pojedine dijelove: Izrada krunice (pdf).

Kad smo već kod djece i krunica, ako vaše dijete zna čitati, pobrinite se da molitve Krunice ima u pisanom obliku kako bi doista razumjelo riječi i kako bi ih lakše zapamtilo.

Što se tiče poslastica za ovaj dan, Španjolska proizvodi rakiju Lepanto – rakiju koja više od desetljeća odležava u hrastovim bačvama koje su nekoć služile za sherry, dajući piću miris i okus koji se opisuju kao podsjećajući na grožđice, smokve i hrastovo drvo.

Oni koji su u mogućnosti mogli bi hodočastiti u Baziliku Gospe od Pobjede u Lackawanni, u saveznoj državi New York, koja je nastala kao ostvarenje sna velečasnoga Nelsona Bakera. Njegova župna crkva – posvećena svetomu Patriku – pretrpjela je požar, ali umjesto da je obnovi onakvu kakva je bila, dobio je nadahnuće izgraditi veličanstvenu crkvu usporedivu s crkvama Europe te je posvetiti svojoj zaštitnici, Gospi od Pobjede. Okupio je narod i ostvario svoj san: za samo pet godina crkva – danas bazilika – bila je izgrađena i u cijelosti plaćena. A veličanstvena je. Ovdje možete razgledati 3D obilazak.

Oni koji se nalaze u Italiji mogli bi razmisliti o putovanju na događaj koji se ne održava danas, nego svake treće godine, u kolovozu: u Spelongi (poznatoj također kao Sperlonga ili Spelonghe), u pokrajini Marche – otprilike 160 kilometara sjeveroistočno od Rima – Bitka kod Lepanta spominje se na jedinstven način tijekom višednevnoga slavlja koje nazivaju la Festa Bella. U podne prvoga dana Festa Belle muškarci se okupljaju pred crkvom svete Agate, dok zvona divlje zvone. Žene donose hranu koju su pripremile i hrane muškarce, koji potom odlaze u šumu na tri dana. Dok su u šumi, posijeku veliko stablo, očiste ga od grana i poravnaju mu dno kako bi ga lakše mogli ručno dovući natrag u grad. Otesano stablo stiže na gradski trg, dočekano zvukom zvona koja ponovno divlje zvone. Stablo se zatim dodatno priprema i podiže kako bi služilo kao jarbol broda, a na njegov vrh vješaju tursku zastavu – kopiju izvorne zastave zaplijenjene u Bitci kod Lepanta, koja se danas čuva u tamošnjoj crkvi Chiesa di Sant'Agata. Oko jarbola izgrađuje se oblik velikoga broda od jelovih grana, a jelove se grane upotrebljavaju i diljem grada kao ukras.

 

Naša Gospa od Pompeja

Drugi u Italiji mogli bi danas razmisliti o hodočašću u Svetište Djevice od Ružarija u Pompejima, koje ima zanimljivu povijest. Odvjetnik Bartolo Longo, koji je bio sotonistički svećenik i izrugivao se kršćanstvu, doživio je čudesno obraćenje pod utjecajem jednoga svetoga dominikanskoga svećenika. Pokajavši se za svoje putove, uzevši Blaženu Djevicu za svoju zaštitnicu i moleći njezinu Krunicu kao svoje veliko duhovno oružje, posvetio se pokori i naknadi za štetu koju je prouzročio u svojem prijašnjem životu. Svoju je odvjetničku praksu preselio u Pompeje – grad koji je na engleskome napisan kao „Pompeii”, a koji je 79. godine poslije Krista zatrpala planina Vezuv. Ondje je odlučio da je najbolje što može učiniti širiti pobožnost moljenja Krunice te je u tu svrhu osnovao Bratovštinu Krunice, dijelio knjižice o Krunici i okupio mjesno stanovništvo kako bi mu pomoglo obnoviti staru, oronulu kapelicu u tome kraju.

Tražio je načine kako uljepšati građevinu, a jedna mu je redovnica u Napulju ponudila sliku Gospe od Ružarija sa svetim Dominikom i svetom Ružom. Slika mu se učinila prilično ružnom; poslije je napisao:

Jao! Čim su moje oči pale na nju, srce mi je zastalo. Ne samo da je slika bila stara i izjedenа crvima, nego je i lice Gospe, umjesto da bude lice Djevice pune slatkoće, svetosti i milosti, više nalikovalo licu neke grube, priproste žene iz puka.

— Tko je ikada naslikao tu sliku? Bože nas sačuvaj! — nisam se mogao suzdržati od uzvika, glasom koji je bio negdje između straha i iznenađenja. U srcu sam osjećao da će siromašnim Pompejcima biti vrlo teško doživjeti bilo kakav oblik pobožnoga utjecaja i osjetiti ikakvu ljubav prema Krunici dok pred sobom imaju takvu sliku.

Deformaciji i neugodnosti lica valja pridodati i činjenicu da je upravo iznad glave nedostajao čitav dlan platna. Plašt je bio ispucao, nagrižen vremenom i crvima, a na mnogim su mjestima boje zbog tih pukotina posve otpale. O ružnoći ostalih likova ne može se gotovo ništa ni reći. Sveti Dominik, s desne strane, više je nalikovao uličnom beskućniku nego svecu; s lijeve je strane bila sveta Ruža, debela, gruba i prosta lica, koja je izgledala upravo poput seoske djevojke okrunjene ružama.[5]

Ali nije želio uvrijediti redovnicu, a nije imao ništa drugo, pa je uzeo sliku i popravio je tako da je izgledala nešto ljepše te je svetu Ružu pretvorio u svetu Katarinu Siensku. Slika je 1875. godine postavljena u obnovljenu kapelicu.

 

I počela su se događati čuda – prvo je bilo ozdravljenje jedne djevojčice koja je bolovala od teškoga oblika epilepsije. Uslijedile su stotine čuda! Glas se proširio i hodočasnici su počeli pristizati, pa su pokrenuti planovi za izgradnju veće crkve, pri čemu se 300 mještana obvezalo davati po jedan peni mjesečno za njezinu izgradnju. Kamen temeljac nove crkve položen je 8. svibnja 1876., crkva je posvećena 1891., a 1939. godine proširena je i uzdignuta na razinu bazilike.

I otkako su u Pompejima započela čuda, mnogi, osobito Talijani, zazivaju Gospu kao „Blaženu Djevicu od Presvetoga Ružarija Pompejskoga” ili jednostavno kao „Gospu od Pompeja”. Padre Pio imao je veliku pobožnost prema Gospi od Pompeja te je mnogo puta hodočastio u njezino svetište. Na samrtnoj je postelji zatražio da se ruža koju mu je darovao jedan pobožnik odnese u baziliku i prinese Gospi tako da se položi pred njezinu čudotvornu sliku. Ondje se i danas nalazi, neraspadnuta.

Valja napomenuti da je s pobožnošću prema Gospi od Pompeja povezana i molitva „Supplica” – svečana molitvena prošnja Gospi od Pompeja – u podne 8. svibnja (na dan kada je položen kamen temeljac Bazilike u Pompejima) te u podne prve nedjelje listopada (izvorni datum blagdana Presvetoga Ružarija). Ovu je molitvu – poveznica je niže – napisao Bartolo Longo, a papa Lav XIII. podijelio je oprost svima koji je mole na navedene datume.

The Supplica: A Solemn Petition of Prayer to Our Lady of Pompeii

Iz pobožnosti prema Gospi od Presvetoga Ružarija Pompejskoga proizašla je i devetnica Krunice od 54 dana. Ova je devetnica započela 1884. godine, kada je vrlo teško bolesna mlada djevojka po imenu Fortuna Agrelli imala viđenje Gospe od Pompeja, koja joj je rekla da moli tri devetnice molitava Krunice (to jest, da svaki dan tijekom 27 dana izmoli cijelu Krunicu), a zatim da u duhu zahvalnosti moli još tri devetnice molitava Krunice. Fortuna je to učinila i ozdravila. (Mnogi mole devetnicu Krunice od 54 dana počevši na blagdan Svih Svetih i završavajući tako da posljednju od 54 Krunice izmole na Božić. A može se moliti u bilo koje vrijeme.)

Amerikanci koji imaju pobožnost prema Gospi od Pompeja u svojoj će zemlji zacijelo pronaći mnoge župe izgrađene njoj u čast. Jedna je osobito važna na adresi 25 Carmine Street na Manhattanu u New Yorku. Izgrađena u stilu romaničkoga preporoda, od velikoga je značenja za tamošnje talijansko stanovništvo.

Za vašu djecu: Bojanka Gospe od Pompeja (pdf)

Valja napomenuti da je Bartolo Longo – „Apostol Krunice” – proglašen svetim 19. listopada 2025.; njegov je blagdan 5. listopada.

 

Čitanja

Iz „Liturgijske godine”

Dom Prosper Guérangera

Običaj je među ljudima ovoga svijeta da na kraju godine svedu svoje račune i utvrde svoju dobit. Crkva se sada pripravlja učiniti isto. Uskoro ćemo je vidjeti kako svečano prebrojava svoje izabrane, sastavlja popis svojih svetih relikvija, posjećuje grobove onih koji počivaju u Gospodinu i prebrojava svetišta, stara i nova, koja su posvećena njezinu božanskom Zaručniku. Ali današnji je obračun svečaniji, a dobit veća: ona svoju bilancu otvara dobitkom koji našoj Gospi pripada od otajstava koja sačinjavaju Ciklus. Božić, Križ, Kristova pobjeda – sve to proizvodi svetost svih nas; ali prije svega i iznad svega, svetost Marijinu. Dijadem koji Crkva na taj način najprije prinosi uzvišenoj Vladarici svijeta s pravom je sastavljen od trostruke krune tih otajstava koja posvećuju: uzroka njezine radosti, njezine žalosti i njezine slave. Radosna otajstva podsjećaju na Navještenje, Pohođenje, Isusovo Rođenje, Marijino Očišćenje i pronalazak našega Gospodina u Hramu. Žalosna otajstva predočuju nam Muku našega blaženoga Gospodina, njegovo bičevanje i krunjenje trnjem, nošenje Križa i Raspeće. Dok u slavnim otajstvima razmatramo Uskrsnuće i Uzašašće našega Spasitelja, Pedesetnicu te Uznesenje i Krunjenje Majke Božje. Takva je Marijina Krunica; nova i plodonosna loza koja je počela cvjetati Gabrielovim pozdravom i čiji mirisni vijenci tvore poveznicu između zemlje i Neba.

U svojemu sadašnjem obliku Krunica je svijetu obznanjena po svetom Dominiku u vrijeme borbi s albigenzima, u onom društvenom ratu koji je za Crkvu bio tako zloslutan. Krunica je tada bila djelotvornija od oružanih snaga protiv moći Sotone; a sada je posljednje sredstvo Crkve. Čini se da je, budući da narod više ne prihvaća drevne oblike zajedničke molitve, Duh Sveti htio ovim lakim i pristupačnim sažetkom Liturgije sačuvati, u osamljenoj pobožnosti ovih nesretnih vremena, ono bitno od života molitve, vjere i kršćanske kreposti koji je nekada među narodima održavalo javno slavljenje Božanskoga časoslova. Prije trinaestoga stoljeća pučka je pobožnost već poznavala ono što se nazivalo psaltir laika, to jest Anđeoski pozdrav ponovljen sto pedeset puta; upravo je raspored tih Zdravomarija u desetice, od kojih je svaka bila posvećena razmatranju određenoga otajstva, činio Krunicu. Takvo je bilo božansko sredstvo, jednostavno poput Vječne Mudrosti koja ga je zamislila, a dalekosežno u svojim učincima; jer dok je lutajućega čovjeka vodilo Kraljici milosrđa, uklanjalo je neznanje koje je hrana hereze i učilo ga da ponovno pronađe „staze posvećene Krvlju Bogočovjeka i suzama njegove Majke”.

Tako govori veliki Prvosvećenik koji je, usred sveopće žalosti ovih dana, ponovno pokazao sredstvo spasenja koje su naši oci već više puta iskusili. Lav XIII. je u svojim enciklikama posvetio ovaj mjesec toj pobožnosti tako dragoj Nebu; počastio je našu Gospu u njezinim Litanijama novim naslovom, Kraljica Presvetoga Ružarija; i dao je konačan razvoj svečanosti ovoga dana, uzdigavši je na rang blagdana drugoga razreda i obogativši je vlastitim časoslovom koji objašnjava njegov trajni cilj. Osim svega toga, blagdan je spomen na slavne pobjede koje časte ime kršćansko.

Sulejman II., najveći od sultana, iskoristivši pomutnju koju je Luther izazvao na Zapadu, ispunio je šesnaesto stoljeće užasom svojim pothvatima. Sinu Selimu II. ostavio je izgled da će naposljetku moći ostvariti ambiciju svojega roda: podvrgnuti Rim i Beč, Papu i Cara, vlasti Polumjeseca. Turska je flota već ovladala većim dijelom Sredozemnoga mora i prijetila Italiji kada je 7. listopada 1571. stupila u boj u Lepantskom zaljevu s papinskim galijama, koje su podupirale flote Španjolske i Venecije [čija se flota sastojala i od čak osam Hrvatskih galija sa hrvatskim hrabrim križarima, -o.pr.]. Bila je nedjelja; diljem svijeta bratovštine Krunice bile su zauzete svojim djelom zagovora. Nadnaravno prosvijetljen, sveti Pio V. promatrao je iz Vatikana bitku koju je protiv triju stotina islamskih brodova poveo vojskovođa kojega je sam izabrao, don Ivan Austrijski. Slavni Prvosvećenik, čije je životno djelo sada bilo dovršeno, nije doživio proslavu obljetnice pobjede; ali je uspomenu na nju ovjekovječio godišnjim spomenom Gospe od Pobjede. Njegov nasljednik Grgur XIII. promijenio je taj naslov u Gospu od Ružarija i odredio prvu nedjelju listopada za novi blagdan, dopustivši njegovo slavljenje u onim crkvama koje su imale oltar pod tim naslovom.

Stoljeće i pol kasnije ovo je ograničeno dopuštenje postalo opće. Kao što je Inocent XI., u spomen na oslobođenje Beča zahvaljujući kralju i svecu Janu Sobieskom, proširio blagdan Presvetoga Imena Marijina na cijelu Crkvu, tako je Klement XI. 1716. godine upisao blagdan Ružarija u opći kalendar, iz zahvalnosti za pobjedu koju je knez Eugen izvojevao kod Petrovaradina 5. kolovoza, pod zaštitom Gospe Snježne. Nakon te je pobjede uslijedilo podizanje opsade Krfa, a godinu dana poslije dovršeno je osvajanjem Beograda. [Ur. Godine 1913. blagdan je premješten na 7. listopada.]

 

---

[1] Nekoliko bilježaka o Josephu Nasiju: Bio je proto-cionist koji je želio da se Židovi presele u Palestinu ili, ako to ne bi bilo moguće, na Cipar, kojim je, kao što je rečeno, očekivao da će vladati. Prije Bitke kod Lepanta njegov je rođak osuđen zbog dizanja u zrak jednoga od kršćanskih skladišta streljiva u Veneciji. Također se uključio u Osamdesetogodišnji rat: u članku Jewish Virtual Library o toj osobi stoji: „Godine 1569. poticao je pobunu Nizozemske protiv Španjolske, a njegovo pismo, u kojem je obećavao tursku potporu, pročitano je na sastanku kalvinističkoga konzistorija u Amsterdamu.”

[2] Iz knjige The Knights of St. John: with the Battle of Lepanto and Siege of Vienna, autorice Auguste Theodosije Drane, 1858.

[3] Među Španjolcima u Bitci kod Lepanta bio je Miguel de Cervantes, autor Don Quijotea. Bio je teško ranjen te je izgubio uporabu lijeve ruke. Četiri godine poslije, 1575., zarobili su ga muslimanski gusari s Barbarske obale koji su tijekom mnogih i mnogih desetljeća pljačkali obale Italije, Španjolske, Portugala, Francuske, Engleske i Nizozemske, odvodeći kršćane u ropstvo. Nakon pet godina otkupili su ga trinitarci, red koji je poput mercedarijanaca bio posvećen otkupljivanju kršćanskih zarobljenika.

[4] Valja primijetiti da Francuzi nedostaju u Svetoj Ligi: kralj Franjo I. ne samo da nije poslao svoje ljude, nego je stao na stranu Turaka jer su oni bili neprijatelji njegovih habsburških suparnika.

[5] History of the Sanctuary of Pompei, dedicated to the Most Blessed Virgin of the Rosary, Bartolo Longo, 1895. Ova je knjiga dostupna u Katoličkoj knjižnici ove stranice.