Obraćenje Glorije Polo

 

Pogodjena gromom

SMRT, SUD, OBRAĆENJE

 

Dana 5. svibnja 1995. Gloriju Polo udario je grom i umrla je. Glorijina kazna trebala je biti Pakao, ali Bog joj je dao još jednu priliku za život na zemlji neposredno prije vlastitog suda.

— Padre Peregrino, 10. srpnja 2026

Dana 5. svibnja 1995., Gloria Polo, stomatologinja i majka, pogođena je gromom neposredno ispred Sveučilišta u Bogoti, Kolumbija. Ubrzo nakon toga umrla je na odjelu traumatologije. Došla je pred Boga i njezina je kazna trebala biti Pakao. Ali Bog joj je dao još jednu priliku prije njezine posebne presude. Slijedi svjedočanstvo koje je dala milijunima Južnoamerikanaca uz odobravanje južnoameričkih biskupa.

Čitajući ovaj prilično dugačak, ali vrijedan članak, vidjet ćete zašto joj je Bog dao još jednu priliku.

Slijedi priča o obraćenju Glorije Polo, s prijevodima s talijanskog jezika koje je napisao o. Orlando, a izvorno ih je objavio o. Joseph Dwight, te s konačnim izmjenama prijevoda na engleski koji je napravio o. David Nix., a na Hrvatski prevedeno za Nos Catholici blog.

Slijede isključivo njezine riječi, sve do kraja članka:

***

Dobro jutro, braćo. Divno mi je biti ovdje, podijeliti s vama ovaj prekrasan dar koji mi je Gospodin dao.

Ono što ću vam sada ispričati dogodilo se 5. svibnja 1995. na Nacionalnom sveučilištu u Bogoti, s početkom u 16:30 sati.

Ja sam stomatolog. Moj 23-godišnji rođak i ja, koji je također stomatolog, studirali smo specijalizaciju. Tog dana, koji je bio petak, oko 16:30 sati, hodali smo zajedno s mojim suprugom prema Stomatološkom fakultetu kako bismo pronašli neke knjige koje su nam trebale. S rođakom sam hodala pod malim kišobranom, dok je moj suprug nosio kabanicu, a kako bi se bolje zaštitio, hodao je uz zid Opće knjižnice. Nas dvoje smo skakali s jedne na drugu stranu kako bismo izbjegli lokve, a istovremeno ostali blizu drveća. Kad smo preskočili prilično veliku lokvu, udario nas je grom koji nas je oboje ugljenisao.

Moj rođak je odmah umro. Munja je ušla straga, potpuno ga spalivši iznutra, a izašla je kroz njegova stopala, ostavljajući ga izvana netaknutim. Unatoč mladoj dobi, bio je vrlo religiozan mladić. Imao je veliku pobožnost prema malom Isusu i uvijek je oko vrata nosio Njegovu sliku, kvarcnu medalju. Vlasti su rekle da je kvarc privukao munju mom rođaku, jer je ušla u srce i sve spalila...

Iako je izvana ostao netaknut, odmah je doživio srčani zastoj koji nije reagirao na pokušaje reanimacije liječnika te je na mjestu preminuo.

Što se mene tiče, munja je ušla kroz moje rame, strašno opekla cijelo tijelo, iznutra i izvana; ukratko, moje meso je nestalo, uključujući i moje grudi, posebno lijevu, ostavljajući rupu. Prouzročila je nestanak mesa s mog trbuha, nogu, rebara; karbonizirala je jetru, teško opekla bubrege, pluća, jajnike... i izašla kroz desno stopalo.

Za antikoncepciju sam koristila spiralu, a zbog materijala od kojeg je napravljena (bakar) dobar je vodič električne energije; munja je karbonizirala i zdrobila i jajnike koji su postali poput dvije grožđice.

Ostala sam u srčanom zastoju, gotovo bez života, s tijelom koje je skakalo zbog elektriciteta koji je još uvijek bio prisutan u mom tijelu.

Ovo tijelo koje vidite ovdje, sada, ovo rekonstruirano tijelo, plod je milosrđa Gospodina našega.

Drugi svijet
Ali ovo je samo fizički dio... Dobra stvar je što sam se, dok je moje tijelo ležalo ondje ugljenisano, u istom trenutku našla unutar prekrasnog bijelog tunela svjetlosti, divne svjetlosti, koja me natjerala da osjetim radost, mir, sreću da nemam riječi kojima bih opisala veličinu tog trenutka. Bila je to prava ekstaza. Pogledala sam i na kraju tog tunela ugledala bijelo svjetlo, poput sunca, prekrasno svjetlo... Kažem bijelo da vam kažem boju, ali govorimo o bojama koje se ne mogu usporediti s onima koje postoje na zemlji. Bilo je to sjajno svjetlo; osjetila sam iz njega izvor mira, ljubavi, svjetla...

Kad sam se popela ovim tunelom prema svjetlu, rekla sam sebi: „Karamba, mrtva sam!“

I tako sam pomislila na svoju djecu i uzdahnula: „Jao meni, Bože moj, dječice moja! Što će reći moja djeca? Ova majka toliko zauzeta da nikad nije imala vremena za njih…“ Zapravo, odlazila sam rano svako jutro i nisam se vraćala prije jedanaest navečer.

I tako sam vidjela stvarnost svog života i osjetila sam veliku tugu. Napustila sam svoj dom odlučna osvojiti svijet, ali po koju cijenu! ... Stavljajući na drugo mjesto svoj dom i svoju djecu! ... U tom trenutku praznine zbog odsutnosti svoje djece, ne osjećajući više svoje tijelo, niti dimenziju vremena ili prostora, pogledala sam i vidjela nešto vrlo lijepo: vidjela sam sve ljude svog života... U jednom jedinom trenutku, u istom trenutku, sve ljude, žive i mrtve. Mogla sam zagrliti svoje prabake i pradjedove, bake i djedove, roditelje (koji su bili mrtvi)... sve! Bio je to trenutak punine, predivan. Shvatila sam da sam se prevarila pričom o reinkarnaciji: rekli su mi da se moja baka reinkarnirala, ali mi nisu rekli gdje. Budući da me je informacija koštala previše novca, pustila sam je i nisam se upuštala u istraživanje kako bih saznala u koga se mogla reinkarnirati. Znate, branila sam teoriju reinkarnacije... A sada, eto, upravo sam zagrlila svoju baku, svoju prabaku...

Jako sam je zagrlila, kako sam to mogla sa svim ljudima koje sam poznavala, živima i mrtvima. I sve u jednom jedinom trenutku. Moja kći, kad sam je zagrlila, uplašila se: imala je 9 godina i osjetila je moj zagrljaj, jer mogla zagrliti i žive (samo što, inače, mi ne osjećamo taj zagrljaj).

Gotovo nisam shvaćala protok vremena u tom tako lijepom trenutku. A onda, sada kada više nisam imala tijelo, bilo je nevjerojatno vidjeti ljude na potpuno novi način. Prije sam, zapravo, znala samo kritizirati: je li netko debeo, mršav, ružan, elegantan, neelegantan itd.

Kad sam govorila o drugima, uvijek sam morala nešto kritizirati. Sada ne: sada ljude vidim iznutra, i kako je to bilo lijepo... Dok sam ih grlila, vidjela sam njihove misli, njihove osjećaje...

Tako sam nastavila ići naprijed, puna mira, sretna; i što sam se više penjala, to sam više osjećala da ću vidjeti nešto vrlo lijepo. Zapravo, prema dnu, ugledala sam prekrasno jezero... da! Vidim veličanstveno jezero, drveće tako lijepo, ali tako lijepo, divno... I vrlo lijepo cvijeće, u svim bojama, s izvrsnim mirisom, tako različitim od našeg cvijeća... Sve je bilo tako lijepo u tom prekrasnom vrtu, tako divno... Ne postoje riječi kojima to mogu opisati, sve je bila ljubav.

Bila su dva stabla, sa strane nečega što je izgledalo kao ulaz. Sve je toliko drugačije od onoga što poznajemo ovdje dolje: ne možete naći slične boje u svijetu, ovdje gore je sve tako lijepo! ... U tom trenutku moj rođak je ušao u taj prekrasan vrt.

... Znala sam! Osjećala sam da ne smijem, ne mogu ući tamo...

Prvi povratak
U istom tom trenutku čujem glas svog muža. On jadikuje i plače s dubokim osjećajem i viče: „Gloria!!! Gloria! Molim te, nemoj me ostavljati! Pogledaj svoju djecu, tvoja djeca te trebaju! Gloria, vrati se! Vrati se! Ne budi kukavica! Vrati se!“

Sve sam čula i vidjela sam ga kako plače od velike boli... Nažalost, u tom trenutku Gospodin mi je dao da odem... Ali nisam se htjela vratiti! Taj mir, taj mir u koji sam bila obavijena, fascinirao me! Ali, polako, polako, počela sam se ponovno spuštati prema svom tijelu, koje sam zatekla bez života. Vidjela sam ga beživotno na nosilima Nacionalnog sveučilišta za medicinske sestre. Vidjela sam liječnike koji su mi davali elektrošokove kako bi me izvukli iz srčanog zastoja. Ja i moj rođak ostali smo više od dva sata ležati na tlu, jer su naša tijela emitirala električna pražnjenja i nisu se mogla dodirnuti. Tek kada se električni naboj potpuno ispraznio, mogli su nam pomoći. I tada su počeli pokušavati da me reanimiraju.

Pogledala sam i odmorila noge svoje duše (i duša ima ljudski oblik), moja glava je iskrila i silovito sam ušla, jer se činilo da me tijelo usisava unutra. Bila je to neizmjerna bol za ulazak: iskre su izlazile sa svih strana i osjećala sam se zaglavljenim u nečem vrlo malom (svom tijelu). Bilo je kao da je moje tijelo, s ovom težinom i stasom, odjednom ušlo u dječju odjeću, ali od željeza. Bila je to strašna patnja, osjećala sam intenzivnu bol svog spečenog mesa, tijelo potpuno izgorjelo uzrokovalo je neopisivu bol, užasno je žarilo i ispuštalo dim i paru... Čuo sam liječnike kako viču: "Vraća se! Vraća se!"

Bili su jako sretni, ali moja patnja je bila neopisiva! Noge su mi bile užasno crne, na tijelu i rukama bilo je živog mesa! Problem s nogama se zakomplicirao kada su razmotrili mogućnost njihove amputacije!

... Ali za mene je postojala još jedna strašna bol: taština svjetovne žene, poduzetne žene, intelektualke, studentice... Robinja tijela, ljepote, mode, svaki dan sam četiri sata posvećivala aerobiku; robinja lijepog tijela, podvrgavala sam se masažama, dijetama, injekcijama... Uglavnom, svemu što možete zamisliti. To je bio moj život, rutina ropstva kako bih imala lijepo tijelo.

Uvijek sam govorila: ako imam lijepe grudi, trebam ih pokazati; zašto ih skrivati?

Isto sam rekla i za svoje noge, jer sam znala da imam spektakularne noge, lijepe trbušne mišiće... Ali u trenutku sam s užasom shvatila kako je cijeli moj život bio samo kontinuirana i beskorisna briga o tijelu... Jer to je bilo središte mog života: ljubav prema mom tijelu. A sada više nisam imala tijelo! Umjesto grudi imala sam zapanjujuće rupe, posebno lijeva, koja je praktički nestala. Noge su bile prizor koji se mogao vidjeti, poput fragmenata, ali bez mesa, crne poput ugljena. Napomena: dijelovi tijela o kojima sam se najviše brinula i koje sam najviše cijenila bili su oni koji su bili potpuno spaljeni i doslovno bez mesa.

U bolnici
Zatim su me odveli u „Social Seguro“, gdje su me odmah operirali i počeli uklanjati svo opečeno tkivo. Dok su me anestezirali, ponovno sam izašla iz tijela, zabrinuta za noge, kad odjednom, u istom trenutku, strašno i užasno…

Ali prvo vam moram nešto reći, braćo: bila sam kafeterijski katolik, cijeli svoj život, jer se moj odnos s Bogom održavao u 25-minutnoj nedjeljnoj misi, i to je sve. Išla sam na Misu tamo gdje bi svećenik kraće govorio, jer bih se umorila! Kakvu bih tjeskobu osjećala s tim svećenicima koji su puno govorili! To je bio moj odnos s Bogom! Zbog toga su me sve svjetovne struje opojno pratile: nedostajala mi je zaštita molitve dobro obavljene s vjerom, čak i na Misi! Jednog dana, dok sam stvari dalje proučavala, čula sam svećenika kako tvrdi da Pakao ne postoji, pa čak ni demoni! To je upravo ono što sam željela čuti! Odmah sam pomislila: ako demoni ne postoje i nema Pakla, onda svi idemo u Raj! I stoga, čega se bojati?!

Ono što me sada najviše rastužuje, i priznajem vam s velikim sramom, jest da me jedina veza koja me još uvijek držala u Crkvi bio strah od vraga. Kad sam čula da Pakao ne postoji, odmah sam rekla: vrlo dobro, ako svi idemo u Raj, nije važno što smo ili što radimo!

To je odredilo moje potpuno udaljavanje od Gospodina. Udaljila sam se od Crkve i počela sam ružno govoriti, psovati, itd. Više se nisam bojala grijeha i počela sam uništavati svoj odnos s Bogom. Počela sam svima govoriti da demoni ne postoje, da su to izmišljotine svećenika, da su to manipulacije Crkve i konačno... došla sam do točke da sam kolegama na Sveučilištu rekla da Bog ne postoji, da smo mi produkti evolucije itd., uspijevajući time utjecati na mnoge ljude.

Vratimo se sada u operacijsku salu: kad sam se vidjela u toj situaciji, kakav strašan strah! Konačno sam shvatila da demoni postoje i te kako, i došli su tražiti upravo mene! Došli su mi predočiti račun, moglo bi se reći, budući da sam prihvatila njihove ponude grijeha! A te ponude nisu besplatne! Koštaju itekako!! Moji grijesi imali su svoje posljedice…

U tom trenutku, dakle, ugledala sam kako iz zida operacijske sale izlazi toliko mnogo osoba, naizgled običnih, normalnih... ali s pogledom punim mržnje, đavolskim, zastrašujućim, koje su mi zadrhtale u duši: odmah sam shvatila da imam posla s demonima. U sebi sam imala posebnu svijest: shvatila sam zapravo da svakome od njih nešto dugujem, da grijeh nije besplatan i da je glavna laž đavla reći da on ne postoji: to je njegova najbolja strategija kako bi s nama djelovao kako mu se sviđa. Shvatila sam da, on postoji i da je došao da me okruži, da me traži! Zamislite samo taj strah, teror!!

Moj znanstveni i intelektualni um mi sada uopće nije pomogao. Lutala sam po sobi, pokušavala se vratiti u svoje tijelo, ali ovo moje meso me nije prihvaćalo i strah je bio strašan! Na kraju sam pobjegla što sam brže mogla, prošla sam kroz, ne znam kako, zid operacijske sale, nadajući se da ću se moći sakriti u hodnicima bolnice, ali kad sam prošla zid... Dolje! Skočila sam u prazninu...! Krenula sam prema nekoliko tunela koji su se spuštali prema dnu. Na početku je još bilo malo svjetla, poput košnica u kojima je bilo toliko ljudi: mladih, starih, muškaraca, žena, koji su plakali i uz zastrašujuće krike škrgutali zubima... A ja, sve prestravljenija, nastavila sam se spuštati, pokušavajući izaći odande, dok je svjetlost nestajala i smanjivala se... Nastavila sam lutati tim tunelima u zastrašujućoj tami, sve dok nisam stigla do tame koja se ne može usporediti ni sa čim drugim... Mogu samo reći da se, u usporedbi, najtamnija tama na zemlji ne može usporediti ni s punom sunčevom svjetlošću u podne. Tamo dolje, ista ta tama stvara bol, užas, sram i užasno smrdi. To je živa tama, da, živa je: tamo je um mrtav ili inertan. Na kraju svog spuštanja, trčeći svim tim tunelima, stigla sam na ravno mjesto. Bila sam izbezumljena, sa željeznom voljom da izađem odande: istom voljom koju sam imala da se uzdignem u životu, ali sada mi to uopće nije pomoglo, jer sam tu bila i tu sam ostala. U jednom trenutku ugledala sam kako se tlo otvara, poput velikih usta, ogromnih! Bilo je živo! Živo! Osjetila sam kako mi je tijelo prazno, prazno na zapanjujući način, a ispod mene nevjerojatan, zastrašujući ponor, užasan; ono što me najviše jezilo bilo je to što odande dolje nisi osjetio ni malo Božje Ljubavi, ni kap nade. Taj ponor imao je nešto što me usisalo u sebe. Vikala sam kao luđakinja, terorizirana, osjećajući užas što ne mogu izbjeći taj pad, jer sam shvatila da nepovratno klizim unutra... Znala sam da, ako bih ušla, uopće ne bih ostala tamo, već bih nastavila kliziti, a da se nikada ne bih mogla vratiti gore. To je bila duhovna smrt za moju dušu.

Duhovna smrt duše: Bila sam nepovratno izgubljena zauvijek. Ali u ovom tako velikom užasu, upravo kad sam morala ući, sveti Arkanđeo Mihael me uhvatio za noge... Moje tijelo je ušlo u taj ponor, ali noge su ostale visoko. Bio je to strašan trenutak i uistinu bolan. Kad sam stigla tamo, svjetlost koja je još uvijek bila u mom duhu razljutila je te demone; sva užasna nečista bića koja su tamo boravila, odmah su me napala. Ta užasna bića bila su poput pijavica, poput krvopija koje su pokušavale blokirati svjetlost. Zamislite užas kad sam vidjela sebe prekrivenu takvim stvorenjima... Vikala sam, vikala sam kao luđakinja! Te stvari su gorjele! Braćo, to je živa tama, to je mržnja koja gori, koja nas proždire, koja nas čini golima. Nema riječi kojima bih opisala taj užas! Imajte na umu da sam bila ateist, ali tamo sam počela vikati: "Duše Čistilišta! Molim vas, izvucite me odavde! Molim vas, pomozite mi!"

Dok sam plakala, počela sam čuti plač tisuća i tisuća ljudi, mladih... Da, prije svega mladih, s tolikom patnjom! Shvatila sam da tamo, na tom strašnom mjestu, u toj kaljuži mržnje i patnje, škrguću zubima, s kricima i jadikovkama koje su me ispunjavale suosjećanjem i koje nikada neću moći zaboraviti... (Već je prošlo 10 godina, ali još uvijek plačem i patim kad se sjetim patnji svih tih ljudi)... Govorila sam, shvatila sam da su na tom mjestu bile osobe koje su u jednom trenutku očaja počinile samoubojstvo... Sada su u tim mukama, s tim strašnim stvorovima u blizini, okruženi demonima koji ih muče. Ali najokrutnija od svih muka bila je odsutnost Boga, jer tamo se Boga ne osjeća. Shvatila sam da su oni koji su u jednom trenutku očaja oduzeli sebi život, morali ostati tamo, u tim mukama, sve dok nije prošlo sve vrijeme koje su mogli provesti na zemlji: jer svi oni koji se ubiju, izlaze iz Božanskog reda.

Te jadne osobe, prije svega toliko mladih, mnogo, mnogo... Mnogo plaču i pate... Kad bi čovjek mogao znati patnju koja ga čeka, nikada nitko ne bi donio odluku da si oduzme život!

Znaš li koja je najveća muka, tamo?
To je vidjeti kako vlastiti roditelji ili rođaci, koji su živi, ​​plaču i pate s ogromnim osjećajem krivnje: da sam ja kažnjen, ili da nisam kažnjen, da sam mu rekao, ili da mu nisam rekao, da sam učinio ovo ili ono... Na kraju, ta žaljenja su tako strašna, - pravi Pakao za one koji ih vole i ostaju u ovom životu - ona su ono što ih najviše tjera na patnju. To je za njih najveća muka, i upravo tu bjesne demoni, pokazujući ove scene:

„Pogledaj kako tvoja majka plače, pogledaj kako pati, pogledaj kako tvoj otac pati, pogledaj kako su očajni, kako su uznemireni, kako se krive i raspravljaju, međusobno optužuju, pogledaj svu patnju koju si im prouzročila. Pogledaj kako se bune protiv Boga. Pogledaj svoju obitelj... Sve je to zbog tvoje krivnje!“

Ono što je potrebno ovim jadnim dušama jest da oni koji ostaju ovdje dolje započnu put obraćenja, da promijene svoj život, da čine djela milosrđa, da posjećuju bolesne... I da služe Mise pomirnice za duše mrtvih. Pokojne duše imaju ogromne koristi od svega toga. Zapravo, duše koje se nađu u čistilištu više ne mogu ništa učiniti za sebe. Ništa! Ali Bog da, kroz Misu. I mi im moramo pomoći na ovaj način.

Tako sam shvatila da mi te jadne duše ne mogu pomoći i u toj patnji, u toj muci, ponovno sam počela vikati: „Ali ovo je greška! Vidite, ja sam svetica! Nikad nisam krala! Nikad nisam ubila! Nikad nikome nisam učinila ništa zlo! Naprotiv, prije nego što sam propala u svom poslu, uvozila sam najbolje proizvode iz Švicarske, vadila sam i namještala zube, mnogo puta nisam tražila od klijenata da plate ako nisu mogli. Kupovala sam stvari i davala ih siromašnima! Što ja ovdje radim?!“

Branila sam svoja prava! Ja, koja sam bila tako dobra, koja bih morala ići ravno u Raj, što sam ja ovdje radila?!

Svake nedjelje sam išla na Misu, iako sam se smatrala ateistom i nisam obraćala pažnju na to što svećenik govori, nikad nisam propustila Misu. Ako sam propustila Misu pet puta u cijelom životu, i to je bilo puno! Što ja uopće radim ovdje?!

„Ali što ja ovdje radim? Izvucite me odavde! Izvadite me odavde!“ nastavljala sam vikati prestravljeno, dok su me ta strašna bića držala!

„Ja sam katolkinja! Ja sam katolkinja, molim vas, izvedite me odavde!“

Vidjela sam svoje roditelje
Kad sam viknula da sam katolik, ugledala sam malo svjetlo: i tu vidite da je malo svjetlo, čak i vrlo malo, u toj tami, jedan maksimum, najveći dar koji čovjek može primiti. Vidjela sam nekoliko stepenica na vrhu ovog ponora i vidjela sam svog oca (koji je umro 5 godina ranije) gotovo na ulazu u ponor. Imao je malo svjetla; a još četiri stepenice gore vidjela sam svoju majku, s puno više svjetla i u ovakvom položaju, kao u molitvi. Čim sam ih ugledala, osjetila sam toliko veliku radost da sam počela vikati: „Tata! Mama! Kakva radost! Dođite i odvedite me! Dođite i odvedite me odavde! Tata, mama, molim vas, izvedite me odavde! Molim vas, izvedite me odavde! Odvedite me!!“

Dok se sve to događalo, moje tijelo je bilo u dubokoj komi: bila sam intubirana, spojen na aparate i agonizirala sam. Zrak nije ulazio u moja pluća, bubrezi nisu radili... Ako sam i bila spojena na aparate, to je bilo samo zato što je moja sestra, koja je liječnica, inzistirala kod svojih kolega, pozivajući se na motiv da oni nisu Bog. Zapravo, mislili su da se ne isplati održavati me na životu i tako su govorili mojoj rodbini: rekli su da nije slučaj da se neumoljivo nastavlja, da je bolje pustiti me da mirno umrem, jer se ionako nalazim u agoniji. Moja sestra je tako snažno inzistirala... Znate li onu nedosljednost? Branila sam eutanaziju, pravo na dostojanstvenu smrt!

Liječnici nisu dopustili nikome da uđe tamo gdje sam bila, osim ovoj mojoj sestri liječnici, koja je neprestano bila uz mene.

Kad je moja duša, koja je bila u onostranstvu, vidjela moje roditelje, moju sestru, koja je bila blizu mog tijela u komi, jasno me je čula kako im vapim, tako sretna, da bi mogli doći po mene.

Možda se nekome od vas dogodilo da čuje osobu u nesvijesti kako viče ili izgovara neke riječi: to se dogodilo sa mnom. Zamalo sam uzrokovala da mi sestra umre od straha! Zapravo, počela sam plakati od radosti kad sam ih vidjela, moleći ih da dođu po mene; i tako je moja sestra, koja je sve to čula, viknula: "Sad je mrtva, sestro moja! Moja majka i otac su došli po nju! Odlazi, nemojte je odvoditi! Odlazi, mama, molim te; odlazi, tata, molim te: nemojte je odvoditi! Zar ne vidite da ima malu djecu! Nemojte je odvoditi! Nemojte je odvoditi!"

Liječnici su je morali izvući odande, misleći da je moja jadna sestra u deliriju, da je možda u stanju šoka; što bi bilo normalno, jer joj se nisu događale neznatne stvari: smrt moje rođakinje, otići odnijeti to tijelo u mrtvačnicu, sestra koja umire, ali ne umire, ali neće ni živjeti dulje od 24 sata, prema mišljenju liječnika... Već su prošla tri dana otkako je živjela u toj muci, i to bez imalo sna. Ne čudite se što su mislili da je iscrpljena i da pati od halucinacija...

Zamislite kakva je to radost kad vidim svoje roditelje! Na tom mjestu, u toj tako strašnoj situaciji u kojoj sam se našla, ja vidim svoje roditelje!

Kad su me pogledali i vidjeli me tamo, ne možete zamisliti golemu bol koju su im lica otkrivala. Tamo opažamo i vidimo osjećaje drugih; vidjela sam bol koju su osjećali, tu njihovu veliku patnju. Moj otac je počeo toliko plakati i vikati: „Kćeri moja! O, ne! Bože moj, kćeri moja, ne! Bože moj, kćeri moja, ne!“

Moja majka se molila i kad me pogledala, vidjela je tugu u mojim očima, ali istovremeno ništa nije oduzelo mir i slatkoću njezina lica, čak ni suza! Umjesto da plače, podigla je oči i okrenula se prema meni. S užasom sam shvatila da me ne mogu izvući odande! To je povećalo moju patnju, vidjevši ih tamo kako dijele moju bol, a da nisu mogli išta učiniti za mene! Shvatila sam i da su tamo da daju Gospodinu račun za obrazovanje koje su mi pružili. Oni su bili učitelji kojima je povjeren zadatak brige za talente koje mi je Bog dao. Svojim životom i svjedočanstvom morali su me zaštititi od napada Sotone. I morali su njegovati milosti koje mi je Bog dao krštenjem. Svi roditelji su čuvari talenata koje je Bog dao djeci.

Kad sam vidjela njihovu patnju, više od sve patnje svoga oca, ponovno sam očajnički zavapjela: „Izvadite me odavde! Izvadite me odavde! Nisam kriva što sam ovdje, jer sam katolik! Katolik sam! Izvadite me odavde!“

Moj sud
Kad sam ponovno povikala da sam katolik, braćo, čula sam Glas, tako sladak, tako sladak... Tako lijep, da je sve ispunio mirom i ljubavlju i natjerao moju dušu da poskoči. Ta užasna stvorenja koja su se privila uz mene, čuvši ga, odmah su se poklonila u obožavanju i zatražila dopuštenje da se povuku, jer nisu mogla podnijeti slatkoću tog Glasa: tada se nešto otvorilo, poput usta koja su se spustila, i pobjegli su od straha. Zamislite samo ovo! Kad vidim ta bića, te strašne demone, kako se tamo poklone... Čim čuju Glas Gospodinov (unatoč ponosu Sotone, pa ga stoga čuju kao nešto vrlo neugodno), bacaju se na koljena!

Tada sam vidjela Presvetu Djevicu kako se klanja dok je svećenik uzdizao Gospodina u hostiji tijekom Mise koja se slavila za dušu moje rođakinje. Djevica Marija se zauzela za mene! Klateći se Gospodinu, sabrala je sve molitve koje su ljudi moje zemlje upućivali za mene i prikazala ih Njemu.

Znate, u trenutku uzdizanja, kada svećenik podiže hostiju, osjeti se Isusova prisutnost, svi padnu nice na koljena, čak i demoni! ... A ja, koja sam išla na Misu bez imalo poštovanja, bez ikakve pažnje, sa žvakaćom gumom u ustima, ponekad drijemajući, gledam oko sebe, izgubljena u tisuću banalnih misli...! A onda sam imala hrabrosti požaliti se, puna ponosa, da me Bog nije uslišio kada sam nešto tražila od Njega!

Vjerujte mi, bilo je zapanjujuće vidjeti kako su se, prilikom prolaska Gospodina, sva ta stvorenja, sva ta zastrašujuća bića, bacila na tlo, u impresivnom klanjanju.

Vidjela sam Djevicu Mariju kako milostivo pada ničice pred noge Gospodinove, moleći se za mene, u klanjanju pred Njim. ... A ja, grešnica, sa svojim smećem, postupam s Njim bez ikakvog poštovanja i govoreći da sam dobra... Da, bijedno dobra! Niječem i hulim Gospodina!

Zamislite koliki sam grešnik bila, kada su se čak i demoni bacili ničice na zemlju, pri prolasku Gospodina Isusa Krista...!

* * * * * * * *

Taj Glas, tako prekrasan, kaže mi: Vrlo dobro, ako si katolik, reci mi zapovijedi Zakona Božjega!

... Zamislite taj strah! ... To pitanje jednostavno nisam očekivala! Znala sam samo da ih je 10! I onda... ništa više!

„A sada, kako da se nosim s ovim?“, razmišljala sam, ožalošćena. Tada sam se sjetila da je moja majka znala reći da je prva zapovijed ljubav, uvijek je o tome govorila... Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Na kraju, majčini su razgovori bili korisni za nešto, rekla sam sebi. Stoga sam odabrala ovaj odgovor, nadajući se da će biti dovoljan i da se ostalo neće primijetiti...! Razmišljala sam se snaći na ovaj način, kao što sam uvijek činila dok sam bila u životu: zapravo, uvijek sam imala spreman odgovor, savršen odgovor, uvijek sam uspjela opravdati se i obraniti na takav način da nitko ne otkrije ono što nisam znala. Sada sam mislila da se snađem na isti način. I počela sam govoriti: „Prva zapovijed je: ljubiti Boga iznad svega i... bližnjega kao samoga sebe.“

„Vrlo dobro: – rekao mi je – i ti si to učinila? Jesi li voljela?“

Potpuno zbunjena, odgovorila sam: „Ja... da! Da, ja, da. Da!“

Ali taj divni Glas je rekao: „Ne!!!“

Uvjeravam vas da sam, kad mi je rekao: „Ne!“, osjetila udar groma! Zapravo, još uvijek nisam osjetila s koje me strane udario... Ali kad sam čula to „Ne!“, osjetila sam svu bol groma!... Osjećala sam se golom, sve su mi maske pale i ostala sam otkrivena.

Taj meki Glas mi je nastavio govoriti: „Ne!!! Nisi voljela svog Gospodina iznad svega, a još manje si voljela svog bližnjega kao samu sebe! Učinila si od sebe boga kojeg si oblikovala po uzoru na samu sebe, na svoj život! Samo u trenucima krajnje nužde ili u patnji, sjetila bi se svog Gospodina. I tada, da, kleknula bi, plakala bi, molila bi, molila si devetnice, predlagala si sebi da ideš na Misu, u molitvene skupine, moleći za neke milosti ili čudo… Kad si bila siromašna, kad je tvoja obitelj bila skromna, kad si još uvijek željela postati profesionalac, onda, da, svaki dan si molila na koljenima, satima, moleći svog Gospodina! Molila si se, moleći Me da te izvučem iz tog siromaštva, da ti dopustim da postaneš profesionalac i da budeš netko! Kad si se našla u potrebi i trebala si novac, onda, da, obećala bi: Molim krunicu, ali Ti, Gospodine, daj mi malo novca!“

Ovakav si odnos imala sa svojim Gospodarom! Nikada nisi održala nijedno dano obećanje, ni jedno jedino! I osim što nisi održala obećanja, nikada mi nisi zahvalila!

I Gospodin je inzistirao na ovome: „Dala si riječ, obećala si Gospodaru svome, ali to nisi održala!“

Gospodin mi je pokazao jednu od mojih mnogih molitvi: kada sam ga zamolila za milost da dobijem svoj prvi automobil, molila bih, i vrlo ponizno bih ga zamolila da mi podari i samo mali automobil, čak i stari, nije važno... samo da funkcionira. Ali čim sam dobila ono što sam željela, nisam se ni zahvalila Gospodinu; a osam dana kasnije, ne samo da mu nisam zahvalila, nego bih ga već zanijekala i loše govorila o Njemu. Pokazao mi je kako sam, usprkos svim milostima koje mi je udijelio, ne samo iznevjerila obećanja koja sam dala, nego Mu nisam čak ni zahvaljivala.

Gospodina sam vidjela na uistinu tužan način. Znate, moj odnos s Bogom bio je poput bankomata: ubacila bi krunicu, a On mi je trebao dati novac... a ako mi ga nije dao, pobunila bih se. Gospodin mi je sve to pokazao. Čim mi je dopustio da obavljam svoju profesiju – i posljedično, da počnem imati određeni ugled, a i novac – ime Božje mi više nije bilo ugodno... Počela sam osjećati da sam velika, a da nikada prema Njemu nisam imala ni najmanji izraz ljubavi ili zahvalnosti.

Biti zahvalna? Nikad! Ni 'hvala' za novi dan koji mi je dao, ili za moje zdravlje, ili za krov nad glavom gdje živim... Ili čak molitva suosjećanja za onu jadnu dječicu koja nemaju kuću, niti nešto za jesti. Ništa!!! Nezahvalna do krajnjih granica! Više od svega, postajala sam sve nevjernija u vezi s mojim Gospodinom, dok sam vjerovala u Veneru i Merkura za sreću, slijepo sam išla za astrologijom, govoreći da zvijezde upravljaju našim životom. Počela sam vjerovati u sve doktrine koje mi je svijet nudio. Vjerovala sam, na primjer, u reinkarnaciju: uvjeravala sam sebe, jednostavno, da će netko umrijeti i ponovno početi ispočetka... i zaboravila sam da je to bilo po cijenu Krvi moga Gospodina Isusa.

Gospodin je nastavio: „Sve što si imala, nije ti dano zato što si to tražila, već je to bio blagoslov koji si primila s Neba: ti si, umjesto toga, rekla da si sve sama stekla, jer si bila radnik, borac... Da si sve osvojila svojim rukama i snagom učenja. Ne! Pogledaj: koliko ima profesionalaca, kvalificiranijih od tebe, koji rade jednako ili više od tebe?“

Gospodin mi je dao ispit iz 10 zapovijedi, pokazujući mi što jesam: Riječima sam se predstavljala kao osoba koja obožava i voli Boga, ali naprotiv, obožavala sam Sotonu. U mojoj ambulanti obično bi dolazila gospođa koja je čitala tarot karte i izvodila je neke magije kako bi me oslobodila loših utjecaja, a ja sam joj znala reći: „Ne vjerujem u te stvari... Ali ipak to učini, jer nikad se ne zna...“ I izvodila je svoje vragolije. U kutu gdje nitko nije vidio, stavila je potkovu i biljku aloe, kako bi otjerala nesreću i druge takve stvari. Znate li što sam učinila, dopuštajući to? Otvorila sam vrata demonima, kako bi mogli ući kad im se prohtije i slobodno, veselo kružiti u mojoj ambulanti i u mom životu. Vidite da je sve to sramotno. Bog je napravio analizu cijelog mog života, u svjetlu 10 zapovijedi, pokazao mi je što jesam u svojim odnosima s bližnjima i s Njim. Kritizirala sam sve i svakoga... I svi su pokazivali prstom i govorili o meni: „Sveta Slava“...! Pokazao mi je da sam rekla da volim Boga i bližnjega, ali naprotiv, bila sam jako zavidna. Sada sam vidjela da je, kada bih nekoga prevarila ili lagala, to bilo kao da krivokletim, jer u trenutku kada sam rekla: „Ja sam katolkinja“, izjavila sam da je Isus Krist moj Gospodin i istovremeno sam svjedočila lažima i prijevari! Koliko sam zla učinila tolikim ljudima! Što se tiče ostalog, nikada nisam bila zahvalna svojim roditeljima, za svu njihovu žrtvu i predanost kako bih mogla imati profesiju i pobijediti u životu; za sve žrtve i napore koje su uložili... Ali nisam ih vidjela, ignorirala sam ih, a čim sam dobila posao, čak su se smanjili u mojim očima: do te mjere da sam se sramila svoje majke, zbog njezine poniznosti i siromaštva.

Isus je nastavio, pokazujući mi kakva sam supruga: Cijeli sam dan gunđala, od kad sam se probudila. Moj muž je rekao: „Ugodan dan!“. A ja: „Možda hoće biti za tebe!! Pogledaj kišu!“ Uvijek sam gunđala i svemu proturječila.

... Što se tiče posvećivanja svetih dana? Kakav strah! Kakvu sam tugu osjećala! Isus mi je pokazao kako bih četiri, pa čak i pet sati posvetila svom tijelu gimnastikom, a ni deset minuta dnevno svom Gospodinu, ni zahvalu, ni lijepu molitvu... ne, ništa! Naprotiv, ponekad bih čak i brzo molila krunicu, počevši to tijekom pauze sapunice. Mislila sam da ću uspjeti u molitvi, možda ću to učiniti tijekom reklama. Počela sam brzo, ne obraćajući pažnju na ono što govorim, više zabrinuta je li sapunica možda ponovno počela ili ne i do koje sam točke stigla. Ukratko, molitva bez uzdizanja srca k Bogu.

Isus mi je nastavio pokazivati ​​kako mu ni na koji način nisam zahvalna i lijenost koju sam osjećala odlaskom na Misu. Dok sam još živjela s roditeljima, a majka me prisilila da idem, rekla sam joj: „Ali, mama, ako je Bog svugdje, zašto moram ići u crkvu na Misu?“ Očito mi je bilo vrlo zgodno tako razgovarati... I Isus mi je to pokazao. Imala sam Gospodina dvadeset četiri sata dnevno za sebe, cijeli svoj život Bog se brinuo za mene, a ja - toliko lijena da mu posvetim malo vremena u nedjelju, da mu pokažem svoju zahvalnost, svoju ljubav prema Njemu... Ali najgore je bilo znati da često posjećivanje crkve znači hraniti moju dušu. Umjesto toga, potpuno sam se posvetila brizi za svoje tijelo, postala sam robinja svog tijela i zaboravila sam ovo: da imam dušu! I nikada se nisam brinula za nju.

Što se tiče Božje Riječi, čak sam bezobrazno rekla: onaj tko puno čita Bibliju postaje lud. Dolazim do toga da postajem bogohulnik, a nesklad u mom životu naveo me je da kažem: „Ali koje Presveto? I Bog bi tamo bio prisutan? U ciboriju i u kaležu? ... Svećenik bi trebao dodati rakiju da mu da dobar okus!“

Do koje sam točke došla u degradaciji svog odnosa s Bogom! Ostavila sam svoju dušu bez hrane, i kao da to nije bilo dovoljno, jedino što sam učinila bilo je kritizirati svećenike. Kad biste znali, braćo, koliko sam se loše osjećala zbog toga, pred Isusom! Gospodin mi je pokazao kako je moja duša smanjena zbog svih tih kritika. Iznad svega ostalog, uzmite u obzir činjenicu da sam jednog svećenika proglasila homoseksualcem, i cijela Zajednica je to saznala... Ne možete zamisliti zlo koje sam učinio tom svećeniku! Ne, ne možete to zamisliti! Ne mogu vam o tome govoriti, jer bi bilo predugo. Kažem vam samo da, samo jedna riječ, ima moć ubiti i uništiti duše. Sada sam vidjela svo zlo koje sam učinila! Moj sram je bio toliko velik da nema riječi kojima bih ga opisala! Mogu li vas samo moliti da ne činite isto: ne kritizirajte! Molite! Vidjela sam da je najteža greška koja je okaljala moju dušu i navukla još više prokletstava u moj život bila govoriti zlo o svećenicima!

Molite se za svećenike
Moja obitelj je uvijek kritizirala svećenike. Otkad smo bili mali, moj otac i svi u kući kritizirali su nas i govorili: „Ovi svećenici su ženskaroši i imaju više novca od nas... I oni su ovo, i oni su ono...“, i mi bismo to ponavljali.

Gospodin mi je gotovo vičući rekao: „Tko si ti da si se umislila da si bog i sudiš mojim posvećenicima?! Oni su od mesa i svetost im je dana na korist zajednica u koje sam ih stavio kao dar. A zajednice imaju obvezu moliti se za njega, voljeti ga i podržavati ga.“ Znate li, braćo, da kada svećenik padne, zajednica će odgovarati za njegovu svetost. Vrag mrzi katolike, a još više svećenike. Mrzi našu Crkvu, jer gdje je svećenik koji posvećuje…

Otvaram zagradu: svi morate znati da svećenik, iako ostaje čovjek, jeste posvećenik Gospodina, priznat od Vječnog Oca, tako da se u komadu kruha događa čudo, transupstancijacija: rukama svećenika postaje Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista... A te ruke, vrag ih intenzivno, užasno mrzi. Vrag mrzi nas katolike zbog Euharistije, jer je Euharistija otvorena vrata za Nebo, i to su jedina vrata! Bez euharistije nitko ne ulazi u Nebo. Kad je osoba u agoniji, Bog dolazi uz tu osobu, neovisno o religiji kojoj pripada ili njezinim uvjerenjima; Gospodin se otkriva i kaže joj s ljubavlju, s Ljubavlju i Milosrđem: "Ja sam tvoj Gospodin!" I ako osoba zatraži oproštenje i prihvati ovog Gospodina, događa se nešto što je teško objasniti: Isus odmah dovodi ovu dušu tamo gdje se u tom trenutku slavi Misa, i osoba prima [duhovnu pričest], što je mistična pričest. Jer samo onaj tko primi Tijelo i Krv Isusa Krista može ući u Nebo. To je nešto mistično, to je neizmjerna milost koju imamo u Katoličkoj Crkvi, milost koju je Bog dao našoj Crkvi; i mnogi ljudi loše govore o ovoj Crkvi, a ipak preko nje primaju spasenje i odlaze u Čistilište, i tamo nastavljaju imati koristi od milosti Euharistije. Spašeni su. Idu u Čistilište, ali su spašeni! Zbog toga vrag jako mrzi svećenike: jer gdje je svećenik, tamo su i ruke koje posvećuju kruh i vino, čineći ih da za nas postanu Tijelo i Krv Isusa Krista. Stoga moramo jako moliti za svećenike, jer ih vrag stalno napada.

Naš Gospodin mi je sve to pokazao.

Sakramenti
Samo preko svećenika imamo sakrament pomirenja, na primjer! Samo preko njega dobivamo oproštenje za svoje grijehe. Znate li što je ispovjedaonica? To je „kupanje duša“! Ne vodom i sapunom, nego Krvlju Kristovom! Kad mi je duša bila prljava, crna zbog grijeha, da sam se ispovjedila, bila bi oprana Krvlju Kristovom. Nadalje, prekinula bih konce koji su me vezali za zlog. Ne bi li onda vrag imao razloga mrziti svećenike?! Čak i oni koji su možda bili veliki grešnici imaju moć odrješenja grijeha. I Gospodin mi je pokazao kako: u Rani svoga Srca… Da!

Znate, postoje stvari koje nadilaze ljudski intelekt jer su duhovne stvarnosti, a ipak govorimo o istinama stvarnijim od naših... Kroz ovu Ranu, govorio sam, duša se uzdiže do Božanske razine, do razine Božanskog Milosrđa, do vrata Milosrđa, uzdiže se do Srca Isusova, vječnog Svećenika; i tamo [u ispovjedaonici], Isus stavlja svoj Križ, krvareći u svojoj Vječnoj Sadašnjosti... I ta se duša vraća čista. Sada vidim kako se moja duša vratila čistom u ispovijedi, i u svakom grijehu koji sam priznala, Gospodin lomi žalce koji su me spajali sa Sotonom. (A ja sam, nažalost, ostala podalje od ispovijedi!)

... Ali sve se to događa samo putem svećenika. Stoga imamo obvezu i dužnost moliti za njih, kako bi ih Bog zaštitio, prosvijetlio i vodio.

Zbog svih ovih motiva vrag užasno mrzi Katoličku Crkvu i svećenike.

Brak
Željela bih vam govoriti o velikoj milosti koja je sakrament ženidbe. Kad uđemo u crkvu na dan vjenčanja, u trenutku kada kažemo svoje "da", obećavajući vjernost zauvijek, u radosti i tuzi, u zdravlju i bolesti itd., znate li Kome obećavamo? Ništa više, ništa manje nego Bogu Ocu! Naš Bog je očaran ženidbom! On je jedini Svjedok kada izgovaramo ove riječi. Svaki od nas, kada umremo, vidjet će taj trenutak upravo u Knjizi života. Tada ćemo ugledati neopisivo zlatno svjetlo, intenzivan sjaj: Bog Otac piše ove riječi u Knjizi zlatnim slovima, tako lijepima.

U trenutku kada primamo Tijelo i Krv Isusovu, sklapamo savez s Bogom i s osobom koju smo odabrali da s njom dijelimo život. Kada izgovaramo ove riječi, govorimo ih Presvetom Trojstvu.

Vidjela sam da na dan mojega vjenčanja, kada smo suprug i ja primili Presvetu Euharistiju, više nas nije bilo dvoje, već troje! Nas dvoje, i Isus! Zapravo, čim komuniciramo s Isusom, On nas ujedinjuje u jedno! Smješta nas u svoje Srce i postajemo JEDNO, tvoreći s Isusom sveto trojstvo! „Neka čovjek ne rastavlja ono što je Bog združio“.

Sada pitam: tko rastavlja OVO JEDNO? Nitko! Nitko, braćo, ne može ga rastaviti! Nitko, nakon što je brak konzumiran! A ako dvoje supružnika dođu čedni u brak, ne možete zamisliti blagoslove koji se izlijevaju na taj brak!

Vidjela sam i brak svojih roditelja. Kad je moj otac stavio prsten na prst moje majke, a svećenik ih proglasio mužem i ženom, Gospodin je mom ocu predao drveni štap, koji je sjao svjetlošću, a činio se malo savijenim. Ovdje se radi o milosti koju Bog daje čovjeku: to je dar autoriteta Boga Oca, kako bi ovaj čovjek mogao voditi ovo malo stado koje su njegova djeca, rođena u braku, a također i braniti brak i djecu od tolikih zala koja napadaju obitelji.

Mojoj majci, Bog Otac je u srce stavio nešto što je izgledalo kao vatrena sfera, tako lijepo: to označava Božju Ljubav, Duha Svetoga. Znala sam da je moja majka bila vrlo čista žena. Bog je bio sretan, radostan. Ne možete zamisliti koliko je nečistih duhova obuzelo mog oca u tom trenutku. Ti duhovi izgledaju kao ličinke, krvopije. Znate, kada netko ima veze izvan braka, zli duhovi se odmah vežu za sve dijelove osobe; počinju s njezinim spolnim organima, preuzimaju tijelo, hormone; zauzimaju mozak, preuzimaju hipofizu i sve neurološke dijelove organizma osobe i počinju proizvoditi količinu hormona koji snižavaju instinkte. Pretvaraju Božje dijete u roba tijela, vlastitih instinkta, seksualnog apetita, onoga što osobu čini onom koja, kako to ljudi kažu, "uživa u životu".

Kad par dođe kao djevica, to slavi Boga. S Njim se sklapa sveti savez, koji posvećuje ovu seksualnost. Zapravo, seksualnost nije grijeh! Bog ju je dao kao blagoslov, jer seksualnost je Bog i par. Gdje je sakrament ženidbe (također ako supružnici nisu došli kao djevica), Bog je prisutan u ovoj sakramentalnoj postelji! Jer u bračnoj postelji, blagoslovljenoj sakramentom ženidbe, prisutan je Duh Sveti; čak i u obrocima ovog para prisutan je Gospodin Bog, koji blagoslivlja hranu. Bog ostaje zanesen prije ženidbe; sretan je što prati supružnike u njihovom novom životu, u ovom početku novog zajedničkog života. Par i Gospodin tvore trojstvo. Nažalost, mnogi supružnici to ne znaju, nemaju tu ideju... I ne razmišljaju čak ni o Bogu: vjenčavaju se samo zbog tradicije, a ne zbog vjere... Misle samo izaći iz crkve na zabavu, jesti, piti, otići na medeni mjesec... Imajte na umu da u tome nema zla: zlo leži u ostavljanju Gospodina izvan svega ovoga. Kao što sam ja učinila, koja sam ostavila Gospodina na ulici; nije mi ni palo na pamet da ga pozovem u svoj novi život, u našu novu kuću. On, naime, uživa u tome da ga pozivamo da uđe i bude s nama zauvijek, u radostima i u manje dobrim trenucima; želi da osjetimo Njegovu prisutnost... Svakako, u sakramentu braka Gospodin je prisutan i bez da je pozvan... Ali koliko bi ljepše bilo kad bismo te prisutnosti mogli biti svjesni...

U braku mojih roditelja, najljepše je bilo to što je Bog vratio mom ocu darove i milost koju je izgubio: to zato što se oženio mojom majkom, koja je bila žena vrlo čistih osjećaja i djevica. Gledala sam svog oca, njegovu neurednu i prljavu seksualnost. Ali budući da je bio vrlo „macho“, njegovi prijatelji su počeli u njega stavljati taj otrov, govoreći mu da ne dopusti ženi da ga šarmira i dominira, tako da je morao nastaviti svoj život kao i prije, i tako je dva tjedna nakon vjenčanja završio u bordelu, kako bi prijateljima pokazao da nastavlja biti isti, da ne dopušta da ga žena dominira...

Znate li kako je završio njegov štap autoriteta i zaštite, koji mu je Bog dao? Vrag mu ga je oduzeo! I svi ti zli duhovi, ta nečista bića, vratili su se da ga uzmu k sebi. Od pastira svog stada, moj se otac pretvorio u vuka vlastite obitelji i svog doma!

Kad je netko nevjeran svom braku, nevjeran je Bogu. Nedostaje mu riječ, zakletva koju je dao Bogu i osobi s kojom se oženio na dan svog braka. Ne čini ono što je obećao. Ako netko ima namjeru ne biti vjeran vlastitom braku, bolje je da se ne ženi. Gospodin nam kaže: ako si nevjeran, osudit ćeš sebe! Ako nećeš biti vjeran, nemoj se ženiti! Sine, kćeri, isprosite mi milost da budete vjerni svojoj ženi, svom mužu i Bogu.

Koliko zala dolazi u brak zbog nevjere?! Muž, na primjer, ode u bordel ili je nevjeran sa tajnicom. Unatoč mjerama opreza, zarazi se virusom; i čak i ako se opere nakon toga, taj virus ne umire... Dakle, kada kasnije ima odnos sa ženom, virus ulazi u vaginu žene i ostaje tamo u grliću maternice te stiže u maternicu. S vremenom stvara čir koji žena često ne primjećuje. A kada, godinama kasnije, žena ode liječniku jako pativši, dijagnosticira se rak. Da! Rak! A tko onda kaže da preljub ne ubija? Štoviše, koliko se pobačaja obavi zbog preljuba? Na primjer, koliko žena, koje su bile nevjerne i zatrudnjele, pribjegava pobačaju kako muž to ne bi otkrio? Ubijaju nevinog koji ne može govoriti niti se braniti! A ovo su samo neki primjeri. Preljub ubija na toliko mnogo i raznolikih načina! Tada još uvijek imamo hrabrosti prosvjedovati protiv Boga, kada stvari ne idu dobro, kada imamo problema, kada dođu bolesti: dok smo mi ti koji smo te stvari priskrbili svojim grijesima, navlačeći zlo na svoj život. Iza grijeha uvijek stoji zli! Otvaramo mu vrata kada tako teško griješimo! A onda i dalje jadikujemo što nas Bog ne voli. Gdje je Bog, koji dopušta ovo ili ono?! Kakvu hrabrost imamo! Neka znate da je Bog stijena koja štiti brak. Teško onome tko pokuša uništiti brak! Kad netko pokuša, sudara se s ovom Stijenom koja je Isus. Bog brani brak - nikada ne sumnjajte u to!

Također vas želim obavijestiti da budete vrlo oprezni s onim svekrvama koje se miješaju u brak djece, ometaju ih i uzrokuju probleme u njihovim odnosima. Također, sa zetom ili snahom: Bio par u pravu ili u krivu... oni su već vjenčani i nema se što više učiniti. Jedino što trebate učiniti je moliti za njih. Kad bi se mogli moliti za taj brak i ostaviti ga po strani! Mnoge su žene izgubile dušu jer su se miješale u brak svoje djece! To je težak grijeh! Ako vidite da nešto ne ide kako treba, da jedno od njih ili oboje griješe, zamolite Boga za njih; zatražite pomoć od Boga. Također možete pozvati par i razgovarati s njima, pozivajući ih da spase brak, da razmišljaju o djeci i podsjećajući ih da je brak iz ljubavi, da je brak davanje i uzajamno praštanje. Treba se boriti za brak, to da: ali nikada se ne miješati na drugi način, a još manje zauzimati stav u korist jednog ili drugog.

Poštuj oca svoga i majku svoju
Isus mi je nastavio sve pokazivati... Već sam ti ispričala kako sam bila nezahvalna svojim roditeljima, kako sam ih se sramila; loše sam govorila o njima i odrekla ih se jer su bili siromašni i nisu mi mogli dati sve što su imali moji bogati prijatelji. Bila sam nezahvalna kći, do te mjere da sam rekla da ta žena nije moja majka, jer mi se činila inferiornom. Bilo je zastrašujuće vidjeti sliku žene bez Boga. Ona uništava sve čemu se približi. I izvan svega toga, a to je najgore, osjećala sam se i vjerovala da sam vrlo dobra osoba!

Mislila sam da ću dobro proći što se tiče 4. zapovijedi, jer su me roditelji puno koštali: potrošila sam puno novca na njih zbog njihovih bolesti (sve analize su, zapravo, napravljene uz plaćanje), jer su oboje imali teške bolesti prije smrti. Moj muž je pokrivao troškove, a ja bih rekla: „Pazite na ovo dvoje bestidnika; ne ostavljaju ni lipe u mirovini, a mi moramo potrošiti bogatstvo na njih. Roditelji mojih prijatelja, umjesto toga, ostavljaju beneficije i…“ I Gospodin mi je pokazao kako sam sve analizirala s gledišta novca, jer sam manipulirala čak i svojim roditeljima kada sam imala novac i moć, čak sam i profitirala od njih.

S novcem sam se činila bogom, a zgazila sam čak i svoje roditelje. Znate li što me najviše rastužilo? Vidjeti ih tamo... Moj otac je plakao, vidjevši da je bio dobar otac, da je naučio svoju kćer da bude dobar radnik, borac, poduzetnica, da bude poštovana, jer samo oni koji rade idu naprijed... Ali zaboravila sam nešto posebno: da imam dušu i da je on moj evangelizator, sa svojim svjedočanstvom. Moj život je počeo tonuti, s primjerom koji mi je dao. Sada je [iz Čistilišta] s dubokom tugom vidio odgovornost koju je imao pred Bogom, budući da je bio ženskaroš, i znao je sretno govoriti, hvaleći se mojoj majci i svima, da je vrlo "macho", jer je imao mnogo žena i mogao ih je sve osvojiti. Štoviše, pio je i pušio. Bio je i dobra osoba, ali je imao te mane, koje prema njemu nisu bile mane, naprotiv, vjerovao je da su vrline. Bio je vrlo ponosan. Ja, koja sam bila samo beba i vidjela kako bi moja majka plakala kad bi govorio o drugim ženama, počela sam se ispunjavati bijesom, ogorčenošću bijesa. Ogorčenost počinje duhovnom smrću: osjetila sam zastrašujući bijes vidjevši kako je moj otac ponizio moju majku pred ljudima i kako joj je izazvao toliko suza... A ona nije ništa rekla. Tu sam započela svoju pobunu.

Kad sam bila adolescentica, znala sam govoriti majci: „Nikada neću biti na tebe. Ponižavaš dostojanstvo žena. Zbog toga mi žene ne vrijedimo ništa: sva je krivnja žena poput tebe, bez dostojanstva, bez ponosa, koje dopuštaju da ih muškarci gaze i ponižavaju!“ A ocu sam znala govoriti: „Tata, dobro slušaj: nikada neću dopustiti muškarcu da mi učini ono što ti radiš mami! Nikada! Ako mi jednog dana muškarac bude nevjeran, opravdat ću se! Učinit ću isto, samo da bi i on naučio!“ Otac me tukao vičući: „Kako se usuđuješ, djevojčice?!“ Ne znam zašto je moj otac bio tako šovinistički nastrojen. Rekla sam mu: „U redu, možeš me čak i tući... Ali ako se jednog dana udam i muž me izda, opravdat ću se, uzvratit ću mu istom kovanicom, kako bi muškarci mogli razumjeti i iskusiti kako žena pati, kada je muškarac gazi i ponižava, to je takav način!“ Ispunila sam se svom tom mržnjom i ogorčenjem. Znate, osjećala sam toliko bijesa da je to od mog života napravilo pobunu: počela sam živjeti sa željom da branim žene. Počela sam podržavati pobačaj, eutanaziju, razvod i savjetovala sam svim ženama koje sam poznavala da se opravdaju ako ih muž izda! Nikada nisam bila fizički nevjerna, ali sam tim savjetima nanijela mnogo štete tolikim ljudima.

Kad sam se konačno ekonomski dobro snašla, počela sam govoriti majci: „Mama, rastani se od tate, jer je nemoguće trpjeti takvog čovjeka! Imaj malo dostojanstva, daj sebi vrijednost, mama!“ Iako je bio takav, voljela sam svog oca: znaš li da sam ga voljela, unatoč svemu? Jer moja majka je zaista bila dobra žena, koja nas nikada, nikada, nije učila da mrzimo, ni mog oca, ni bilo koga drugog! ... A ja, možeš zamisliti malo! Htjela sam da se moji roditelji razvedu! Ali moja majka je znala reći: „Ne, kćeri moja, ne mogu; patim, istina je, ali se žrtvujem za vas, djecu svoju. Vas je sedam, a ja sam samo jedna. Žrtvujem se jer je vaš otac dobar: ne bih se mogla odvojiti od njega i ostaviti vas bez oca. A onda, ako bih se odvojila, tko bi molio da se vaš otac spasi? Ja sam ta koja može moliti Gospodina za njega, da bi pronašao spasenje: zapravo, bol i patnju koju mi ​​on nanosi, sjedinjujem s bolima koje je Isus pretrpio na križu. Svaki dan idem u crkvu i pred svetohraništem kažem: „Gospodine, ova patnja nije ništa; sjedinjujem je s patnjom Tvoga križa, da bi se moj muž i moja djeca spasili.“ Povjeravam tvog oca Isusu, zajedno s krunicom. Vrag ga gura prema dnu, čineći ga griješim, ali ja ga guram gore s krunicom; donosim ga pred Presveti Oltarski Sakrament u tabernakulu i kažem Isusu: „Gospodine, ovdje je: uzdam se da nećeš dopustiti da umrem, a da ga ne vidim obraćenog. Gospodine, ne molim samo za svog muža, već i za sve žene koje su u istoj situaciji, posebno za one koje, umjesto da kleknu i mole te za svog muža i za svoju djecu, stavljaju se u ruke čarobnjaka i gatara, ili ih izdaju, predajući vlastitu dušu i obitelj u kandže zla. Gospodine, molim za ove žene, za ove obitelji.“

Znate, osam godina prije smrti, moj se otac obratio! Pokajao se, tražio je oproštenje od Boga i Gospodin mu je oprostio. Bio je u čistilištu, u najdubljem dijelu, u velikoj patnji, kako bi se iskupio za svoje grijehe. Isplatiti iskupljenje za grijeh nešto je što ne shvaćamo ozbiljno, ne razmišljamo o tome. Svakako, često to nije moguće, ali upravo zato nam Gospodin daje milost da iskupimo svoje pogreške kroz euharistiju. Svaki put kad sudjelujemo na Misi, Gospodin nam daje milost da iskupimo zlo koje smo počinili. Bog nam u zagrobnom životu pokazuje posljedice naših grijeha, zla koje smo učinili bližnjemu. Čak i loš pogled, ružna riječ... Kad bismo mogli vidjeti koliko je to strašno! I kako plačemo, tamo, sve te pogreške!

U slučaju mog oca, moja majka ga je zamolila da savjetuje mojoj braći da napuste svoj grešni život koji su vodili. Zapravo, slijedili su očeve stope, u nevjeri, u piću... Bili su njegova kopija. Da je mogao učiniti kako mu je žena rekla, *ovo* bi bilo iskupljenje. Ali on je uvijek odgovarao da pusti djecu da se zabavljaju, da su samo zaručeni i da će imati vremena promijeniti svoje grijehe! Dao je loš primjer mojoj braći i nije se iskupio za svoje grijehe. Plakao je, tamo u čistilištu, i rekao: „Spašen sam zahvaljujući 38 godina molitve ove svete žene, koju mi ​​je Bog dao za suprugu!“ Moja majka je 38 godina svog života molila za njega!

Sotona i njegova strategija
Oni koji su gledali film Muke Kristove, sjetit će se da dok su bičevali Isusa, vide vraga s malim djetetom (također vraga), koji gleda Isusa i smiješi se. Pa, znajte da danas on više nije beba, već zlokobni genij, ogroman i perverzan, koji drži u ropstvu mnoge narode, tjelesnim užicima, magijom, pogrešnim teologijama, poput onih koje tvrde da vrag ne postoji. Zamislite lukavost vraga, koji poriče samog sebe! On nas tjera da vjerujemo da ne postoji, kako bismo mogli nesmetano djelovati! Da, on vodi upute ljudi kako bi ih naveo da povjeruju da ne postoji i tako nas doveo do uništenja. On pronalazi način da zbuni čak i one koji vjeruju u Boga; kada postoje istinska ukazanja, na primjer, on ih tjera da vjeruju da su lažna. Zbunjuje ljude na tisuće i na razne načine, iskorištavajući slabu stranu svakog od njih. Mnogi katolici, vjernici i prakticirajući, idu na Misu i gataru u isto vrijeme. Jer zli uvjerava ljude da tamo nema ništa zlo i da svejedno idemo u Raj, jer sigurno ne koristimo magiju da bismo nekome učinili zlo! Vrag sve to vodi, koristi i usmjerava vrlo dobro pripremljenom strategijom. Znate dakle da, kada se poslužimo magijom, nije važno za što god, dobro ili zlo, u svakom slučaju zvijer utiskuje svoj pečat. Kada idemo nekom čarobnjaku, gataru, astrologu ili onome tko priziva duhove, na svim tim mjestima vrag stavlja svoj pečat.

Našla sam se na jednom od tih mjesta kada sam otišla s prijateljicom koja me odvela čarobnjaku da se s njom posavjetujem, da mi prorekne budućnost: tamo me je obilježila zvijer. Zli je na mene stavio svoj pečat. Najgore je bilo to što sam, počevši od tog dana, kada sam preko te gospođe primila pečat zla, počela imati poremećaje: noćnu uznemirenost, noćne more, tjeskobe, strahove, pa čak i duboku želju za samoubojstvom! Nisam razumjela zašto imam bilo koju od tih želja! Plakala sam, osjećala sam se nesretno i nikada više nisam osjećala mir. Molila sam se, ali osjećala sam Gospodina daleko od sebe: nikada više nisam osjetila onu blizinu s Njim koju sam imala kad sam bila malena. Naravno! Otvorila sam vrata zvijeri i zli je silom ušao u moj život.

Laži i prvo loše izrečeno priznanje
Kad sam još bila malena, nažalost sam naučila da su, kako bih izbjegla majčine kazne, prilično stroge, laži savršene: pa sam počela ići s "otac laže"; sklopila sam savez s njim i postala sam takva lažljivica da su se, u mjeri u kojoj su moji grijesi rasli, povećavale i moje laži... Znala sam, na primjer, da moja majka jako poštuje Gospodina. Za nju je ime Gospodnje bilo sveto, najsvetije, pa sam mislila da imam savršeno oružje! Govorila sam joj: "Mama, za divnog Krista, kunem se da to nisam učinila!" Na taj sam način konačno uspjela izbjeći kazne. Svojim lažima stavljala sam Presveto Ime Kristovo u svoje smeće, u svoju zloću, ispunjavajući se tolikom prljavštinom i tolikim grijesima... Naučila sam da ih vjetar odnosi, a kad je moja majka snažno inzistirala, rekla sam: "Mama, slušaj! Neka bi me udario grom ako je ono što kažem laž!" Ove sam riječi mnogo puta upotrijebila... I vidite! Prošlo je mnogo vremena, i zaista udarila me munja! I to što sam sada ovdje, to je samo zahvaljujući Božjem milosrđu.

Jednog dana, moja prijateljica Estela mi je rekla: „Ali pogledaj malo, već imaš 13 godina, a još nisi izgubila nevinost?! Pogledala sam je prestrašeno! Kako bi ovo moglo biti…? Što misliš pod tim?!“

Mama mi je uvijek govorila o važnosti djevičanstva; govorila je da imamo posla s prstenom braka s Gospodinom. A moja prijateljica, s nadmoćnim tonom, rekla mi je: „Mama me, čim sam dobila menstruaciju, odvela ginekologu i sada pijem pilule!“ Nisam tada ni znala što bi to moglo biti! I tako mi je objasnila što su kontracepcijske pilule da ne bih zatrudnjela, i dodala je da je već spavala s jednom rođakom, s jednom prijateljem, s ovim i onim... Ogroman popis! Potvrdila je da je to jako lijepa stvar! Prijateljice su mi rekle: „Ti stvarno ništa ne znaš?“ Budući da sam odgovorila ne, obećale su da će me odvesti na mjesto gdje su sve naučile. Bila sam zabrinuta: znala sam kamo bi me odvele! Počela sam zavirivati ​​u novi svijet za mene; nov i potpuno nepoznat.

Odveli su me u kino, prilično ružno, koje je bilo u centru grada, da pogledam pornografski film. Zamislite samo strah! Djevojčica od 13 godina, koja u to vrijeme nije imala ni televizor kod kuće! Možete zamisliti kako je bilo gledati takav film! Zamalo sam umrla od straha! Činilo mi se kao da sam u paklu! Htjela sam pobjeći punom brzinom odande... Ali nisam, od srama pred svojim prijateljicama... Ali toliko sam željela pobjeći odande, bila sam jako prestrašena!

Istog dana sam otišla na Misu s majkom. Bila sam toliko uplašen da sam se htjela ispovjediti. Ona je ostala pred svetohraništem moliti. U ispovjedaonici sam izrekla svoje uobičajene grijehe: da nisam obavila svoje dužnosti kod kuće, u školi, da sam bio neposlušna... To su bili manje-više moji uobičajeni grijesi. Uvijek sam išla istom svećeniku, tako da je on više-manje već znao moje mane; ali tog dana sam također rekla da sam otišla u kino krijući od majke. Svećenik je, iznenađen, gotovo viknuo: "Kriomice od koga?! Gdje si bila?!" Utučena, pogledala sam majku i vidjela da je mirna, kod svog mjesta... Srećom, nije ništa primijetila! Zamislite da je čula...! Ustala sam s ispovijedi, ljuta na svećenika, i naravno nisam rekla kakav sam film gledala! To što sam samo rekla da sam kriomice otišla u kino, svećenik je već bio toliko zgrožen, zamislite da sam rekla što sam vidjela, što bi mi učinio...! ... Pretukao bi me?!

To je bio početak Sotonine lukavosti! Zapravo, od tada sam počela loše ispovijedati. Od tada sam birala što ću reći na ispovijedi: „Ovo ispovijedam, ali ovo ne; ovaj grijeh kažem svećeniku, ali ovaj drugi ne!“ ... Počele su moje svetogrdne ispovijedi! Išla sam primiti Gospodina znajući da nisam sve ispovjedila! Primila bih Ga nedostojno! Gospodin mi je pokazao koliko je strašna degradacija moje duše, koliko je ozbiljan ovaj proces duhovne smrti... Do te mjere da na kraju života više nisam vjerovala u vraga, niti u bilo što drugo. Pokazao mi je kako sam u djetinjstvu hodila ruku pod ruku s Bogom, imala sam dubok odnos s Njim, a grijeh je učinio tako da sam puštala ruku, korak po korak, Njegovu ruku. Sada mi je Gospodin rekao da oni koji jedu i piju Njegovo Tijelo i Njegovu Krv [bez rasuđivanja dostojnosti] jedu i piju svoju osudu: Ja sam jela i pila svoju osudu! U Knjizi života vidjela sam kako je demon bio očajan jer sam s 12 godina još uvijek vjerovala u Boga, još uvijek sam išla na euharistijsko klanjanje s majkom... Bilo je užasno očajno to vidjeti.

Kad sam otpočela sa svojim grešnim životom, Gospodin mi je dao osjetiti da gubim mir u srcu. Počela je borba sa savješću, a što su mi rekle moje prijateljice? Rekle su mi: „Što?! Idem na ispovijed?! Glupa si, izašala si iz mode! I s kim to onda? S onim svećenicima, većim grešnicima od nas?!“ Nitko od njih nije išao na ispovijed. Ja sam bila jedina koja je još uvijek išla. Započela sam rat između onoga što su mi govorile moje prijateljice i onoga što mi je govorila majka i moja savjest... Polako, polako, vaga se počela naginjati, a moje prijateljice su pobijedile. Stoga sam odlučila da više ne idem na ispovijed: više se neću ispovijedati tim starcima koji su bili zgroženi samo zato što sam otišla u kino!

Vidite li lukavost Sotone! Distancirala sam se od ispovijedi s 13 godina. On je stručnjak, znate? On nam u glavu stavlja pogrešne ideje! S 13 godina, Gloria Polo je već bila živi leš, u duhu. Ali za mene je bilo važno, bio je to motiv ponosa, pripadati toj maloj skupini prijateljica, profinjenih i stručnih djevojaka... Kad imamo 13 godina, mislimo da sve znamo, a sve što ima veze s Bogom je izašlo iz mode ili idiotski. Ono što je "in" jest iskorištavanje...

Nisam vam još rekla da, kada se začuo Isusov Glas i demoni su otišli odande jer nisu mogli podnijeti taj Glas, jedan od njih je ostao. Imao je ovlaštenje od Gospodina da ostane. Taj demon, ogroman, vikao je strašnim kricima: „Ona je moja! Ona je moja! Ona je moja!“ Samo je on ostao, jer je to bio onaj koji je vodio, manipulirao i svojom strategijom usmjeravao moje slabosti kako bih mogla griješiti! On me je odvukao od ispovijedi! Zbog toga mu je Gospodin dopustio da ostane uz mene, i zato je taj strašni demon vikao da pripadam njemu i optužio me. Imao je dopuštenje da ostane, jer sam umrla u smrtnom grijehu! Od 13. godine, kada više nisam otišla na ispovijed, do tada, mnogo sam puta davala loše ispovijedi. Stoga sam pripadala tom demonu i on je mogao ostati tijekom mog suda! Zamislite samo moju sramotu, s užasom gledajući svoje brojne grijehe, a još više s tom strašnom zvijeri koja me optužuje i govori da sam njegova! Bilo je strašno!

Vrag me odvukao od ispovijedi i tako mi je oduzeo lijek i čišćenje duše; grijeh koji sam činila nije bio uzaludan. Na besprijekornost moje duše, zli je stavio svoj žig, žig tame... I ova bijela duša počela se ispunjavati tamom. Nikada nisam dobro primila svetu pričest: samo sam se za prvu pričest dobro ispovjedila. Od toga dana više nikada nisam primila Gospodina Isusa Krista nedostojno. Kada pristupamo svetoj ispovijedi, uvijek, baš uvijek, moramo moliti Duha Svetoga da rasvijetli tamu našega uma i obasja ga svojim svetim Svjetlom. Jer jedna od đavlovih najlukavijih prijevara jest upravo u tome da pomrači naš razum kako bismo pomislili da ništa nije grijeh, da je sve u redu, da nema potrebe ići svećeniku na ispovijed – ili da su drugi, pa čak i sami svećenici, veći grješnici od nas – te da je ispovijed zastarjela i više nije potrebna. Naravno, meni je bilo mnogo lakše i ugodnije ne ići na ispovijed.

Pobačaj moje prijateljice
Kada je moja prijateljica Estela imala trinaest godina, ostala je trudna. Kada mi je to rekla, upitala sam je: „Pa zar nisi uzimala pilule?“ „Jesam“, odgovorila mi je, „ali nisu djelovale!“ „A sada...? Što ćeš učiniti?“ Rekla mi je da ne zna. Nije znala je li se to dogodilo na onoj zabavi, tijekom one šetnje ili s dečkom.

U mjesecu lipnju otišla je na praznike sa svojom majkom. Već je bila u petom mjesecu trudnoće. Kada se vratila, ostala sam zapanjena. Više nije paničarila, ali izgledala je poput mrtvaca. Bila je vrlo blijeda, a od one otvorene i razigrane djevojke koja se uvijek sa svime šalila nije ostalo gotovo ništa. Više nije bila ista.

Znate, ni jedna od nas nije voljela ići na svetu Misu. Ali budući da su našu školu vodile redovnice, morale smo ići s njima. Bio je ondje jedan stariji svećenik koji je vrlo dugo služio Misu, pa nam se činilo kao da ta slavlja traju čitavu vječnost i nikada neće završiti. Za vrijeme cijele Mise igrale smo se, smijale i razgovarale ne obraćajući ni najmanju pozornost na ono što se događalo. Jednoga je dana došao novi svećenik, vrlo mlad i naočit. Govorile smo kako je prava šteta da tako zgodan mladić postane svećenik. Dogovorile smo se koja će ga od nas uspjeti osvojiti! Zamislite samo!

Redovnice su prve pristupale svetoj Pričesti, a odmah nakon njih dolazile smo i mi, sve bez prethodne ispovijedi. Dolazile smo upravo onako kako smo se bile dogovorile, želeći vidjeti koja će osvojiti svećenika. U trenutku kada bi nam dijelio svetu Pričest, otkopčale bismo bluzu pred njim. Ona kojoj bi se zbog toga zatresla ruka dok bi joj pružao Hostiju bila bi pobjednica, jer bi to značilo da ima ljepše grudi i da je privukla njegovu pozornost.

... Kakve nas je samo đavolske stvari Zli navodio činiti! ... A mi smo vjerovale da su to samo bezazlene dječje nepodopštine!

Kad se moja prijateljica Estela vratila s praznika, više nije bila ona ista šaljivdžija, uvijek vesela i razigrana. Lice joj je bilo ugašeno, tužno, vrlo tužno. Nije mi željela ništa reći. No jednoga dana, dok sam bila kod nje u kući, spustila je suknju i rekla mi: „Kad je moja majka saznala da sam trudna, toliko se razbjesnila da me odmah uhvatila za ruku, ugurala u automobil i odvezla ginekologu. Kad smo stigle, rekla je liječniku: 'Ona je trudna! Učinite mi tu uslugu. Tražite koliko god želite novca, ali odmah je operirajte i riješite me toga problema!'“ Moja je prijateljica zatim otvorila ormar u svojoj sobi, a ja sam ugledala staklenu bocu s crvenim čepom, punu tekućine... U njoj je bilo potpuno oblikovano dijete! Nikada to neću zaboraviti! A na čepu boce stajala je kutijica kontracepcijskih pilula. Zamislite samo...

Pogledajte do koje mjere grijeh može zaslijepiti bolesna čovjeka i duhovno oboljelu majku: ne samo da svoju kćer odvede na pobačaj, nego još nerođeno dijete stavi u bocu kako više nikada ne bi zaboravila uzeti pilulu... I ostavi tu bocu u ormaru, kako bi je, svaki put kada otvori vrata ormara, odmah ugledala, a iznad nje kutijicu s pilulama! Doista jezivo, morbidno i posve bezumno! Eto što čini đavao kada mu grijehom otvorimo vrata, a ne očistimo se u svetoj ispovijedi! Kad sam prijateljicu upitala pati li zbog svega toga i je li tužna, ironično mi je odgovorila: „A zašto bih bila tužna? Naprotiv, sada je bolje kad su me oslobodili toga problema!“

Ali to nije bila istina, jer više nikada nije postala ona stara. Ubrzo nakon toga pala je u depresiju. Strašnu depresiju! Zatim je počela uzimati LSD, a budući da sam joj bila najbolja prijateljica, ponudila je i meni. Iskreno, uplašila sam se. S jedne strane željela sam ga isprobati, jer mi je govorila da se čovjek od droge osjeća prekrasno, kao da leti, kao da hoda po oblacima, i opisivala mi je još mnogo toga što me mamilo da pokušam... Ali nisam mogla! Bojala sam se da će se miris droge zadržati na meni, pa bi moja majka, koja je imala iznimno osjetljiv njuh, odmah primijetila što sam učinila... i ubila bi me!

Nisam je uzela. Gospodin mi je poslije pokazao da razlog nije bio strah od moje majke, nego milost Božja, jer sam imala majku koja je molila. Njezina molitva, osobito sveta Krunica, podupirala me i sprječavala da padnem tako nisko.

Moje prijateljice zbog toga nisu bile nimalo zadovoljne. Govorile su mi, vikale na mene i ljutile se što sam odbila. Ali nisam mogla, jednostavno nisam mogla! Bila je to jedna od mnogih milosti koje sam primila zahvaljujući majci punoj Boga, koja je neprestano molila za mene i živjela sjedinjena s Gospodinom.

Gubitak nevinosti – što je pobačaj.
Prolazile su godine. Navršila sam trinaestu, četrnaestu, petnaestu, i naposljetku šesnaestu godinu života. Nažalost, upravo sam tada upoznala svog prvog dečka i započela vezu s njim. Tada je počeo još jači pritisak mojih prijateljica. Smatrale su me crnom ovcom jer sam još uvijek bila djevica. Sada, kada sam imala dečka, započeo je i psihološki pritisak. Obećala sam im da ću, kad jednoga dana budem imala dečka, stupiti s njim u spolni odnos, ali ne prije toga. Sada više nisam imala nikakav izgovor. Rekla sam svojoj prijateljici Esteli: „Ali... što ako zatrudnim kao ti?“ Odgovorila mi je: „Ma ne govori gluposti. Danas postoje druga sredstva, primjerice kondomi. U moje vrijeme postojale su samo pilule, ali sada se nemaš čega bojati. Dat ću ti pet pilula da ih popiješ isti dan, a uz to koristi kondom... i neće ti se ništa dogoditi.“

Osjećala sam se strašno pri samoj pomisli da moram održati ono što sam obećala, ali nisam željela biti predmet njihova ismijavanja niti izazivati svađu.

Kada se to napokon dogodilo... shvatila sam da je moja majka bila u pravu kada je govorila da djevojka koja izgubi nevinost izgori. Upravo sam to osjetila. Kao da je nešto u meni umrlo. Kao da sam izgubila nešto što više nikada neću moći vratiti. Taj osjećaj ostao je u meni zajedno s neizmjernom tugom. Ne znam zašto govore da je spolni odnos nešto lijepo. Ne znam zašto mladi tvrde da u njemu nalaze sreću i zadovoljstvo. Ja to nisam doživjela. U mojoj zemlji, u Kolumbiji, televizija je prepuna reklama koje govore o „sigurnom seksu“, promiču uporabu kondoma i neprestano iskorištavaju ljudsku seksualnost. Toliko me boli kada to gledam! Kad bi samo znali... Kad bi samo znali...

U mom slučaju mogu vam posvjedočiti da sam nakon toga osjećala samo duboku tugu i golem strah od povratka kući. Bojala sam se da će moja majka odmah primijetiti što se dogodilo. Mislila sam da joj više nikada neću moći pogledati u oči, u strahu da će u mom pogledu pročitati ono što sam učinila. Bila sam puna ljutnje i pobune, prema samoj sebi i prema svojim prijateljicama, jer sam bila slaba, jer sam učinila nešto što nisam željela učiniti, i to samo zato da bih udovoljila njima.

Morate znati da sam, unatoč svim savjetima svoje prijateljice i svim mjerama opreza koje mi je preporučila, već nakon svog prvog spolnog odnosa ostala trudna.

Pokušajte samo zamisliti strah šesnaestogodišnje djevojke koja dozna da je trudna! (Plače.) Počela sam primjećivati mnoge promjene na svome tijelu. Pa ipak, usred svega toga straha, počela sam osjećati nježnost prema tom malom biću koje je raslo u mojoj utrobi.

Razgovarala sam sa svojim dečkom, koji je poslije postao moj muž, i rekla mu što se dogodilo. Bio je zatečen. U sebi sam se nadala da će reći kako ćemo se vjenčati. Ja sam imala šesnaest godina, a on sedamnaest. Ali umjesto toga rekao mi je da ne možemo uništiti svoje živote i da moram pobaciti. Duboko potresena i neutješno tužna otišla sam svojoj prijateljici Esteli. Ona mi je rekla: „Ne brini. To nije ništa. Sjeti se da sam ja kroz to prošla već više puta. Prvi put mi je bilo malo teško, drugi put već puno lakše, a treći put više ništa ne osjećaš.“ Rekla sam joj: „Ali možeš li zamisliti što će biti kada dođem kući i majka vidi onu veliku ranu? Ubit će me!“ Ona se nasmijala i odgovorila: „Ne brini. Danas više ne rade tako velike rezove. Ono što si vidjela kod mene bilo je zato što je dijete već bilo veliko. Kod tebe je još sasvim malo. Neće ti se ništa dogoditi. Tvoja majka neće ništa primijetiti.“

O, braćo, kakve li tuge! Kakve li boli! Pogledajte kako nas đavao navodi da gledamo na stvari. Kao da to nije ništa. Kao da je riječ o nečemu sasvim beznačajnom. Kao da je pobačaj najprirodnija stvar na svijetu. Naprotiv, ako netko osjeća grižnju savjesti, smatraju ga ludim. Govore da seksualnost treba živjeti bez kajanja, bez odgovornosti i bez osjećaja krivnje

Ali znate li zašto zli duh to čini? Zašto ljude navodi na takve stvari? Zato što, među ostalim, traži ljudske žrtve. Svakim namjerno izazvanim pobačajem Sotona zadobiva još veću moć.

Nitko ne može zamisliti užas, strah i osjećaj krivnje koje sam osjećala kada sam stigla u onu bolnicu, daleko od svoje kuće, kako bih pobacila. Liječnik mi je dao anesteziju. Kada sam se probudila, više nisam bila ista osoba. Ubili su moje dijete, a zajedno s njim umrla sam i ja. (Plače.)

Znate, Gospodin mi je u Knjizi života pokazao ono što ljudske oči ne mogu vidjeti, ono što se uistinu događa u trenutku kada liječnik izvrši pobačaj. Vidjela sam liječnika kako nekom vrstom kliješta hvata dijete i komada ga dio po dio. To je dijete vrištalo tolikom snagom, tolikim očajem! Premda od začeća nije prošla ni minuta, njegova je duša već bila potpuno stvorena. Ljudi mogu govoriti o piluli za dan poslije ili o bilo kojem drugom sredstvu, ali uvijek se radi o usmrćivanju djeteta koje već posjeduje besmrtnu, od Boga stvorenu dušu. Ta duša ne raste kao tijelo, nego ju Bog stvara u istome trenutku kada se jajna stanica i spermij sjedine. Upravo u tom trenutku. U Knjizi života vidjela sam kako se, čim se te dvije stanice dotaknu, pojavljuje iskra prekrasnoga svjetla. To je svjetlo bilo poput maloga sunca koje dolazi od samoga Sunca, Boga Oca. U istom trenutku duša koju Bog stvara već je potpuno oblikovana, zrela, stvorena na njegovu sliku i priliku. To je dijete neizmjerno veliko u Duhu Svetome koji izlazi iz Božanskoga Srca.

Majčina utroba odmah nakon začeća biva ispunjena sjajem te duše i njezina zajedništva s Bogom. Kada se tom djetetu nasilno oduzme život, kada ga istrgnu iz majčine utrobe, vidjela sam kako Gospodin posrće od boli dok mu tu dušu otimaju iz ruku. Kada ga ubijaju, dijete tako silno plače da od njegova plača podrhtava cijelo Nebo. U mome slučaju, kada sam usmrtila svoje dijete, čula sam njegov plač. Bio je tako snažan, tako potresan. Vidjela sam Isusa na križu kako plače i trpi zbog te duše i zbog svih duša koje su ubijene pobačajem. Gospodin plače na križu, s tolikom boli i tolikom tugom... Kad biste to samo mogli vidjeti, nitko više nikada ne bi imao hrabrosti počiniti pobačaj. (Plače.)

A sada vas pitam: koliko se pobačaja svakoga dana izvrši u svijetu? Koliko ih se učini u samo jednom danu? Koliko u mjesec dana?... Shvaćate li razmjere našega grijeha? Shvaćate li koliku bol i patnju nanosimo svome Bogu?... I koliko je On milosrdan, koliko nas ljubi unatoč monstruoznosti naših grijeha? Shvaćate li koliku patnju nanosimo sami sebi i kako zlo preuzima vlast nad našim životom?

Pobačaj je najteži grijeh; najstrašniji je od svih
Svaki put kada se prolije krv jednoga djeteta, to je svojevrsni holokaust prinesen Sotoni, koji na taj način stječe još veću moć. A ta duša viče. Ponavljam, riječ je o potpuno oblikovanoj, odrasloj duši, premda još nema oči, ni tijelo, ni potpuno oblikovano tijelo... Ona je već potpuno odrasla. I njezin tako silan krik, dok je ubijaju, potresa cijelo Nebo. Nasuprot tome, u paklu se razliježe krik slavlja i pobjede. Jedina usporedba koja mi pada na pamet jest završnica svjetskog nogometnog prvenstva: zamislite svu onu euforiju, ali na golemom stadionu kojemu se ne nazire kraj, ispunjenom đavlima koji poput bezumnika urliču od pobjedničkog slavlja.

Ti su đavli na mene bacali krv one djece koju sam pobacila ili u čijem sam ubojstvu sudjelovala, i moja je duša postala crna, potpuno crna.

Nakon tih pobačaja mislila sam da više nemam nikakvih grijeha... No najtužnije je bilo kada mi je Isus pokazao da sam i tijekom planiranja svoje obitelji ubijala... Znate li zašto? Koristila sam spiralu (intrauterini uložak) kao kontracepcijsko sredstvo. Koristila sam je od svoje šesnaeste godine pa sve do dana kada me pogodio grom Božje milosti! Izvadila sam je jedino kada sam, već udana, željela zatrudnjeti, a odmah nakon toga ponovno sam je stavila.

Želim reći svim ženama koje koriste intrauterine uloške: da, oni izazivaju pobačaje! Znam da se mnogim ženama događa isto što se događalo i meni: tijekom mjesečnice često primjećuju velike krvne ugruške i osjećaju mnogo jače bolove nego inače. Odlazimo liječniku, a on tome ne pridaje veliku važnost. Propisuje lijek protiv bolova ili injekciju ako su bolovi jaki, govoreći nam da se ne brinemo, da je to normalno jer se u tijelu nalazi strano tijelo, ali da nema nikakvog razloga za zabrinutost. Znate li što je to zapravo? To je mikro-pobačaj! Da, mikro-pobačaj! Intrauterini ulošci uzrokuju mikro-pobačaje, jer čim se spoje jajna stanica i spermij, kao što sam već rekla, u istome trenutku nastaje duša koja ne treba rasti jer je već potpuno stvorena. Međutim, taj uložak ne dopušta oplođenom jajašcu da se ugnijezdi u maternici, zbog čega ono umire. Ta se duša tada izbacuje iz tijela. Upravo zato govorimo o mikro-pobačaju. Mikro-pobačaj znači da je jednoj potpuno oblikovanoj ljudskoj duši uskraćena mogućnost života. Bilo mi je strašno bolno vidjeti koliko je djece bilo začeto, a zatim odbačeno. Ta mala sunca, koja dolaze od Sunca Boga Oca, te božanske iskre, nisu se mogla pričvrstiti za majčinu utrobu zbog spirale. Kako su samo plakala dok su bila istrgnuta iz ruku Boga Oca zato što se nisu mogla ugnijezditi! Bio je to prizor koji ledi krv u žilama... A najgore od svega bilo je to što nisam mogla reći da nisam znala.

Kada bih odlazila na svetu Misu, nisam obraćala nikakvu pozornost na ono što je svećenik govorio. Nisam ga uopće slušala, i kada bi me netko nakon Mise upitao koje je Evanđelje toga dana bilo čitano, ne bih znala odgovoriti. Morate znati da su i đavli prisutni na svetoj Misi kako bi nas rastresali, uspavljivali i sprječavali da slušamo. Tako je jednom prilikom, za vrijeme jedne Mise na kojoj sam ponovno bila potpuno rastresena, moj Anđeo Čuvar snažno prodrmao moju savjest i kao da mi je otvorio uši kako bih čula upravo ono što je svećenik u tom trenutku govorio. Čula sam ga kako govori upravo o intrauterinim ulošcima. Rekao je da oni izazivaju pobačaj te da sve žene koje ih koriste radi sprječavanja začeća zapravo čine pobačaj; da Crkva brani život i da nitko tko ne brani život ne može pristupiti svetoj Pričesti. Prema tome, sve žene koje se služe tim sredstvom ne mogu pristupati svetoj Pričesti.

Čim sam čula te riječi, silno sam se razljutila na toga svećenika. Kakve su to gluposti tim svećenicima u glavama? Tko im daje pravo da tako govore? Upravo zbog takvih stvari Crkva ne napreduje! Upravo zato su crkve prazne! Naravno, jer ne idu ukorak sa znanošću! Ali tko oni misle da jesu? Zar misle da će oni hraniti svu tu djecu koju bismo mogli imati?... Izašla sam iz crkve potpuno bijesna.

Loše je bilo to što, dok mi je Bog sudio, nisam mogla reći da nisam znala! Unatoč riječima onoga svećenika, nisam na njih obraćala pozornost i nastavila sam koristiti spiralu!

Koliko sam djece ubila?... Eto zašto sam živjela u tako dubokoj depresiji! Jer moja utroba, umjesto da bude izvor života, pretvorila se u groblje, u pravu „klaonicu“ djece! Zamislite samo: majci, kojoj je Bog podario neizmjeran dar da daje život, da se brine za vlastito dijete i štiti ga od svega i svakoga, upravo ta majka, obdarena svim tim darovima, ubija svoje vlastito dijete...

Đavao je svojom zlobnom lukavošću doveo čovječanstvo do toga da ubija vlastitu djecu. Sada razumijem zašto sam živjela u neprestanoj gorčini, depresiji, uvijek razdražljiva, gruba, puna ružnih postupaka, smrknuta lica i nezadovoljna svime i svima. Naravno! A da toga nisam bila ni svjesna, pretvorila sam se u stroj za ubijanje djece, i zato sam tonula sve dublje u ponor. Pobačaj je najteži od svih grijeha, jer ubiti dijete koje još počiva u majčinoj utrobi, ubiti malo nevino i bespomoćno stvorenje, znači dati moć Sotoni. Đavao vlada iz dubina bezdana jer mi prolijevamo nevinu krv! Dijete je poput nevinoga i neokaljanoga janjeta... A tko je Jaganjac bez mane? Isus Krist! U tome trenutku dijete je slika i prilika Isusa. To što upravo majka ubija vlastito dijete stvara duboku povezanost s tamom i dopušta da iz pakla izlazi sve više zloduha kako bi uništavali i gušili čovječanstvo. Kao da se otvaraju pečati... Pečati koje je Bog postavio da spriječi izlazak zla, a koji se sa svakim pobačajem sve više otvaraju... I tako izlaze strašna demonska bića, pa je zlih duhova sve više...

Oni izlaze kako bi progonili čovječanstvo i učinili nas robovima tijela, grijeha i svakoga zla koje već sada gledamo, a kojega će biti sve više. Kao da samim đavlima predajemo ključ pakla kako bi mogli izići na slobodu. Tada izlazi još više duhova prostitucije, spolnih izopačenosti, sotonizma, bezboštva, samoubojstva, ravnodušnosti... svih onih zala koja vidimo oko sebe. Zato svijet iz dana u dan postaje sve gori. Pomislite samo koliko se djece svakoga dana ubije: sve je to trijumf Zloga! Znajte da se zbog cijene te nevine krvi povećava broj đavola koji izlaze iz pakla i slobodno se kreću među nama! Moramo potražiti utočište!... Griješimo, a da toga često nismo ni svjesni! Naš se život pretvara u pravi pakao, pun problema svake vrste, bolesti i tolikih nevolja koje nas pogađaju. Sve je to jednostavno djelovanje đavla u našem životu. Ali upravo mi sami, svojim grijesima, otvaramo vrata zlu i dopuštamo mu da slobodno djeluje u našem životu. Ne griješimo samo pobačajem!... Ali on je među najtežim grijesima. A onda još imamo smjelosti optuživati Boga za svu bijedu, nesreće, bolesti i patnje!

Ali Bog nam u svojoj beskrajnoj dobroti i dalje daje sakrament pomirenja. U njemu imamo mogućnost iskreno se pokajati i u svetoj ispovijedi oprati svoje grijehe, raskidajući tako okove koji nas vežu uz Sotonu i njegov utjecaj u našem životu. Tako naša duša ponovno može biti očišćena... Ali ja to nisam učinila!

Loši savjeti
Koliko puta ubijamo, pa makar i duhovno?! Koliko nas se brine da naša djeca imaju što odjenuti, dovoljno jesti i mogućnost školovanja? A čim se razbole, odmah ih vodimo liječniku... Ali koliko nas zapravo često ubija vlastitu djecu? Kolika su djeca tužna, puna gorčine ili gnjeva zato što uz sebe nemaju oca ili majku, zato što su ostala bez roditeljske ljubavi.

Zamislite samo ženu koja dođe u crkvu i kaže: „Hvala Ti, Bože moj, za ovu divnu djecu koju si mi dao. Tako su dobra, tako dobra, da otkako ih je njihov otac napustio, oni njega mrze, a vole samo mene!“ Znate li što je ta majka učinila? Duhovno je ubila svoju djecu. Jer mrziti znači ubijati! Koliko puta trujemo vlastitu djecu! Ne možete ni zamisliti koliko Boga žalosti kada djecu okrećemo protiv njihova oca ili njihove majke, puneći ih gorčinom i mržnjom. Bog to ne dopušta.

Isus mi je pokazao da sam bila strašni ubojica, jer nisam samo sama činila grijeh pobačaja, nego sam financirala i mnoge druge pobačaje. Eto kakvu mi je moć davao novac! Tako sam postala sukrivac. Znala sam govoriti: „Žena ima pravo odlučiti hoće li ostati trudna ili neće!“… Gledala sam Knjigu svoga života… I koliko me boljelo vidjeti ono što sam činila godinama poslije, kada sam već bila odrasla žena! Kada u sebi nosimo otrov, ne možemo drugima davati ništa dobro; svi koji nam se približe bivaju ranjeni. Nekoliko djevojaka – tri moje rođakinje i zaručnica jednoga moga rođaka – često su dolazile k meni kući. Budući da sam ja imala novca, pozivala sam ih, govorila im o modi, o „glamuru“, o tome kako isticati svoje tijelo da bi bile privlačne, i dijelila im svoje savjete. Pogledajte kako sam ih kvarila! Kvarila sam te mlade djevojke! To je bio još jedan strašan grijeh, nakon pobačaja. Savjetovala sam ih ovako: „Nemojte biti glupe, djevojke! Ne slušajte svoje majke kada vam govore o čistoći i djevičanstvu. To su zastarjele stvari. Govore vam o Bibliji koja je stara dvije tisuće godina… A onda i ti svećenici, koji se ne žele prilagoditi vremenu, govore vam ono što kaže Papa, ali i Papa je zastario.“ Zamislite kakav sam otrov ulijevala u njihove duše. Govorila sam im da mogu slobodno raspolagati svojim tijelom, samo neka paze da ne zatrudne… I učila sam ih kojim se sredstvima to može postići.

Jednoga je dana zaručnica moga rođaka, koja je imala četrnaest godina, došla u moju ordinaciju sva u suzama. Rekla mi je: „Gloria, ja sam još djevojčica… a trudna sam!“ Gotovo sam povikala na nju: „Glupačo! Zar te nisam naučila kako se to radi?“ Odgovorila mi je: „Jesam, ali nije uspjelo!“

Znate li što je Bog tada očekivao od mene? Da pomognem toj djevojci kako ne bi pala u ponor, kako ne bi pobacila. Pobačaj je poput vrtloga koji čovjeka vuče sve dublje i donosi trajnu patnju, jer uvijek ostaje praznina, bol i spoznaja da si ubio vlastito dijete. A najgore je bilo to što joj, umjesto da joj govorim o Isusu, da je tješim, podupirem i pomognem joj, ja dajem novac za pobačaj! Naravno, savjetovala sam joj da ode na mjesto gdje će zahvat biti „sigurno“ obavljen kako joj ne bi naškodio tjelesno… Ali rana je ostala na duši – za cijeli život.

Na isti sam način financirala i mnoge druge pobačaje. I ipak sam još uvijek imala drskosti govoriti da nikoga nisam ubila, da sam dobra osoba, da sam katolkinja, da nije pravedno što se nalazim na onom strašnom mjestu…!

Osim toga, ljude koje nisam voljela mrzila sam i prezirala, te sam o njima govorila zlo. Bila sam lažna osoba, licemjerna, ali i ubojica. Jer čovjek ne ubija samo oružjem. Mrziti, klevetati, zavidjeti, ismijavati, nanositi drugome zlo – i to je također ubijanje.

Okajanje za naše grijehe
Kao što sam već rekla, pobačaj je pred Božjim očima najteži grijeh. Mnogi me pitaju kako okajati grijeh pobačaja. Istina je da život djetetu više ne možemo vratiti, ali u Katoličkoj Crkvi imamo neizmjerno blago – sakrament svete ispovijedi. U ispovijedi nam Bog oprašta, a što svećenik razriješi na zemlji, razriješeno je i na Nebu. Slava Bogu zbog toga! Blagoslovljen neka je Gospodin zbog svoje dobrote! Gospodin nam oprašta, ali ne zaboravimo što je Isus rekao ženi zatečenoj u preljubu: „Idi u miru i odsada više nemoj griješiti.“

Drugi čin zadovoljštine jest ono što nazivamo „krštenjem željom“. Pogledajte mudrost Katoličke Crkve! Ta djeca ulaze u Božju slavu. Ona su sada mali anđeli koji mole i zagovaraju naše spasenje. Pogledajte ljepotu Božje ekonomije spasenja! Pogledajte kako Bog sve okreće na dobro! Ništa nije izgubljeno. Kada netko svjedoči o zlu pobačaja i tako spasi jedno dijete od smrti, i to je oblik zadovoljštine. Žena koja je počinila pobačaj, osim što u ispovijedi moli Boga za oproštenje i odluči da više nikada neće pobaciti, može svojim svjedočanstvom pomoći drugim ženama da ne učine isti grijeh. Time u velikoj mjeri daje zadovoljštinu za svoj grijeh. To je istinsko okajanje.

Moja ljubav prema Bogu bila je vrlo slaba

Moj odnos s Bogom bio je vrlo žalostan. Za mene je Bog bio netko komu sam se obraćala samo onda kada bih imala neki problem. Mnogo puta, čim bi se pojavila poteškoća, trčala sam k Njemu tražeći pomoć. Gotovo uvijek radilo se o novcu! Moj odnos s Bogom bio je isključivo materijalan, gotovo trgovački. Bog mi je bio poput bankomata. Ja bih ubacila molitvu i prošnju, a očekivala da će On izbaciti novac! Htjela sam da me Bog voli i da mi daje sve što poželim… ali isključivo pod mojim uvjetima! Samo neka mi nitko ne govori da griješim, jer takve ljude nisam mogla podnijeti. Đavao mi je uspavao savjest. Često bih, kada bih zapala u novčane poteškoće, prolazeći pokraj kipa Maloga Isusa na izlazu iz crkve, dotaknula njegovu ručicu i rekla: „Poslušaj me! Daj mi novca – to mi sada treba!“

Neki čine isto s Budom: trljaju mu trbuh govoreći da im da novca! Upravo sam tako činila i ja s Malim Isusom! Zamislite samo moju drskost! Kakvo golemo nepoštovanje! A Gospodin mi je pokazao koliko Ga je boljela moja ravnodušnost i moje nepoštovanje! Koliku sam tada osjetila tugu i sram! Novac je doista dolazio, ali bi odmah nestao! Bilo je kao da sam, što sam bila više u depresiji, sve više ostajala bez ičega. Na kraju sam se našla u sve goroj i goroj financijskoj situaciji.

U takvim okolnostima jedna mi je žena ispričala da je i sama prošla kroz nešto slično, ali da je otišla jednom protestantskom pastoru kojega joj je netko preporučio i da se nakon toga sve promijenilo nabolje. Čim sam to čula, odmah sam je upitala gdje ga mogu pronaći, jer sam željela otići k njemu što prije!... Pogledajte samo moju nevjernost!

Tako sam otišla tome pastoru. Položio je ruke na mene i molio za mene, a zatim mi dao da primim njihovu „pričest“. Zamislite to! U Katoličkoj Crkvi primala sam Tijelo i Krv Gospodina, a sada sam otišla tamo i oni su me naveli da primim njihovu pričest kao da prvi put pristupam Kristu!

Njihova su bogoslužja bila vrlo živahna: skakalo se, pljeskalo... Govorila sam sama sebi: kako su katolički svećenici dosadni! Kako su Mise monotone i zamorne!... Ovo se s time uopće ne može usporediti; ovdje se čovjek osjeća tako dobro, tako radosno!

Ondje nisu vjerovali u svete slike i govorili su da je to idolopoklonstvo. Zato se više nisam klanjala pred raspelom, jer sam mislila da je to idolopoklonstvo. Kada sam počela odlaziti u te evanđeoske zajednice, imala sam susjedu, jednu vrlo siromašnu staricu koja je živjela preko puta moje kuće. Pomagala sam joj plaćati račun za struju, račun za vodu, a katkad bih joj kupila i hrane kako bi imala što jesti. Kao što možete zamisliti, ta je starica bila jako privržena meni.

Ali kada u sebi nemamo Boga, čak i dobra djela koja činimo postaju iskvarena, baš kao i naši grijesi.

Kao što sam rekla, kada sam počela odlaziti među njih, evanđeoske zajednice jako su mi se svidjele. Osim što su njihova okupljanja bila vrlo vesela, stalno su govorili o vezivanju zlih duhova i sličnim stvarima.

Ta je starica bila katolkinja, ali ja sam iskoristila prijateljstvo koje je osjećala prema meni i uspjela je uvjeriti, te sam tako počela razarati njezinu vjeru. Ukratko, zbog mojih savjeta i ideja koje sam joj usadila u glavu umrla je ne primivši sakramente. Nije ih više htjela primiti, jer ih više nije smatrala važnima. Pogledajte kako utječemo na ljude koji su nam blizu! Kada je u nama zlo, na kraju i one koji nam se približe odvodimo u iste svoje zablude. Dovoljno je pogledati što sam učinila toj starici!

Ali kada je taj protestantski pastor od mene zatražio desetinu, silno sam se razljutila. U to sam vrijeme već bila pred financijskim slomom, a oni su, da moje propadanje bude potpuno, od mene tražili još deset posto mojih prihoda!... Tako je moja zaljubljenost u protestantizam potpuno nestala.

Šesta Božja zapovijed: Ne sagriješi bludno.
Kad sam došla do ove zapovijedi, još uvijek puna oholosti pomislila sam: ovdje me sigurno neće uhvatiti ni u kakvu prijestupu, jer nikada nisam imala ljubavnika; uvijek sam bila vjerna!

Doista, nakon sklapanja braka nikada nisam poljubila nijednog drugog muškarca osim svoga muža. Ali Gospodin mi je pokazao da sam previše izlagala svoje tijelo pogledima drugih: nosila sam odjeću s dubokim dekolteom, uske čarape, tijesnu odjeću... Mislila sam da me muškarci gledaju samo zato što mi se dive. Međutim, Gospodin mi je pokazao kako su zbog mene padali u grijeh. Nije bila riječ o divljenju, kako sam ja mislila, nego o sablazni i napasti koju sam im pružala. Počinila sam preljub time što sam izazovno izlagala svoje tijelo. Nisam razumjela mušku narav. Mislila sam da muškarci razmišljaju kao ja, da će, gledajući me, jednostavno reći: „Kako lijepo tijelo!“ Ali oni su zbog moje krivnje padali u grijeh. Nikada nisam bila nevjerna tako što bih se bacila u zagrljaj drugoga muškarca, ali sam u duhu bila poput bludnice.

Povrh svega, mislila sam da se žena treba osvetiti ako joj muž bude nevjeran, pa sam upravo to savjetovala i drugim ženama kada bi otkrile da ih je muž prevario. Govorila sam im: „Ne budi glupa! Osveti mu se! Nemoj mu oprostiti. Pokaži mu koliko vrijediš! Upravo zato muškarci toliko gaze žene i ponižavaju ih!“ Znate, svojim smo savjetima moje prijateljice i ja uspjele rastaviti jednu našu prijateljicu od njezina muža. Zatekla ga je u uredu kako ljubi svoju tajnicu. Mi joj svojim savjetima nismo dopustile da mu oprosti, premda ju je iskreno molio za oproštenje i doista se kajao. Ona mu je čak željela oprostiti jer ga je voljela, ali mi mu to nismo dopustile. Na kraju su se rastali, a dvije godine poslije ona se građanski udala za jednog Argentinca. Razumijete li? Dok sam drugima davala takve savjete, i sama sam u srcu postajala preljubnica. Isus mi je to pokazao i jasno sam vidjela koliko su grijesi protiv čistoće odvratni pred Bogom, jer njima čovjek osuđuje samoga sebe, premda svijet tvrdi da je sve u redu.

Cijeloga sam života imala samo jednoga muškarca, svoga muža; ali grijesi nisu samo u djelima, nego i u mislima, riječima i željama. Bilo je vrlo bolno vidjeti koliko su grijeh i preljub moga oca nanijeli zla cijeloj našoj obitelji. U mom slučaju to me pretvorilo u ogorčenu osobu; u meni se razvila duboka gorčina prema muškarcima, dok su moja braća postala vjerne slike svoga oca. Misle li oni da je to neka muževnost kojom se mogu ponositi? Postali su ženskaroši, odali se piću i uopće ne shvaćaju kakvo zlo nanose vlastitoj djeci. Zato je moj otac u Čistilištu gorko plakao, gledajući posljedice svoga grijeha i primjera koji im je ostavio.

Promiskuitetom čovjek sam sebe osuđuje, jer tada živi poput životinje: poput miševa ili pasa... danas ovdje, sutra ondje...

Sedma Božja zapovijed: Ne ukradi
I kleveta je krađa. Zamislite samo, ja sam govorila da nikada nisam ukrala. Smatrala sam se poštenom osobom. A ipak sam krala od Boga! Da, krala sam od Boga. Stvorena sam i rođena kako bih pomagala u izgradnji boljega svijeta i doprinosila širenju Kraljevstva nebeskoga na zemlji. No ne samo da nisam ispunila to poslanje, nego sam davala loše savjete i mnogim ljudima nanosila štetu. Nisam znala upotrijebiti talente koje mi je Bog dao. Dakle, krala sam... Naravno da sam krala! Kolikim sam ljudima ukrala njihov dobar glas šireći klevete i ogovaranja? Ne možete ni zamisliti koliko su strašni grijesi jezika!... I koliko ih je teško popraviti...

Kako vratiti čast čovjeku nakon što ste o njemu proširili ogovaranje ili klevetu? Kako mu vratiti njegovo dobro ime? Da, to je vrlo teško! Zato oni koji su riječima nanosili zlo drugima u Čistilištu mnogo trpe. Gotovo svi svojim jezikom kritiziraju, razaraju, vrijeđaju i uništavaju dobar glas drugih ljudi. Ti jezici ondje postaju uzrokom strašnih muka. Gore!... Kako samo gore! Ne možete to ni zamisliti! Gospodin mi je pokazao koliko se varamo u svojim sudovima o drugima. Dok mi, primjerice, s prezirom gledamo neku prostitutku, Gospodin na nju gleda beskrajnom ljubavlju i beskrajnim milosrđem. On vidi njezinu nutrinu, poznaje cijeli njezin život i zna što ju je dovelo do prostitucije. Znate li da mnoge od njih tako žive i zbog naših grijeha, zbog našega prezira i zbog nedostatka ljubavi prema bližnjemu? Je li itko ikada pružio ruku nekoj prostitutki? Ili nekome tko je uhvaćen u krađi? Mi kroz život samo sudimo, promatramo tuđe mane, njihove pogreške i osuđujemo ih. Ali kada vidimo da je netko pogriješio, barem zatvorimo usta, kleknimo na koljena i molimo za tu osobu. Katkad ne možemo učiniti ništa više od toga, ali Bog može. Nemojmo je osuđivati, nemojmo je kritizirati, jer ćemo tako sagriješiti više od nje. Nikada ne smijemo iznositi lažno svjedočanstvo niti sudjelovati u njegovu širenju, niti suditi, niti lagati, jer time bližnjemu krademo njegov mir. I zapamtite: laž je uvijek laž. Ne postoje velike ili male laži, zelene, žute ili crvene. Lagati je uvijek težak grijeh, a otac laži jest Sotona.

U mom slučaju, toliko laži... A zbog čega? Moj je život bio iznesen na vidjelo, pred Svjetlo Božje. A vaš?... Znajte da ondje nitko neće ustati kako bi se prepirao ili branio... Ondje postoje samo vaša savjest i Bog!

Na mome su sudu, primjerice, bili prisutni i moji roditelji te su vidjeli sve moje laži, ali me majka nije optuživala. Samo me gledala s beskrajnom nježnošću. Moja najveća laž bila je ona kojom sam lagala samu sebe, govoreći da nisam ubila, da nisam ukrala, da sam dobra osoba, da nikome nisam učinila zlo, da Boga nema i da ću svejedno doći u Nebo! Kakvu sam samo strašnu sramotu tada osjetila!

Gospodin mi je zatim pokazao kako se u mojoj kući bacala hrana, dok su u drugim dijelovima svijeta ljudi umirali od gladi. Rekao mi je: „Pogledaj! Bio sam gladan, a pogledaj što si učinila s onim što sam ti dao: bacala si to. Bio sam gladan, a pogledaj što si činila, robinjom mode i onoga što će ljudi reći o tebi, robinjom vanjštine. Kupovala si markiranu odjeću, nakit, trošila si i do sto pedeset tisuća pesosa za svaku injekciju samo da bi bila mršava, robujući svome tijelu... Sve dotle da si od njega načinila idola. Pogledaj koliko ljudi nema čime odjenuti sebe niti svoju djecu, koliko ih nema što jesti i ne zna kako će platiti svoje račune.

… Isus mi je pokazao glad moje braće i kako sam i ja bila odgovorna za glad i za stanje u kojem su se nalazile moja domovina i cijeli svijet… Jer svi smo odgovorni! Pokazao mi je kako sam i ja imala udjela u svemu tome, jer kad sam o nekome govorila zlo, ta je osoba izgubila posao i sredstva za uzdržavanje svoje obitelji, a ja sam joj ukrala čast i dobar glas. A kako sam joj to poslije mogla vratiti? Pokazao mi je da je mnogo lakše vratiti ukradeni novac, jer ga čovjek može vratiti i tako donekle popraviti svoju krivnju. Ali kad nekome ukradeš dobar glas, nakon što se kleveta već proširila, tko mu može vratiti čast? Koliko mu se samo zla nanese – na poslu, u odnosima s drugim ljudima! Razaraju se brakovi! Toliko zla! Toliko zla!

A ipak, ukrala sam i svojoj djeci milost da imaju majku kod kuće – nježnu, blagu majku koja bi ih ljubila i pratila. Umjesto toga… majke nije bilo, a djeca su ostajala sama uz „mamu“ televiziju, „tatu“ računalo i videoigre… A ja sam vjerovala da sam savršena majka. Iz kuće sam odlazila u pet sati ujutro, a vraćala se tek oko jedanaest navečer.

Kako bih umirila svoju savjest, kupovala sam im markiranu odjeću i sve što bi poželjeli.

Bila sam prestravljena kada sam vidjela svoju majku kako se pita gdje je pogriješila… Što je trebala učiniti ili nije trebala učiniti u mom odgoju! Bila je sveta žena koja nam je usadila načela Gospodnja, a i moj je otac, prema nama djeci, bio dobar čovjek. Tada sam pomislila: što će biti sa mnom, koja ništa od toga ne činim za svoju djecu? Drhteći od straha pitala sam se: što će biti kada me Bog bude sudio zbog moje djece? Kakav užas! Kakva neizmjerna bol! Svojoj sam djeci ukrala mir – sada to vidim u Knjizi života. Obuzeo me golem stid… U Knjizi života vidi se sve, čitav naš život kao na filmu. Kakvu sam samo bol osjećala gledajući svoju djecu kako govore: „Nadamo se da će mama doći kasnije! Nadamo se da će biti velika gužva u prometu pa će još zakasniti! Jer je tako naporna, tako neugodna, i čim dođe kući samo prigovara i viče cijeli dan!“ Kakva tuga, braćo! Dijete od tri godine, a ostali tek malo stariji, govorili su takve stvari! Nadali su se da im majka neće doći kući! Ukrala sam toj djeci majku. Oduzela sam im mir koji sam im trebala donositi u vlastiti dom. Nisam živjela tako da preko mene upoznaju Boga niti da nauče ljubiti bližnjega. Ali nisam mogla dati ono što sama nisam imala: nisam ljubila svoga bližnjega! A ako ne ljubim bližnjega, onda ne ljubim ni Gospodina. Jer Bog je Ljubav…

I lagati znači krasti. U tome sam bila pravi stručnjak, znate? Jer je Sotona postao moj otac. Naime, čovjek može imati samo jednoga oca: ili Boga ili Sotonu. Ako je Bog Ljubav, a ja sam bila mržnja, tko je onda bio moj otac? Ako mi Bog govori o oprostu i ljubavi prema onima koji mi čine zlo, a ja sam govorila: „Tko meni to učini, platit će!“, onda sam bila osvetoljubiva, lažljiva, a ako je Sotona otac laži, tko je onda bio moj otac? Laž je uvijek laž, a njezin je otac Sotona. Grijesi jezika strašni su! Vidjela sam sve zlo koje sam svojim jezikom učinila kada sam ogovarala, ismijavala ili drugima davala pogrdne nadimke. Kako su se samo osjećali ti ljudi! Koliko ih je boljelo kada sam ih nazivala podrugljivim imenima, stvarajući u njima strašne komplekse manje vrijednosti koji su ih mogli potpuno uništiti! Primjerice, jednu sam osobu nazivala „debelom“ samo zato što je bila pretila, nanosila joj bol, a upravo ju je ta riječ na kraju dovela do toga da počne uništavati samu sebe.

Ispričat ću vam još nešto. Kad sam imala trinaest godina, pripadala sam onoj skupini djevojaka kojoj je bila čast pripadati… skupini „otmjenih“ i „iskusnih“ djevojaka. Gospodin mi je pokazao kako je upravo to društvo „vrlo dobrih djevojaka“ duhovno ubilo jednu našu školsku kolegicu. U razredu je bila jedna punašna djevojka, pretila. Moje su je prijateljice počele neprestano zadirkivati i rugati joj se, nazivajući je pogrdnim imenima poput „debela tuljanica“, „slonica“ i slično. Ismijavale smo je. I ja sam činila isto, samo da se ne bih izdvajala iz njihova društva. Sada sam u Knjizi života vidjela kako je ta jadna djevojka zbog svoje debljine sve više tonula u komplekse. Gledala se u ogledalo i svaki se put sebi činila još ružnijom. Počela je mrziti nas, a zatim i samu sebe; što se više gledala, to je više mrzila samu sebe. A mržnja je smrt, smrt za dušu. U očaju koji ju je obuzeo jednoga je dana popila bočicu joda ne bi li tako smršavjela! Ali znate li što se dogodilo? Znate li kako je završila zbog tog joda? Gotovo je oslijepila! Teško se otrovala i ostala gotovo slijepa! Zbog toga se više nikada nije vratila u školu! A mi? Nismo ni marili što se s njom dogodilo! Više je nismo viđali i nije nas nimalo zanimalo zašto!

Zbog toga vam kažem, braćo, da su zajednički grijesi vrlo teški, čak među najtežima. Jer to su naši grijesi, osobni grijesi! Grijeh one djevojke bio je i naš grijeh. Grijeh zajednice također je i tvoj grijeh, jer nisi učinio ništa da ga spriječiš! I to vrijedi ne samo za pojedinačne grijehe, nego i za grijehe cijeloga čovječanstva, protiv kojih nisi učinio ništa kako bi bili spriječeni.

Kakvu samo moć ima riječ! Uništili smo onu djevojku dajući joj pogrdne nadimke; đavao je ušao u njezin život i upropastio je, a sada i ona, zauzvrat, može uništavati druge svojom mržnjom. Tako nastaju lanci zla. Gdje je mržnja, ondje je i Zli. Tako smo ubili jednu školsku kolegicu. Ubili smo njezinu dušu!

Dvadeset godina poslije… Imala sam jednu vrlo lijepu rođakinju; učila sam je i savjetovala kako se odijevati, kako isticati svoje tijelo, kako se šminkati i slično. Jednoga se dana teško opekla – više od sedamdeset posto njezina tijela bilo je spaljeno. Samo joj lice nije bilo opečeno. Bilo je to izuzetno teško stanje; mogla je umrijeti.

Silno sam se razgnjevila, pobunila protiv Boga; ušla sam u bolničku kapelicu i rekla: „Bože, ako postojiš, dokaži mi to! Pokaži mi da postojiš – spasi je!“ Zamislite samo moju oholost! No moja je rođakinja preživjela. Ali ostala je potpuno izgorjela, s teškim ožiljcima. Ruke su joj ostale izobličene… Strašno. U to sam vrijeme već bila vrlo dobrostojeća pa sam je vodila u šetnje, a ponekad i na bazen. Ali čim bih je uvela u vodu, ljudi bi izlazili, bunili se i govorili: „Kako odvratno! Zašto uopće dovodite ovamo to stvorenje? Došla nam je pokvariti odmor!“

To su govorili ljudi koji su je gledali! Ljudi znaju biti zli, izopačeni i sebični kada tako govore gledajući tuđu nesreću. Zbog toga moja rođakinja više nije htjela izlaziti iz kuće. Počela se bojati ljudi! I na kraju ih je zamrzila! (Plače). Gospodin svakome od nas pokazuje upravo ovo: što činimo kada nekoga brata izvrgavamo ruglu bez ijedne trunke suosjećanja. Kakvo pravo imaš nanositi drugome bol, davati mu pogrdne nadimke i vrijeđati ga, a da uopće ne znaš kroz što ta osoba prolazi? Kakvo pravo imaš biti tako okrutan? Bog će ti pokazati koliko si ljudi ubio samo riječju! Tada ćeš vidjeti kakvu strašnu moć riječ ima – moć da ubija duše.

Pa ipak, kada bih kleknula pred Presveti Oltarski Sakrament i molila milost zadovoljštine za svoje grijehe, Bog bi iscijelio dušu moje rođakinje. Jer naš je Bog Bog ljubavi, i u onoj mjeri u kojoj zatvaramo vrata zlu, On nam otvara vrata svoga blagoslova. Kada mi je Gospodin dao ispit savjesti prema Deset Božjih zapovijedi, pokazao mi je da sam riječima tvrdila kako ljubim i klanjam se Bogu… a u stvarnosti sam se klanjala Sotoni. Sve sam kritizirala i svakoga osuđivala, a svi su pokazivali prstom govoreći: „sveta Gloria“… Pokazao mi je sve one trenutke kada sam govorila da ljubim Boga i bližnjega, a bila sam lažna i zavidna… Pokazao mi je kako svojim roditeljima nikada nisam bila zahvalna, niti sam im ikada zahvalila na njihovoj požrtvovnosti što su mi omogućili školovanje, što su se toliko trudili i toliko žrtvovali da uspijem u životu… Sve to nisam vidjela. Čim sam započela svoju profesiju, u mojim su očima čak postali manje vrijedni… Toliko da sam se sramila vlastite majke zbog njezine poniznosti i siromaštva. Pogledajte koliko je to nisko i bijedno.

Bog mi je dao pregled čitavoga moga života u svjetlu Deset Božjih zapovijedi. Pokazao mi je kakva sam bila prema bližnjemu, a kakva prema Njemu.

Ljubav prema bližnjemu
Nikada, baš nikada, nisam imala ljubavi ni suosjećanja prema bližnjemu, prema svojoj braći i sestrama. Nikada, ama baš nikada, nisam mislila na bolesne, na njihovu samoću, na djecu bez majke, na siročad… Toliko je djece koja trpe, toliko je patnje; mogla sam reći: „Gospodine, dopusti mi da budem uz njih u njihovoj boli…“ Ali ne. Ništa! Moje kameno srce nikada se nije obaziralo na patnje drugih. Najgore je bilo to što nikada nisam učinila ništa iz ljubavi prema bližnjemu!… Primjerice, mnogim sam ljudima u trgovini plaćala njihove račune kada nisu imali novca i bili su u potrebi, ali to nisam činila iz ljubavi: imala sam novca i to mi nije predstavljalo nikakav trošak. Činila sam to zato što sam željela da svi vide moj postupak, kako bi govorili da sam dobra, da sam svetica. A kako sam samo znala iskorištavati tuđu potrebu! Nikada nisam dala nešto besplatno! Naprotiv, govorila sam: „Ja ću ovo učiniti za tebe, ali mi zauzvrat učini jednu uslugu: idi umjesto mene u školu moje djece na roditeljski sastanak, jer ja nemam vremena… Odnesi umjesto mene uplatnice za automobil… Učini mi ovo, učini mi ono…“ Tako sam svima upravljala: činila sam djela milosrđa kako bih dobila protuuslugu, a nikada zato što je netko doista bio u potrebi. Osim toga, obožavala sam imati mnoštvo ljudi oko sebe koji će govoriti da sam dobra i velikodušna, pa čak i svetica. Da, bilo je i onih koji su to govorili, i to ljudi koji su me dobro poznavali! U ispitu savjesti prema Deset Božjih zapovijedi Isus mi je pokazao kako su sva moja zla izvirala iz pohlepe. Bila sam zaslijepljena željom za novcem, za mnogo novca, jer sam mislila da ću biti sretnija što ga budem više imala. Kakva tragedija da je upravo razdoblje kada sam imala mnogo novca bilo najgore razdoblje za moju dušu, do te mjere da sam poželjela počiniti samoubojstvo. Unatoč svom bogatstvu osjećala sam se usamljeno, prazno, ogorčeno i duboko nesretno. Ta lakomost, ta nezasitna želja za novcem, bila je put kojim me Zli vodio za ruku, sve dalje i dalje od Gospodina. A On mi je rekao: „Imala si jednoga boga, a taj bog bio je novac. Zbog njega si se osudila. Zbog njega si potonula u bezdan i udaljila se od svoga Gospodina.“

Kada mi je rekao da mi je „bog bio novac“… Istina, nekoć smo imali mnogo novca, ali u posljednje vrijeme bili smo prezaduženi, zatrpani dugovima i više nismo imali ni novčića. Zato sam povikala: „Kakav novac?! Ono što sam ostavila na zemlji nisu ništa drugo nego dugovi!…“

Na ispitu prema Deset Božjih zapovijedi nisam položila nijednu! Strašno!!! Kakav užas!!! Živjela sam u pravom kaosu!… Ali kako?… Ja?! Ja koja nikada nisam ubila?! Koja nikada nikome nisam učinila zlo?! Tako sam mislila… A ipak jesam – ubila sam toliko ljudi!

Knjiga života

Nakon ispita prema Deset Božjih zapovijedi Gospodin mi je pokazao Knjigu života. Voljela bih imati riječi kojima bih je mogla opisati. Kakvo čudo! U njoj vidimo čitav svoj život, sva svoja djela i njihove posljedice, bile one dobre ili zle, za nas ili za druge. Vidimo svoje osjećaje i misli, ali i osjećaje i misli drugih ljudi. Sve prolazi pred nama kao na filmu. Počinje od samoga trenutka začeća: vidimo kako naš život započinje upravo u tom trenutku, a odatle nas Bog vodi za ruku i pokazuje nam cijelo naše postojanje. U istom času kada smo začeti pojavljuje se nešto poput iskre božanskoga Svjetla, veličanstveni bljesak, i stvara se duša – bijela… Ali ne bijela poput ove koju poznajemo! Tu riječ koristim samo zato što joj je najsličnija, ali njezina je ljepota toliko veličanstvena da je ljudskim riječima nemoguće opisati njezin sjaj i njezinu krasotu. Duša je tako prekrasna, puna svjetla, očaravajuća, blistava i potpuno ispunjena Božjom ljubavlju… Ljubavlju Božjom koja zapanjuje. Jeste li možda primijetili kako se novorođenčad često sama od sebe smiješe, proizvode one svoje zvukove i tepaju? Znate li zašto? Oni razgovaraju s Bogom! Da, jer su uronjeni u Duha Svetoga. I mi smo uronjeni u Njega, ali je razlika u tome što oni, u svojoj nevinosti, znaju živjeti od Božje prisutnosti i koristiti se njezinim darovima.

Ne možete ni zamisliti kako je bilo divno vidjeti trenutak kada me je Bog stvorio u utrobi moje majke. Moja duša počivala je u ruci Boga Oca! Otkrila sam Boga Oca kao neizmjerno lijepoga, divnoga, nježnoga, pažljivoga i punoga ljubavi; Onoga koji se brine za mene dvadeset i četiri sata na dan; koji me ljubio, štitio i uvijek me, s beskrajnim strpljenjem, tražio kada bih se udaljila od Njega. Ja sam u Njemu vidjela samo kaznu, a On je bio samo Ljubav, samo Ljubav, jer On ne gleda tijelo nego dušu i vidi koliko se ona udaljava od spasenja.

Znate, moja je majka bila u braku već sedam godina, a još nije imala djece. U to je vrijeme bila veoma ožalošćena zbog nevjernoga života moga oca; bila je duboko zabrinuta i ražalošćena kada je saznala da je trudna. Plakala je u velikoj tjeskobi. To je ostavilo tako dubok trag u meni da sam cijeloga života nosila osjećaj kako me majka ne voli! A ipak, uvijek je bila tako nježna, tako dobra prema meni; neprestano mi je iskazivala ljubav i brižnost, ali ja sam tvrdila i bila uvjerena da me ne voli te sam cijeli život živjela s tim kompleksom. Zato su jedino sakramenti milost Božja koja nas čuva i liječi. Kada sam bila krštena, trebali biste vidjeti kakvo je slavlje nastalo na Nebu! Malo stvorenje prima na svoju glavu pečat, Pečat djece Božje! To je oganj! Oganj pripadnosti Isusu Kristu.

Ali u Knjizi života vidjela sam kako sam se još od najranijega djetinjstva počela ispunjavati posljedicama grijeha svoga oca u braku, grijeha koje sam postupno upoznavala: njegovih laži, poroka pijanstva, nevjere i patnje moje majke. Sve je to ostavilo trag na meni te u meni stvorilo pogrešne osjećaje, emocionalne rane i poremećene obrasce ponašanja.

Talenti
Gospodin mi je rekao: „Što si učinila s talentima koje sam ti dao?… Ne s onim izvanjskim koji su mirisali skupocjenim mirisima i bili odjeveni u odjeću koju gotovo nikada nisi nosila!“… Talenti?! Došla sam na svijet s poslanjem: braniti kraljevstvo Ljubavi. Ali zaboravila sam da imam dušu, a kamoli da posjedujem talente ili da se nalazim u milosrdnim rukama Božjim. Nisam čak ni znala da je sve dobro koje sam propustila učiniti prouzročilo toliku žalost našem Gospodinu. Vidjela sam uistinu čudesne talente koje je Bog položio u moj život. Svi mi, braćo, neizmjerno vrijedimo u Božjim očima. On ljubi svakoga od nas i svakoga osobno. Svi imamo poslanje na ovome svijetu. Vidjela sam kako je đavao silno zabrinut zbog talenata koje je Bog položio u nas, jer su oni namijenjeni službi Gospodnjoj.

Znate li za što je Gospodin od mene najviše tražio račun? Za nedostatak ljubavi i milosrđa prema bližnjemu. Rekao mi je: „Tvoja je duhovna smrt započela onoga trenutka kada si dopustila da te tuđa patnja više ne dira; a i sama si poznavala patnju. Bila si živa, ali mrtva.“ Kad biste samo mogli vidjeti što je duhovna smrt! Duša koja mrzi strašna je za gledati: ružna, ogorčena, odbojna, svima smeta i svima nanosi bol. Strašno je vidjeti vlastitu dušu kada je puna grijeha… Ja sam svoju vidjela: obilježenu… a iznutra je zaudarala strašnim smradom i bila je potonula u bezdan. Zato je u meni bilo toliko depresije i gorčine. Gospodin mi je rekao: „Tvoja je duhovna smrt započela kada nisi dopustila da te ispuni suosjećanje prema tvojoj braći. Neprestano sam te opominjao kada si posvuda gledala njihove nevolje ili preko sredstava javnog priopćavanja slušala o ubojstvima, otmicama… Ali ti si ostala tvrda poput kamena! Usnama si samo govorila: 'Jadni ljudi.' Ali u srcu nisi žalila; nisi osjećala ništa. Imala si kameno srce, a grijeh ga je otvrdnuo.“

Sada ću vam ispričati kako mi je Gospodin pokazao talente.

Morate znati da nikada nisam gledala televizijske vijesti jer nisam mogla podnijeti gledati toliko smrti i toliko tužnih događaja. Zanimali su me jedino završni dijelovi programa: dijete, horoskopi, mentalna snaga, energije i razne poruke takve vrste… Sve ono čime se đavao služi da nas zavede i zbuni. Tada mi je Gospodin u Knjizi života pokazao kako je jednoga dana, u svojoj božanskoj providnosti, dopustio da program kasni pa sam uključila televizor dok vijesti još nisu bile završile. Ugledala sam jednostavnu seljanku kako plače nad tijelom svoga muža.

Moram vam reći, braćo, da nas đavao postupno navikava na tuđu patnju tako da počnemo promatrati tuđu nesreću misleći kako nas se ona uopće ne tiče. Govorimo u sebi: neka se oni koji imaju problema sami snađu, to nije moja briga. No Gospodin mi je pokazao koliko Ga boli kada su novinari zaokupljeni samo time da vijest bude što potresnija i zanimljivija, a da pritom ostaju ravnodušni; misle jedino na to kako prodati vijest, a ne na tu jadnu ženu. Kada sam uključila televizor i vidjela onu seljanku kako plače, osjetila sam duboku bol zbog njezine patnje; bilo mi je iskreno žao te siromašne žene. To je Gospodin dopustio! Poslušala sam što govore i shvatila da se sve dogodilo u Venadillu, u Tolimi – mjestu u kojem sam rođena! Ali odmah nakon toga počeli su redoviti televizijski programi u kojima su govorili o nekoj čudesnoj dijeti i ja sam na onu seljanku potpuno zaboravila, jer me dijeta više zanimala… Nikada više nisam pomislila na nju.

Onaj koji nije zaboravio onu seljanku bio je naš Gospodin! Dao mi je osjetiti bol i patnju te žene jer je želio da joj pomognem. Bio je to trenutak da upotrijebim talente koje mi je dao. Rekao mi je: „Bol koju si osjetila za nju bio sam Ja, koji sam te pozivao da joj pomogneš. Ja sam odgodio završetak vijesti kako bi je mogla vidjeti. Ali nisi bila sposobna ni kleknuti i pomoliti se za nju, makar samo jednu minutu! Dopustila si da ti pozornost zaokupi emisija o dijeti i više je se nisi ni sjetila!“

Gospodin mi je pokazao životne okolnosti te žene. Bila je dio siromašne seljačke obitelji. Najprije su njezinu mužu naredili da napusti kuću u kojoj su živjeli. On je odgovorio da neće otići. Tada su došli naoružani ljudi kako bi ga silom otjerali. Taj je seljak vidio kako mu prilaze i shvatio da su naoružani te da ga namjeravaju ubiti. Vidjela sam cijeli život toga čovjeka: vidjela sam i osjetila njegov strah i tjeskobu; vidjela sam kako žurno skriva svoju djecu i suprugu pod velikim zemljanim posudama. Vidjela sam ga kako bježi, ali su ga ti ljudi progonili. Znate li koja je bila njegova posljednja molitva? „Gospodine, pobrini se za moju ženu i moju malu djecu; Tebi ih povjeravam!“ I tada su ga ubili! Pao je mrtav na zemlju. Kada su pucali, Gospodin mi je dao osjetiti bol te žene i njezine male djece koja nisu smjela ni zaplakati. (Plače.)

Na taj nam način Gospodin pokazuje bol koju On osjeća i patnju drugih ljudi. A mi se tako često bavimo samo svojim stvarima i ni najmanje ne marimo za svoju braću i njihove potrebe! (Nastavlja plakati.) Znate li što je Gospodin želio? Želio je da kleknem i zagovaram pred Njim za tu obitelj, za tu majku i njezinu djecu! Bog bi me nadahnuo kako im mogu pomoći! A znate li kako? Bilo je dovoljno učiniti nekoliko koraka i otići svećeniku koji je živio preko puta moje kuće te mu ispričati ono što sam vidjela na televiziji. Taj je svećenik bio prijatelj župnika iz toga sela (Venadillo, Tolima), a u Bogoti je imao kuću za prihvat ljudi; pomogao bi toj ženi.

Znate, prvo za što ćemo Bogu polagati račun, čak i prije grijeha koje smo počinili, jesu grijesi propusta. Oni su tako teški! Ne možete ni zamisliti koliko! Jednoga dana vidjet ćete to kao što sam i ja vidjela! Ti grijesi tjeraju Boga na plač! Da, Bog plače gledajući svoju djecu kako trpe zbog naše ravnodušnosti i nedostatka suosjećanja prema bližnjemu; zato što toliki pate, a mi za njih ne činimo ništa! Gospodin će nam pokazati, pokazat će svakome od nas, posljedice grijeha naše ravnodušnosti pred patnjom drugih. Tolika bol u svijetu posljedica je naše ravnodušnosti, nezainteresiranosti i tvrdoće srca.

Da ukratko sažmem: ta je seljanka, videći da je progone – jer su i nju htjeli ubiti – pobjegla sa svojom djecom i potražila pomoć kod mjesnoga župnika. Župnik joj je, duboko ožalošćen, rekao: „Kćeri moja, moraš pobjeći, jer ako te pronađu, ubit će te!“

U velikoj žurbi učinio je ono što je smatrao najboljim za nju: veoma zabrinut, poslao ju je u Bogotu; dao joj je nešto novca i nekoliko pisama preporuke.

Brzo je otišla i s tim se pismima javila na razna mjesta na koja ju je župnik uputio, ali je nitko nije primio! Znate li gdje je na kraju završila? Znate li tko je na kraju pomogao toj ženi? Oni koji su je prisilili na prostituciju!!!

Gospodin mi je dao još jednu priliku da joj pomognem, kada sam je godinama poslije ponovno ugledala! Jednoga sam dana morala otići u središte grada. Mrzila sam odlaziti tamo jer se upravo ondje moglo vidjeti najviše bijede, a kako sam sebe smatrala boljom od drugih, nisam voljela gledati siromaštvo, neimaštinu i takve prizore. Ali toga sam dana doista morala otići. Dok smo prolazili tim dijelom grada, moj me sin upitao: „Mama, zašto se ona gospođa tako odijeva? Zašto nosi tako kratku suknju?“ Odgovorila sam mu: „Ne gledaj, sine! To su prezrene žene koje prodaju svoje tijelo za novac; to su prostitutke, nečiste žene.“ Zamislite samo! Govorila sam tako i još više trujući vlastitoga sina! Bez imalo milosrđa osudila sam jednu sestru koja je u takvu životnu situaciju dospjela zbog ravnodušnosti ljudi. Gospodin mi je tada rekao: „Ravnodušni su mlaki, a njih izbacujem iz svojih usta! Ravnodušan čovjek nikada neće ući u Nebo! Ravnodušan je onaj koji prolazi kroz svijet, a ništa ga ne zanima, ništa ga ne dotiče osim njegove kuće i njegovih vlastitih interesa! Tvoja je duhovna smrt započela onoga trenutka kada si se prestala zanimati za ono što se događa tvojoj braći, kada si počela misliti samo na sebe i na vlastitu dobrobit!“

Duhovna blaga
Bila sam stvorena kako bih pomogla izgradnji boljega svijeta i kako bih upotrijebila talente koje mi je Gospodin dao da pridonesem širenju Kraljevstva nebeskoga na zemlji. Ali nisam to učinila! Naprotiv! Koliko sam loših savjeta dala i koliko sam ljudi povukla sa sobom u propast svojim lošim savjetima i lošim primjerom! Nikada nisam upotrijebila talente koje mi je Bog dao, nikada ih nisam iskoristila! Gospodin me također upitao: „Kakva mi duhovna blaga donosiš?“

Duhovna blaga?! Moje su ruke bile prazne! Tada mi je rekao: „Čemu su ti koristila dva stana koja si posjedovala, kuće koje su bile tvoje, liječničke ordinacije na koje si bila toliko ponosna kao stručnjak? Jesi li ovamo mogla donijeti makar jednu jedinu ciglu? Kakve si koristi sada ovdje imala od tolikoga obožavanja vlastitoga tijela, od svega novca koji si na njega potrošila i od svih svojih opsjednutosti vitkošću? Čemu je služilo što si svoje tijelo podvrgavala tolikim dijetama da si završila u anoreksiji i bulimiji, mučeći samu sebe? Od svoga tijela, od same sebe, načinila si boga. A kakvu ti je korist to sada ovdje donijelo? Bila si, istina, velikodušna, ali samo zato da ti zahvaljuju, da te hvale i govore kako si dobra. Novcem si upravljala ljudima kako bi ti zauzvrat činili usluge. Reci Mi: što si donijela ovamo? Kada sam dopustio tvoju financijsku propast, to nije bila kazna, kako si mislila, nego blagoslov. Da, taj je bankrot trebao otrgnuti od tebe toga boga kojemu si služila! Trebao te vratiti Meni! Ali ti si se pobunila; nisi htjela sići sa svoje društvene razine i proklinjala si, robujući svome bogu – novcu! Mislila si da si sve to postigla sama, svojom snagom, svojim obrazovanjem, jer si bila vrijedna i borbena. A nije bilo tako! Pogledaj koliko ima stručnjaka s boljim obrazovanjem od tvoga; koliko ih radi jednako ili više nego ti. Pogledaj u kakvim uvjetima žive… Tebi je mnogo dano i zato će se od tebe mnogo tražiti; za mnogo ćeš morati položiti račun.“

Zamislite, za svako zrno riže koje sam bacila morala sam položiti račun Bogu! Za svaki put kada sam hranu bacila u smeće!

U svojoj Knjizi života vidjela sam sebe dok sam bila dijete i kada je moja obitelj bila siromašna. Moja je majka često kuhala grah, a ja sam ga mrzila, gnušala sam ga se. Govorila sam: „Opet taj prokleti grah? Jednoga dana bit ću toliko bogata da ga više nikada neću jesti.“ Vidjela sam kako sam jednom prilikom, krišom od majke, bacila grah koji mi je poslužila. Kada je sjela za stol, primijetila je da mi je tanjur prazan. Pomislila je da sam sve brzo pojela jer sam bila jako gladna pa mi je poslužila još jednu porciju, dajući mi onu koju je ostavila za sebe. Tako je ona ostala bez ručka. Znate, Gospodin mi je pokazao da je među svima nama upravo moja majka u ono vrijeme najčešće trpjela glad. Imala je sedmero djece i mnogo puta nije jela kako bismo mi mogli jesti, jer smo bili vrlo siromašni. Toga je dana ostala gladna kako bi mi dala ono što sam ja, a da ona nije znala, bacila u smeće. Ali često se događalo i to da nije jela zato što bi netko pokucao na vrata tražeći hrane, a ona bi dala upravo ono što je sama trebala pojesti. Trpjela je glad, ali od toga nikada nije pravila predstavu; nikada nije bila ogorčena, nije imala tužno lice niti je pokazivala bilo kakav znak nezadovoljstva. Naprotiv, uvijek je bila nasmiješena i nitko nije mogao primijetiti kroz što prolazi. Zar vam nisam već ispričala kakva sam „dragocjena“ kći bila? Oca sam zvala „Fred Kremenko“, a majci govorila da je staromodna! Da je zastarjela žena iz prošlih vremena i slične stvari. Čak sam išla toliko daleko da sam poricala kako mi je ona majka, jer sam je se sramila. Zamislite samo!...

A ipak, ne možete ni zamisliti koliko se milosti i blagoslova izlijevalo na mene i na cijeli svijet upravo po mojoj majci! Zamislite samo kakva je milost imati majku koja odlazi u crkvu i pred svetohraništem prikazuje Isusu svoje patnje i svoje boli te Mu, povrh svega, potpuno vjeruje! Potpuno Mu se predaje!

Gospodin mi je rekao: „Nitko te nikada nije ljubio niti će te ikada ljubiti kao tvoja majka! Nitko! Nitko te neće ljubiti tako nježno kao ona!“ Potom mi je Gospodin pokazao sve gozbe koje sam priređivala nakon što sam stekla društveni položaj. Na tim banketima i raskošnim švedskim stolovima polovica hrane završavala je u smeću, a da o tome nitko nije ni razmišljao.

Gospodin je nastavio: „Pogledaj svoju braću koja trpe glad! Ja sam bio gladan!“, rekao mi je gotovo vičući. Znate li koliko Gospodina bole glad, oskudica i patnje Njegove djece? Koliko Ga žalosti naša sebičnost i nedostatak ljubavi prema bližnjemu!

I nastavio mi je pokazivati kako je u mojoj kući bilo toliko skupocjenih i profinjenih stvari. U to sam vrijeme posjedovala vrlo skupe predmete, vrlo elegantnu i vrlo skupu odjeću. Gospodin mi je rekao: „Bio sam gol, a ti si imala ormar prepun skupe odjeće koju nisi nosila…“ Pokazao mi je i kako sam, dok smo živjeli na visokoj društvenoj razini, uvijek željela imati više od drugih. Ako bi neka od mojih prijateljica kupila odjeću poznate marke, ja sam morala kupiti još bolju; ako bi neka kupila lijep automobil, ja sam morala imati još bolji. Uvijek sam željela nešto bolje od njih, jer sam bila zavidna. Gospodin mi je rekao: „Uvijek si bila oholica; uspoređivala si se s onima koji su bili bogatiji od tebe. Gledala si bogataše, a nikada nisi pogledala one koji su imali manje od tebe. Dok si bila siromašna, hodila si putem svetosti jer si davala čak i ono što je tebi samoj nedostajalo.“ Tada mi je pokazao koliko Mu je bilo drago ono što sam učinila jednom prilikom kada je moja majka, unatoč našem siromaštvu, uspjela kupiti tenisice poznate marke. Bila sam presretna, ali sam na ulici susrela dječaka koji je hodao bos. Toliko me zaboljela njegova bijeda da sam izula svoje tenisice i dala mu ih. Vratila sam se kući bosa, a otac me gotovo ubio! I nije bio bez razloga: u našem siromaštvu roditelji su podnijeli toliko žrtava da bi mi ih kupili, a ja sam ih dala čim sam izašla iz trgovine! Ali Gospodin je bio radostan zbog toga! Kako je samo bio sretan zbog puta kojim sam tada išla! Premda smo bili siromašna i opterećena obitelj, Bog je na nas izlijevao mnoge milosti i blagoslove zbog zasluga moje majke, zbog njezine dobrote i njezinih molitava.

Gospodin mi je zatim nastavio pokazivati da sam, da se nisam zatvorila milosti i Duhu Svetomu, mogla pomoći mnogim ljudima talentima koje mi je dao. Pokazao mi je cijelo čovječanstvo i kako odgovaramo Bogu, ovisno o tome kako smo živjeli, zatvarajući svoje srce Njemu, Duhu Svetomu i Njegovim božanskim nadahnućima. Rekao mi je: „Nadahnjivao sam te da moliš za te ljude. Da si to učinila, zlo ne bi ušlo u njih i ne bi prouzročilo toliku štetu.“ Primjerice, jedna je djevojčica bila spolno zlostavljana od vlastitoga oca. Da se nisam zatvorila Duhu Svetomu, poslušala bih Njegova božanska nadahnuća i molila za njih... tada Zli ne bi imao pristupa tom ocu, koji bi bio zaštićen molitvom, i to se nasilje ne bi dogodilo niti bi prouzročilo toliku patnju. Ili, primjerice, jedan mladić ne bi počinio samoubojstvo. Gospodin mi je nastavio govoriti: „Da si molila, ona djevojka ne bi pobacila; ta osoba ne bi umrla osjećajući se napuštenom od Mene na bolničkoj postelji. Da si molila, Ja bih te nadahnuo i pokazao ti kako početi pomagati svojoj braći. Ja bih te vodio! Doveo bih te tim ljudima. Toliko je patnje u svijetu, a ti si mogla pomoći!“

Pokazao mi je koliko ljudi trpi u svijetu i koliko sam mogla učiniti za njih. Nikada nisam dopustila Duhu Svetomu da me pokrene niti sam ikada dopustila da me dirne patnja drugih. Gospodin mi je rekao: „Pogledaj patnju moga naroda. Pogledaj kako sam morao dopustiti da rak pogodi tvoju obitelj kako bi se tvoje srce otvorilo prema onima koji trpe od iste bolesti! Ganula te sudbina otetih tek nakon što je bio otet tvoj vlastiti muž.“ A zatim je gotovo povikao: „A ti, od kamena!!! Nesposobna ljubiti!“

Za kraj pokušat ću vam objasniti kako u Knjizi života vidimo same sebe.

Bila sam velika licemjerka, dvolična osoba. Bila sam jedna od onih koji pred čovjekom govore lijepo, a iza njegovih leđa govore zlo; izvana govore jedno, a u sebi misle sasvim drugo. Primjerice, nekome bih rekla: „Kako si lijepa! Kako ti ta haljina divno stoji!“ A u sebi bih mislila: „Kako si odvratna! Kako si ružna! A umišljaš da si kraljica!“ U Knjizi života vidi se sve to, pa čak i razlika između izgovorenih riječi i misli. Sve su moje laži izišle na vidjelo, u punom svjetlu, tako jasno da su ih svi mogli vidjeti. Koliko sam samo puta kriomice odlazila od kuće jer mi majka nije dopuštala izlaziti! Koliko sam laži izmišljala: „Mama, moram u knjižnicu raditi grupni projekt.“ Ona mi je vjerovala, a ja sam odlazila gledati pornografske filmove ili piti pivo sa svojim prijateljicama. I sada je moja majka ondje, promatra sve to u Knjizi života... Ništa više nije bilo skriveno. Kakvu sam samo sramotu osjećala! Kakvu sramotu!

Dok su moji roditelji bili siromašni, u školu sam za užinu nosila malo mlijeka i jednu bananu. Pojela bih bananu, a koru jednostavno bacila gdje god bih se zatekla. Nikada mi nije palo na pamet da bi se netko mogao ozlijediti zbog te kore od banane. Gospodin mi je, međutim, pokazao posljedice: netko se poskliznuo, netko se ozlijedio... Svojom nepromišljenošću i nedostatkom ljubavi prema bližnjemu mogla sam nekoga čak i usmrtiti.

Vidjela sam, s velikom boli i stidom, kako sam samo jedanput u životu, kao odrasla osoba, obavila dobru ispovijed. Bilo je to kada mi je jedna žena u jednom supermarketu u Bogoti vratila 4.500 pesosa previše. Moj otac nas je učio poštenju i da nikada ne diramo ni jedan jedini novčić koji pripada drugome. Pogrešku sam primijetila tek u automobilu, dok sam išla prema svojoj ordinaciji, i rekla sam sama sebi: „Pogledaj ovu glupaču, ovu životinju (tako sam govorila), vratila mi je 4.500 pesosa previše! Sad se moram vratiti!...“ Ali pogledala sam u retrovizor, vidjela prometnu gužvu i rekla: „Ne! Neću se vraćati, ne želim zakasniti i gubiti vrijeme! Sama je kriva što je bila toliko glupa!“ Ipak, taj me novac pekao u savjesti. Što se toga tiče, otac nas je dobro odgojio. U nedjelju sam otišla na ispovijed i rekla: „Optužujem se da sam ukrala 4.500 pesosa jer ih nisam vratila; zadržala sam ih za sebe!“ Nisam obraćala pozornost na ono što mi je svećenik govorio, ali đavao me nije mogao optužiti da sam lopov!

... Ali Gospodin mi je rekao: „To nije bila samo krađa, nego i nedostatak ljubavi prema bližnjemu, jer za tebe 4.500 pesosa nije značilo ništa, a toj je ženi to bila hrana za tri dana.“ Najtužnije je bilo vidjeti kako su ta žena i njezino dvoje djece zbog moje krivnje nekoliko dana gladovali; tako mi je Gospodin pokazao. Kada nešto učinim, moje djelo uvijek ima posljedice, a netko zbog njih trpi. Jer naša djela uvijek imaju svoje posljedice. Ono što činimo, ali i ono što propustimo učiniti, donosi posljedice i nama i drugima. Svatko će te posljedice vidjeti u Knjizi života. Kada dođe trenutak da staneš pred Boga na sud, vidjet ćeš ih, kao što sam ih i ja vidjela. Kad se Knjiga moga života zatvorila, zamislite moju tugu, moj stid, moju neizmjernu bol...

Knjiga moga života zatvorila se na najljepši mogući način. Unatoč mom ponašanju, unatoč mojim grijesima, mojoj prljavštini, mojoj ravnodušnosti i mojim strašnim osjećajima, Gospodin me tražio sve do posljednjega trenutka. Neprestano mi je slao sredstva, ljude, govorio mi je, vikao na mene, oduzimao mi stvari, dopuštao da padnem u nevolju kako bi me pronašao i kako bih ja potražila Njega. Neprestano me slijedio, sve do posljednjega trenutka. Znate li tko je naš Bog i Otac? On je svemogući Bog u ljubavi, koji moli svakoga od nas da se obratimo. A ja sam, kad bi stvari krenule loše, govorila: „Bog me kaznio, Bog me osudio!“ Naravno da nije tako! On nas nikada ne osuđuje. Naprotiv, svojom slobodnom voljom sama sam izabrala tko će biti moj otac, a to nije bio Bog. Izabrala sam Sotonu za svoga oca!

Kad me pogodio grom, prije nego što su me odvezli u „Seguro Social“, odveli su me u jednu državnu bolnicu, gdje je bilo mnogo bolesnika, mnogo ranjenih, toliko patnje, i nije bilo slobodnih nosila za mene. Kad su oni koji su me donijeli pitali liječnike gdje me mogu smjestiti, oni su samo rekli: „Dolje, dolje!“ A moji spasioci upitaše: „Ali dolje gdje?“ „Dolje, na pod!“ No nisu me htjeli ostaviti na podu, jer sam bila teško opečena i, da sam dobila infekciju, sigurno bih umrla. Dok sam tako ležala u jednom kutu, tijekom tih sati liječnici su me promatrali s izrazom lica... Nisu mogli ostaviti nekoga tko je, primjerice, imao srčani udar ili bio u vrlo teškom stanju, ali je imao veće izglede za preživljavanje od mene, koja sam bila potpuno spaljena poput „prepečenca“ i za koju je bilo gotovo sigurno da će umrijeti.

Ali bila sam pri svijesti i vrlo ogorčena, gunđajući zato što liječnici nisu dolazili k meni. A onda je došao trenutak kada sam se smirila, bez ikakva prigovaranja, jer sam ugledala našega Gospodina Isusa Krista kako se nadvio nada mnom. Bio je sasvim blizu, položio je svoje ruke na moju glavu i tješio me. Možete li to zamisliti?! Možete li zamisliti tu nježnost?! Pomislila sam: je li to halucinacija? Kako je moguće ovdje vidjeti našega Gospodina?! Zatvorila sam oči, zatim ih ponovno otvorila i nastavila Ga gledati kako stoji ondje! Rekao mi je s velikom nježnošću: „Vidiš, kćeri moja, na pragu si smrti! Osjeti koliko ti je potrebno Moje milosrđe.“ Zamislite samo...! Zatim je rekao: „Milosrđe! Milosrđe!“, a ja sam u sebi mislila: zašto milosrđe? Kakvo sam ja to zlo ikada učinila?

Nisam bila svjesna svojih pogrešaka, ali jedno mi je bilo sasvim jasno: umirem! To me doista rastuživalo... „Jao, umrijet ću!!!... Jao, moji dijamantni prstenovi!!!“ Odjednom sam se sjetila svojih prstenova. Pogledam i vidim da su mi prsti potpuno spaljeni, kao da su eksplodirali. Ali rekla sam sama sebi: „Moram ih skinuti, pa makar me stajalo čega god! Inače će ih morati razrezati i izgubit će svoju vrijednost.“ Nisam mislila ni na što drugo; vidjela sam kako su mi prsti natekli, ali jedino o čemu sam razmišljala bilo je skinuti prstenje da ga ne bi morali prerezati! Ne možete zamisliti kako neugodno miriše spaljeno ljudsko meso. Što sam više pomicala prstenove, smrad je bio sve jači. Imala sam osjećaj da ću poludjeti od boli, ali sam ustrajala i govorila sama sebi: „Ne! Ne i ne! Moram uspjeti! Moram uspjeti, jer mene ništa ne može pobijediti i ovo meso neće nateći, ne, gospodine! Skinut ću ovo prstenje, pa makar me stajalo čega god. Neću umrijeti s njim.“

Kad sam ih napokon uspjela skinuti, iznenada sam se sjetila: „O, ne!!! Umrijet ću, a ove će mi medicinske sestre ukrasti prstenje!“ U tom trenutku dolazi moj šogor. Sva sretna kažem mu: „Spasi moje prstenje!!!“ Predala sam mu ih. On je liječnik i nije moglo biti drukčije, jer da nije bio, ne bi ih ni dotaknuo, nego bi ih bacio što dalje! Naime, bili su spaljeni i na njima su visjeli komadići mesa. Rekao je da će ih predati Fernandu, mom mužu, a ja sam dodala: „Reci mojim sestrama da uzmu moju djecu, jer će jadnici ostati bez mame. Ja se, naime, neću izvući!“ Najgore je bilo to što nisam iskoristila te trenutke koje mi je Isus pružio da Ga zamolim za milosrđe i oproštenje. Ali kako sam mogla tražiti oproštenje kad sam mislila da nemam grijeha?! Smatrala sam se sveticom! Kad mislimo da smo „svetci“, upravo tada sami sebe osuđujemo.

Kad sam skinula prstenje i predala ga šogoru da ga preda mome mužu, s olakšanjem sam rekla sama sebi: „Napokon, sada mogu umrijeti!“, a posljednja mi je misao bila: „Jao, od čega će me pokopati kad mi je bankovni račun u minusu?...“

Bog Otac ljubi svakoga, baš svakoga, bez obzira na to jesmo li dobri ili zli, i to tolikom ljubavlju da nam čak i u posljednjem trenutku prilazi s tolikom nježnošću, grli nas svom svojom ljubavlju... Želi nas spasiti, ali ako Ga ne prihvatimo, ako Ga ne zamolimo za oproštenje i milosrđe priznajući svoje krivnje, ostavlja nas slobodnima da slijedimo ono što smo sami izabrali. Ako je naš život bio život bez Boga, vrlo je vjerojatno da ćemo Ga i u tom trenutku odbiti, a On će poštovati naš izbor. On nas ne prisiljava da Ga prihvatimo.

I tako se zatvara Knjiga moga života.

Povratak

Ali kad se Knjiga moga života zatvorila, ne možete zamisliti kako sam se osjećala: bila sam doista prestravljena. Vidjela sam sebe pognute glave i osjećala kao da padam prema nekoj jami. Tada se otvorilo nešto nalik golemom otvoru; pala sam unutra i, užasnuta, počela zazivati sve svece da me spase. Ne biste vjerovali koliko sam svetaca počela nabrajati: svetog Ambrozija, svetog Izidora, svetog Augustina i mnoge druge. Nisam ni znala da poznajem toliko svetaca, ja koja sam bila tako loša kršćanka! Ali kad sam završila s nabrajanjem svetaca, ostala sam u tišini... Osjetila sam golemu prazninu, bol i neizmjeran stid te shvatila da mi nitko ne može pomoći! Rekla sam sama sebi: „...A svi oni ljudi na zemlji mislili su da sam svetica... Nadali su se da ću umrijeti kako bi od mene mogli isprositi neku milost. A kamo ja sada idem?“

Podigla sam pogled i susrela oči svoje majke. Osjetila sam toliku tugu, duboku bol, jer je ona tako silno željela odnijeti me u Božje ruke. U velikoj zbunjenosti i patnji povikala sam joj: „Mama, kakva sramota! Osudila sam samu sebe! Kamo idem, ondje te više nikada neću vidjeti!“

Ali u tom trenutku Isus joj daje jednu prekrasnu milost: moja je majka bila potpuno nepomična, a Bog joj je dopustio da pomakne prste, pokazujući njima prema gore i pozivajući me da pogledam uvis. Pogledala sam i tada je iz mojih očiju počelo izlaziti nešto poput krasta, uz strašnu bol. Bila je to duhovna sljepoća koja je odlazila, i u tom sam trenutku ugledala ondje... predivan prizor.

Jednoga dana jedan od mojih pacijenata rekao mi je: „Doktorice, jako me boli i jako sam tužan zbog vas. Jer ste previše materijalist. Ali jednoga dana, kad se nađete u nekoj nevolji ili životnoj opasnosti, kakva god ona bila, zamolite Isusa Krista da vas izliječi svojom Krvlju i zamolite Ga za oproštenje, jer vas On nikada, baš nikada neće napustiti, budući da je za vas platio cijenom svoje vlastite Krvi.“

I tako sam, s velikim stidom i neizmjernom boli, počela vapiti: „Gospodine! Isuse Kriste, smiluj mi se! Oprosti mi, Gospodine, oprosti mi! Daj mi još jednu priliku!“

Bio je to najljepši trenutak, najdivniji! Nemam riječi kojima bih ga opisala. Jer se Isus sagnuo i izvukao me iz te jame! Podigao me i doveo na ravno mjesto te mi s puno ljubavi rekao: „Da, vratit ćeš se i imat ćeš svoju drugu priliku... Ne zbog molitve tvoje obitelji, jer je normalno da plaču i viču za tobom, već zbog zagovora svih ljudi koji nisu povezani s tvojim tijelom i tvojom krvlju, a koji su plakali, molili se i uzdizali svoja srca s toliko ljubavi za tebe.“ Znate li što sam vidjela? Vidjela sam veliku moć molitve zagovora, braćo! Znate li kako uvijek biti u Gospodinovoj prisutnosti? Molite se svaki dan za svoju djecu, ali molite se i za djecu ljudi cijelog svijeta! Molite se za druge! Na taj ćete način biti u Božjoj prisutnosti, svaki dan.

Vidjela sam kako se tisuće i tisuće malih plamenova svjetlosti uzdižu, tako lijepi, u prisutnost Gospodinovu; bili su to mali bijeli plamenovi, veličanstveni, puni ljubavi. Bile su to molitve toliko mnogo ljudi koji su molili za mene, koji su bili dirnuti nakon što su na televiziji i u novinama vidjeli što mi se dogodilo, i koji su plakali i prinosili mise. Najveći dar koji možete nekome ponuditi je sveta Misa. Ne postoji ništa učinkovitije, što može nekome pomoći, od svete Mise. To je također ono što Bog najviše cijeni: vidjeti svoju djecu kako posreduju za svoje bližnje i pomažu svom bratu. Sveta Misa nije djelo čovjeka, nego Boga.

Među svim tim svjetlima bilo je, međutim, jedno golemo, predivno svjetlo: svjetlo mnogo veće od svih ostalih. Znate li, braćo, zašto sam danas ovdje? Zašto sam se vratila? Zato što u mojoj zemlji postoji jedan svetac. Gledala sam sa znatiželjom da vidim tko je ta osoba koja me toliko voli, a Gospodin mi je rekao: „Onaj čovjek kojega tamo vidiš osoba je koja te jako voli, a da te uopće i ne poznaje.“ Pokazao mi je da je riječ o siromašnom seljaku koji je živio u planinama Sierra Nevade de Santa Marte. Taj je čovjek bio vrlo siromašan; nije imao što jesti. Cijela mu je ljetina izgorjela, a gerilci su mu čak pokrali i kokoši. Htjeli su mu odvesti i najstarijeg sina kako bi ga prisilili da im se pridruži. Taj je seljak sišao sve do sela kako bi prisustvovao Svetoj Misi. Gospodin mi je dao da obratim pozornost na riječi njegove molitve: „Gospodine, ljubim Te! Hvala Ti za zdravlje, hvala Ti za moju djecu! Hvala Ti za sve što mi daješ! Neka si slavljen! Slava Tebi!“

Njegova je molitva bila samo slavljenje i zahvaljivanje Bogu! Gospodin mi je pokazao kako je u novčaniku imao novčanicu od 5.000 i jednu od 10.000 pesosa, i to je bilo sve što je posjedovao! Znate li što je učinio...? U prikazanju je darovao novčanicu od 10.000 pesosa! Ja bih dala samo onu od 5.000 pesosa, i to još samo kad bi mi netko na poslu podvalio krivotvorenu novčanicu!

On, naprotiv, nije dao novčanicu od 5.000, nego onu od 10.000 pesosa, premda je to bilo sve što je imao! I nije bio nezadovoljan niti je mrmljao zbog svojega siromaštva, nego je zahvaljivao i slavio Boga! Kakav primjer, braćo! Nakon toga izišao je iz crkve i otišao kupiti komad plavoga sapuna za pranje. Zamotao ga je u komad jučerašnjih novina (El Espectador). U njima je bila vijest o mojoj nesreći i fotografija na kojoj sam bila potpuno spaljena.

Kad je taj čovjek ugledao vijest, polako ju je pročitao i toliko se ganuto rasplakao kao da sam mu bila netko vrlo blizak. Zatim je pao ničice, licem na zemlju, i svim srcem počeo moliti Boga: „Oče, Gospodine moj, smiluj se ovoj mojoj maloj sestri, spasi je, spasi je, Gospodine! Gospodine, ako je spasiš, ako spasiš moju malu sestru, obećavam Ti da ću hodočastiti u Svetište u Bugi kako bih ispunio svoj zavjet. Ali spasi je! Molim Te, Gospodine, spasi je!“ Zamislite samo! Taj tako siromašan čovjek nije proklinjao niti se žalio što zajedno sa svojom obitelji gladuje, nego je, naprotiv, slavio i zahvaljivao Bogu... A imao je toliku ljubav prema bližnjemu da je, premda nije imao ni što jesti, bio spreman prijeći cijelu zemlju kako bi ispunio zavjet za osobu koju uopće nije poznavao!

Gospodin mi je rekao: „To je prava ljubav prema bližnjemu! Tako trebaš ljubiti bližnjega...“ I upravo mi je tada dao ovo poslanje: „Vratit ćeš se kako bi svjedočila. Svoje ćeš svjedočanstvo ponoviti ne tisuću puta, nego tisuću puta tisuću. Jao onome tko te bude slušao, a ne promijeni se, jer će mu se suditi strože. To vrijedi i za tebe u tvom drugom povratku, i za redovnike i svećenike koji su Moji, kao i za svakoga drugoga tko te ne bude htio poslušati. Jer nema gorega gluhog od onoga koji ne želi čuti, niti gorega slijepca od onoga koji ne želi vidjeti.“

To, draga moja braćo, nije prijetnja, nipošto! Gospodin nas ne treba plašiti prijetnjama. Ovo je druga prilika koju je dao meni, ali i vama. Time nam pokazuje da nas ljubi i da pred naše oči stavlja ovo zrcalo, a to sam ja, Gloria Polo. Jer Bog ne želi da se osudimo, nego da živimo s Njime u raju. Ali da bi se to dogodilo, moramo Mu dopustiti da nas preobrazi. Kada dođe naš čas da napustimo ovaj svijet, svakome od vas otvorit će se Knjiga života. Kad umrete, svi ćete proći kroz taj trenutak, baš kao što sam i ja prošla kroz njega. Ondje ćemo vidjeti, upravo onako kako sam ja vidjela, svoje misli i osjećaje, svoja djela i njihove posljedice, svoje propuste i posljedice tih propusta... Sve u Božjoj prisutnosti. Ali najljepše od svega jest to što će svatko od nas gledati Gospodina licem u lice, a On će nas do posljednjega trenutka pozivati na obraćenje kako bismo uistinu postali nova stvorenja u Njemu, jer bez Njega to nikada ne bismo mogli.

Fizički oporavak
Kad me Gospodin vratio, bubrezi mi nisu radili. Liječnici mi nisu ni radili dijalizu, jer su smatrali da se ne isplati, budući da sam ionako trebala umrijeti... Ali odjednom su bubrezi počeli raditi; isto se dogodilo i s plućima, a i srce je ponovno počelo snažno kucati. Možete zamisliti zaprepaštenje liječnika! Više nisam trebala aparate!

Počela sam se tjelesno oporavljati, ali nisam osjećala ništa od struka nadolje. Nakon mjesec dana liječnici su mi rekli: „Gloria, Bog s tobom čini čudo, jer je nova koža ponovno prekrila sve tvoje rane... Ali za tvoje noge više ne možemo ništa učiniti. Moramo ih amputirati!“ Kad su mi to rekli, ja, koja sam bila sportašica, odmah sam se sjetila: četiri sata aerobika svaki dan – za što?... Pomislila sam samo kako pobjeći odande, ali nisam uspjela, jer me noge nisu držale i pala sam. Bila sam smještena na petom katu bolnice, a zatim su me premjestili na sedmi kat, gdje sam trebala čekati operaciju. Ondje sam ugledala jednu ženu kojoj su noge već bile amputirane, ali su joj ih morali ponovno amputirati, još više. Kad sam je vidjela, pomislila sam da sav novac ovoga svijeta nije dovoljan da kupi tako dragocjenu stvar kakve su noge. Kad su mi rekli da će mi ih amputirati, obuzela me golema tuga! Nikada nisam zahvaljivala Bogu za svoje noge. Naprotiv, zbog svoje sklonosti debljanju izgladnjivala sam se poput luđakinje i trošila čitavo bogatstvo kako bih bila elegantna... A sada gledam svoje crne noge, spaljene, bez mesa, i prvi put zahvaljujem Bogu što ih još uvijek imam. „Gospodine, hvala Ti za moje noge i molim Te za milost da mi ih ostaviš kako bih mogla hodati. Preklinjem Te, Gospodine, ostavi mi moje noge!“ I odmah sam ih počela osjećati. Bile su sasvim crne, bez cirkulacije, ali od petka do ponedjeljka, kada su liječnici ponovno došli, ostali su zapanjeni: noge su bile crvene i cirkulacija se vratila! Zaprepašteni, dodirivali su ih i nisu mogli vjerovati. Rekla sam im: „Doktori, noge me strašno bole, ali vjerujem da na svijetu nema sretnije osobe od mene što osjeća bol u nogama!“ Liječnik sa sedmoga kata odgovorio mi je da u svojih trideset osam godina službe nikada nije vidio ništa slično.

Druga dva čuda koja je Gospodin učinio za mene odnosila su se na moje grudi i jajnike. Liječnik mi je rekao da više nikada neću moći imati djece. Bila sam sretna jer sam mislila da mi je Bog dao prirodnu metodu da više ne zatrudnim. Ali godinu i pol dana poslije primijetila sam da su mi grudi počele rasti, razvijati se i obnavljati. Bila sam zadivljena, a kada sam otišla liječniku, rekao mi je da čekam dijete! I tim sam grudima dojila svoju kćer!!!...

Bogu ništa nije nemoguće!

Zaključak

Neka Gospodin sve vas obilno blagoslovi. Slava Bogu i slava našem Gospodinu Isusu Kristu. Neka vas Bog blagoslovi!

Predstavljam vam svoju kćer. Ovo je dijete čudo! To je kći koju mi je Bog dao, premda su mi jajnici bili spaljeni! Ono što je liječnicima bilo potpuno nemoguće! Ali Bogu ništa nije nemoguće!!! Evo je, zove se María José!...

– – – – – – –

Gloria Polo danas živi u Kolumbiji i nastavlja obavljati svoju liječničku službu. Ostali su joj veliki ožiljci od opeklina, ali vodi normalan život i sada je žena duboke vjere. Mnogo putuje, prenosi svoje svjedočanstvo tisućama ljudi i ispunjava poslanje koje joj je Bog povjerio. (Za to ima odobrenje Crkve.) Ovo je prijevod s engleskog prijevoda vlč. Davida Nixa, koji je preveo sa talijanskoga prijevoda ovoga svjedočanstva. Talijanski prijevod načinjen je prema zvučnoj snimci (na španjolskom jeziku) njezina svjedočanstva koje je održala u jednoj crkvi u Caracasu, u Venezueli, 5. svibnja 2005. godine.