Sa hrvatskih obala, pod mletačkom zastavom:
Zaboravljeni hrvatski doprinos Lepantu
U nedjelju 7. listopada 1571. vode pred ulazom u Korintski zaljev postale su poprištem jedne od najizvanrednijih pomorskih bitaka u povijesti kršćanstva.
Islamske osmanske pomorske snage već su bile osvojile Cipar; njihova je flota bila gotovo nepobjediva i predstavljala je prijetnju kršćanskim državama na Sredozemlju, a naposljetku i samome Rimu. Premda je papa sveti Pio V. imao povjerenja u vojnički genij don Juana i bio dobro upoznat s temeljitim pripremama, pozvao je papa vjernike Europe da mole Gospinu krunicu za pobjedu.
Papa je posvetio Svetu Ligu kao savez i križarski pohod te je osobno postio za kršćansku stvar u borbi protiv islama.
U bitci kod Lepanta suprotstavila se flota Svete Lige osmanskoj floti u sukobu koji će postati legendarnim. Kršćanska je pobjeda razbila tvrdokornu predodžbu o nepobjedivosti osmanske pomorske sile i postala u cijeloj katoličkoj Europi simbolom pobjede kršćanske vojske pod zaštitom Presvete Djevice Marije.
Među onima koji su se toga dana borili i bili ranjeni nalazio se Miguel de Cervantes, autor Don Quijotea; on je bitku zapamtio kao „najbolji dan stoljećâ“. Ljudi pod zapovjedništvom don Juana — njih više od 100.000 — primili su sakrament svete ispovijedi te se ukrcali na svoje brodove, od kojih je svaki bio opremljen raspelom, i naoružan krunicom. Sam je don Juan uza se nosio relikviju Pravoga Križa.
Premda brojčano slabija i pod zapovjedništvom dvadesetčetverogodišnjega vojskovođe, Sveta je Liga nanijela osmanskoj floti ogroman poraz i time okončala osmansku prevlast na moru. Osmanski zapovjednik Ali-paša poginuo je u ovoj borbi nakon što je don Juan zabio svoj brod u njegov; zastava s polumjesecom bila je zaplijenjena. Mnogi kršćanski robovi bili su oslobođeni iz neprijateljskih galija.
Papa sveti Pio V. primio je viđenje pobjede još prije nego što je službeno vijest doprijela do Rima. Pobjedu je pripisao zagovoru Presvete Djevice Marije, Auxilium Christianorum tj. Pomoćnici kršćana. Bitka se obično pamti po imenima pape svetoga Pija V., don Juana Austrijskoga, Filipa II. Španjolskoga, Mletačke Republike, Genove i velikih zapovjednika Svete Lige. I to je s pravom.
Ali pod ovom velikom pričom skriva se još jedna priča. To je priča o mornarima koji su potjecali s istočnih obala Jadranskoga mora.
Ljudi s Cresa, Krka, Raba, Hvara, Šibenika i Trogira pošli su prema Lepantu na galijama koje su opremili njihovi vlastiti gradovi. I Kotor je poslao svoju galiju, dok je i Kopar pridonio jednom galijom. Nisu plovili pod samostalnom hrvatskom zastavom. Njihovi su gradovi bili pod mletačkom vlašću, a njihovi su brodovi bili dio mletačke eskadre.
|
Galija |
Grad |
Zapovjednik |
Borbeni položaj |
Sudbina |
|
Sveti Nikola |
Cres |
Nikola/Koriolan Dražić |
Lijevo krilo |
Teški gubitci među posadom |
|
Uskrsli Krist |
Krk |
Ludovik Čikuta |
Lijevo krilo, 28. u prvome redu |
Sudjelovala u odlučujućem djelovanju na krilu |
|
Sveti Ivan |
Rab |
Ivan Dominis |
Središnji dio |
Sudjelovala u napadu u središtu |
|
Sveti Jeronim |
Hvar |
Ivan Balčić |
Središte |
Sudjelovala u borbi |
|
Sveti Juraj |
Šibenik |
Krsto Lučić |
Pričuva |
— |
|
Žena |
Trogir |
Ludovik Čipiko |
Desno krilo |
— |
|
Sveti Tripun |
Kotor |
Jerolim Bisanti |
Desno krilo |
Zapovjednik i čitava posada poginuli |
Ali mletačka zastava nije mogla izbrisati podrijetlo ljudi koji su pod njom stajali. Dolazili su s Jadranskoga mora. Dolazili su iz hrvatskih obalnih gradova i zajednica. A neki od njih ondje su ostavili svoje živote.
Lepantska flota nije bila španjolska flota
Postoji važna zabluda koju valja ispraviti već na početku. Lepanto nije bila pomorska bitka u kojoj se „španjolska flota“ borila protiv Turaka.
Bila je to bitka Svete Lige: katoličke koalicije koja je 1571. godine nastala diplomatskim i duhovnim vodstvom pape svetoga Pija V., pri čemu su Venecija, Španjolska, Papinska Država, genoveške snage, Malta, Savoja i drugi sudionici dali brodove i ljudstvo. Čak je i španjolski doprinos bio mnogo složeniji nego što to jednostavan izraz „španjolska flota“ daje naslutiti.
Povjesničar Krešimir Kužić u svojoj podrobnoj rekonstrukciji galija Svete Lige ističe da je od 78 galija koje je financirao kralj Filip II., samo njih 14 doista potjecalo iz Španjolske. Ostale su dolazile iz drugih krajeva katoličke Europe.
Španjolska je kruna raspolagala galijama iz Napulja i Sicilije, genoveškim snagama povezanim s Gianom Andreom Dorijom te brodovima koji su različitim sporazumima bili pribavljeni preko drugih zapovjednika i poduzetnika.
Drugim riječima: uloga Španjolske bila je golema — financijska, politička i vojna — ali ljudi i brodovi koji su služili unutar španjolske sfere utjecaja nisu bili jednostavno Španjolci iz Španjolske. Ta je razlika važna.
Sredozemnu flotu šesnaestoga stoljeća ne može se razumjeti tako da se svakome čovjeku koji je u njoj služio jednostavno pridjene neka suvremena nacionalna oznaka. Sveta Liga bila je upravo ono što njezino ime kaže: liga, savez.
Bila je to koalicija naroda, gradova, država i pomorskih zajednica ujedinjenih za zajedničku svetu kršćansku stvar. I upravo se ovdje istočna jadranska obala uključuje u ovu povijest.
Venecija nije bila jednostavno Venecija
Isti se problem pojavljuje kada se kršćanska flota jednostavno naziva „mletačkom“.
Mletačka Republika posjedovala je golemo pomorsko carstvo. Njezina se flota oslanjala na samu Veneciju, Terrafermu, grčke posjede te brojne gradove i otoke duž Jadranskoga mora.
Među njima nalazile su se obalne općine koje se danas nalaze unutar granica Republike Hrvatske.
Ti su gradovi u to vrijeme politički pripadali Veneciji. Ali njihovi brodovi nisu bili građeni u nekom apstraktnom zemljopisnom području zvanom „Venecija“, niti su njihove posade, zbog zastave pod kojom su plovile, odjednom postale Mlečani.
Svaki dalmatinski grad bio je pomorska zajednica s vlastitim brodovima, mornarima i tradicijama. Obveza opremanja galija za potrebe mletačkoga ratovanja stoga je mogla duboko prodrijeti u lokalne zajednice.
A 1571. godine ta je obveza postala dijelom jedne od najvećih pomorskih bitaka u europskoj povijesti.
Šest hrvatskih galija kod Lepanta
Kada govorimo zemljopisno precizno o području današnje Republike Hrvatske, tada je šest galija iz hrvatskih gradova ili s hrvatskih otoka aktivno sudjelovalo u bitci kod Lepanta.
Došle su iz:
Cres — Sveti Nikola (San Nicolò), pod zapovjedništvom Nikole Dražića.
Krk — Uskrsli Krist (Cristo Risorto), pod zapovjedništvom Ludovika Čikute.
Rab — Sveti Ivan (San Giovanni), pod zapovjedništvom Ivana de Dominisa.
Hvar — Sveti Jeronim (San Girolamo), pod zapovjedništvom Ivana Balčića.
Šibenik — Sveti Juraj (San Giorgio), pod zapovjedništvom Krste/Kristofora Lučića.
Trogir — Žena (La Donna), pod zapovjedništvom Ludovika Čipika.
To nisu bili simbolični brodovi koji su se tek radi potpunosti navodili na popisu flote.[1]
Bile su to ratne galije. Njihove su posade doista sudjelovale u borbi. A gubitci koje su neke od tih galija pretrpjele bili su ogromni. Kada se uzme u obzir širi povijesni kontekst istočne jadranske obale, cijela slika postaje još dojmljivija.
Kotor, danas u Crnoj Gori, dao je Svetoga Tripuna (San Trifone), pod zapovjedništvom Jerolima/Jeronima Bisantija. A Kopar, danas u Sloveniji, dao je Il Leone, pod zapovjedništvom Ivana Dominika de Taccha.
Time dolazimo do često spominjane skupine od osam galija s istočne jadranske obale: Kopar, Cres, Krk, Rab, Hvar, Šibenik, Trogir i Kotor.
A Zadar?
Postoji još jedan fascinantan dio ove priče.
I Zadar je sudjelovao u pripremama za pohod, ali njegova galija nije sudjelovala u samoj Bitci kod Lepanta. Zadarska je galija izgubljena kratko prije bitke, u blizini Krfa.
To je važno jer stariji izvještaji i kasniji sažeci ponekad dolaze do različitih brojeva „dalmatinskih“ ili „hrvatskih“ galija, ovisno o tome ubrajaju li se brodovi koji su izvorno bili određeni za pohod ili svi brodovi uključujući i one za logistiku, ili samo oni brodovi koji su 7. listopada 1571. doista učestvovali u borbenom poretku.
Povjesničar Krešimir Kužić posebno napominje da se pri rekonstrukciji konačnoga broja mora uzeti u obzir i gubitak zadarske galije.
Ljudi iza brodova
Ali brodovi čine tek polovicu priče.
Galija je bila plutajuća zajednica. Iza svakoga imena koje je povijest zapisala ili uklesala stajale su stotine ljudi: zapovjednici, časnici, vojnici, mornari, veslači, topnici, obrtnici i sluge.
Istočna jadranska obala dala je, osim toga, mletačkoj i papinskoj floti mnogo više ljudstva nego što bi se moglo zaključiti iz šest sačuvanih imena hrvatskih gradskih galija. Povijesna istraživanja, na kojima se temelji hrvatska historiografija, upućuju na to da je samo u Istri više od tisuću ljudi bilo unovačeno za lepantski pohod 1570.–1571. godine.
Postoji također izvanredna procjena prema kojoj je približno četvrtina posada galija Mletačke Republike i Papinske Države potjecala iz Istre i Dalmacije.
Taj broj zaslužuje posebnu pozornost.
Kada, naime, čitamo da se mletačka flota borila kod Lepanta, moramo imati na umu da je „mletačko“ prije svega bila politička i vojna oznaka. To nije značilo da je svaki mornar na tim brodovima bio rođen u Veneciji. Vesla i jedra flote pokretali su ljudi podrijetlom s mnogih obala Sredozemnoga mora.
Među njima nalazili su se i ljudi s istočne jadranske obale: ljudi koji su od mladosti poznavali more; ljudi čije su matične luke bile razasute duž te obale koja je tijekom stoljeća dala neke od najsposobnijih i najiskusnijih mornara na Sredozemlju.
Ista razlika vrijedi i za jednoga od najpoznatijih sinova istočne jadranske obale: Marka Pola. I njega se danas često svojata kao Talijana, premda je, prema hrvatskoj povijesnoj predaji, potjecao iz Korčule, prekrasnoga hrvatskog otoka u Jadranskome moru. Korčula je u njegovo vrijeme bila pod mletačkom vlašću. Ali mletačka vlast time stanovnike Korčule nije učinila suvremenim Talijanima. Jednako tako, suvremenu nacionalnu oznaku ne možemo jednostavno projicirati unatrag na vrijeme u kojem su politički i nacionalni odnosi bili posve drukčiji.
Upravo nam primjer Marka Pola stoga pomaže razumjeti zašto se i mnogi hrvatski križari koji su se kod Lepanta borili pod mletačkom zastavom ne smiju jednostavno smatrati „Mlečanima“.
Četiristo pedeset i pet godina kasnije, Sveta Liga i njezina pomorska flota i dalje žive u sjećanju, osobito 7. listopada, na spomendan velike pobjede nad Osmanlijama u Bitci kod Lepanta. Uz zahvalnost našim precima, hrabrim braniteljima svete katoličke Vjere i tada još kršćanskih europskih zemalja, možemo se zapitati: „Kako im se ikada možemo odužiti?“ Možda tako da i mi danas ponovno steknemo sposobnost prepoznavanja mnogih vrijednosti i ljepota otačbine koju nam je Bog dao i povjerio — na veliku radost i užitak, ali i na brižno čuvanje — kako bismo je, onakvu kakvu smo primili, posvećenu svetim Križem, potom i predali svojim potomcima, da je i oni ne napuštaju nego nastanjuju, te u njoj, dobrom Bogu zahvalni, kršćanskim životom u pravoj vjeri, radosti i izobilju žive. I od svakoga zla je svom snagom čuvaju i brane.




No comments:
Post a Comment