Wednesday, October 14, 2026

Sveta Terezija Avilska

 

Sveta Terezija Avilska


Sveta Terezija Avilska, velika mističarka i svetica, rođena je 28. ožujka 1515. Njezin otac, imućan trgovac vunom i sin židovskoga obraćenika čija je iskrenost u obraćenju bila dvojbena, bio je pobožan i milosrdan čovjek te veliki ljubitelj knjiga. Svoju majku opisala je kao dobru i lijepu, ali krhka zdravlja.

Imala je dvije sestre i devetoro braće, a bila je osobito privržena bratu koji joj je bio najbliži po dobi. U svojoj autobiografiji ovako opisuje njihov odnos:

„On i ja običavali smo zajedno čitati životopise svetaca. Kad bih čitala kako su sveci iz ljubavi prema Bogu podnosili mučeništvo, činilo mi se da se gledanje Boga zadobiva uz vrlo malu cijenu. Silno sam željela umrijeti mučeničkom smrću — ne zbog ikakve svjesne ljubavi prema Njemu, nego zato da bih što prije prispjela uživanju onih velikih radosti za koje sam čitala da su pripravljene na Nebu. Često sam s bratom razgovarala o tome kako bismo mogli postati mučenici. Dogovorili smo se da ćemo zajedno otići u zemlju Maura, proseći putem za ljubav Božju, kako bi nas ondje pogubili odsijecanjem glave. Vjerujem da nam je Gospodin, unatoč našoj nježnoj dobi, dao dovoljno hrabrosti da to učinimo, samo da smo pronašli način kako krenuti na put. No činilo nam se da su nam najveća zapreka naši otac i majka.

Silno nas je čudilo kad smo u knjigama koje smo čitali naišli na tvrdnju da su i muke i blaženstvo vječni. O tome smo često razgovarali i s osobitim zadovoljstvom neprestano ponavljali: ‘Zauvijek, zauvijek, zauvijek.’ Dok smo neprestano izgovarali te riječi, Gospodinu se svidjelo da još u mojem djetinjstvu duboko utisne u moju dušu spoznaju puta istine.

Čim sam shvatila da ne možemo otići na neko mjesto gdje bi me ljudi pogubili za ljubav Božju, brat i ja smo odlučili postati pustinjaci. U voćnjaku koji je pripadao našoj kući nastojali smo, koliko smo mogli, sagraditi pustinjačke nastambe slažući jedan na drugi sitno kamenje, koje bi se odmah srušilo. Tako se dogodilo da nismo pronašli načina ostvariti svoju želju.”

Kad je Terezija imala jedanaest godina, umrla joj je majka, pa se za majčinsku utjehu i zaštitu obratila Blaženoj Djevici Mariji:

„Kad sam počela shvaćati što sam izgubila, u svojoj sam se žalosti obratila jednoj slici naše Gospe te sam ju, uz mnoge suze, molila da mi bude majka. Učinila sam to u svojoj jednostavnosti i vjerujem da mi je to bilo na korist. Iz vlastitoga sam iskustva, naime, spoznala da mi Kraljevska Djevica pomaže kad god se preporučim njezinu zagovoru; i naposljetku me je privela k sebi.”

Ipak, kad je zakoračila u tinejdžerske godine, prepustila se taštini, ističući svoju ljepotu i provodeći previše vremena čitajući viteške romane. Imala je i nekoliko rođakinja koje su loše utjecale na nju, navodeći je da se posvećuje nevažnim stvarima, ogovaranju i ispraznim zabavama. Njezinu ocu naposljetku je dozlogrdilo takvo neozbiljno ponašanje, pa ju je poslao u augustinski samostan kako bi ondje stekla odgoj i stegu. U početku je to teško podnosila i nije voljela boraviti ondje, no nakon osam dana zavoljela je redovnice. Jedna od njih osobito je snažno utjecala na nju, potičući je da misli usmjerava prema svetim stvarima. Kako se njihovo prijateljstvo produbljivalo, njezino je srce postupno postajalo sve sklonije pomisli da i sama postane redovnica.

Ipak, tu zamisao još nije posve prigrlila srcem — sve dok nije završila boravak u samostanu i otišla živjeti kod strica koji je bio na samrti. Svjestan da mu se bliži čas suda, stric je govorio o Bogu i čitao duhovne knjige, što je na Tereziju ostavilo dubok dojam.

„Premda sam ondje ostala samo nekoliko dana, riječi Božje koje sam slušala i čitala, kao i dobri razgovori s mojim stricem, ostavili su takav dojam na moje srce da sam počela shvaćati istinu koju sam slušala još u djetinjstvu: da su sve stvari ništa, da je svijet taština i da brzo prolazi. Počela sam se također bojati da bih, umrem li tada, sišla u pakao. Premda nisam mogla privoljeti svoju volju da postanem redovnica, uvidjela sam da je redovnički stalež najbolji i najsigurniji. Tako sam malo-pomalo odlučila prisiliti samu sebe da ga prihvatim.

Ta je borba trajala tri mjeseca. Predočavala sam samoj sebi ovaj razlog: kušnje i trpljenja redovničkoga života ne mogu biti veći od muka u čistilištu, a ja sam itekako zaslužila završiti u paklu. Nije velika žrtva provesti ostatak života kao da sam u čistilištu, a zatim otići ravno u Nebo — a upravo sam to željela. Mislim da me je na ulazak u redovnički život više potaknuo ropski strah nego ljubav.”

Terezija je, međutim, bila iznimno privržena svojemu ocu, pa joj je pomisao da ga napusti zadavala veliku bol. I njemu je to teško padalo te se protivio njezinoj odluci. Unatoč tomu, Terezija je stupila u karmelićanski samostan Utjelovljenja u Ávili, a Bog joj je providio ono što joj je bilo potrebno:

„Kad sam primila redovničko odijelo, Gospodin mi je odmah dao razumjeti kako pomaže onima koji čine nasilje nad samima sobom da bi Mu služili. Nitko nije primjećivao to nasilje koje sam činila nad sobom; svi su vidjeli samo najveću dobru volju. U tom sam trenutku, jer sam stupala u taj stalež, bila ispunjena tako velikom radošću da me ona nije napustila sve do dana današnjega. Bog je ujedno preobrazio suhoću moje duše u najveću nježnost.”

Sve mi je u redovničkom životu bilo na radost i utjehu. Istina je da sam katkad u ono doba dana koje sam nekoć provodila u zabavama i dotjerivanju sada mela kuću. Kad bih se prisjetila da sam oslobođena takvih ludosti, obuzela bi me nova radost koja me samu iznenađivala, a nisam mogla razumjeti otkuda dolazi.

Nakon što je položila redovničke zavjete, Terezija se teško razboljela. U jednom je trenutku bila toliko bolesna da su joj već pripremili grob. Tijekom toga razdoblja čitala je mnoga velika duhovna djela, među njima Zlatnu raspravu o unutarnjoj molitvi svetoga Petra Alkantarskoga i Ispovijesti svetoga Augustina. Upravo je tada započela s intenzivnom unutarnjom molitvom i razvila veliku pobožnost prema svetomu Josipu, kojemu je pripisivala svoje konačno ozdravljenje.

Unutarnja molitva po kojoj je sveta Terezija poznata bila je nagrađena velikim milostima, među kojima su bili levitacija, mistični zanos i viđenja. U jednom joj je viđenju bilo pokazano čak i mjesto u paklu koje bi joj bilo dodijeljeno da se opirala milostima koje joj je Bog udjeljivao. Ipak, najpoznatije je njezino viđenje ono koje se naziva transverberacijom — probadanjem srca božanskom Ljubavlju. Ovako ga opisuje:

„Gospodinu se svidjelo da mi katkad podari takvo viđenje: vidjela sam uza se, s lijeve strane, anđela u tjelesnom obličju. To mi se događa vrlo rijetko, jer anđele obično viđam u duhovnim viđenjima, o kojima sam već govorila. No Gospodin je htio da u ovom viđenju anđela vidim na taj način. Nije bio velik, nego niska rasta, i neizmjerno lijep. Lice mu je gorjelo kao da je jedan od najviših anđela, koji se doimaju kao da su sasvim od ognja. Mora da su to oni koje nazivamo kerubinima. Njihova mi imena nikada ne otkrivaju, ali vrlo dobro vidim da na Nebu postoji tolika razlika između jednoga anđela i drugoga, kao i između ovih i ostalih, da to ne mogu opisati.

U ruci sam mu vidjela dugo koplje od zlata, a na vrhu željeznoga šiljka činilo se da gori malen plamen. Katkad mi se činilo da mi njime probada srce i prodire sve do same utrobe. Kad bi ga izvlačio, činilo se da izvlači i nju te me ostavlja svu u plamenu velike ljubavi prema Bogu. Bol je bila tako velika da sam morala jaukati, a ipak je slatkoća te prekomjerne boli bila toliko neizmjerna da se nisam mogla poželjeti osloboditi je. Duša se sada ne zadovoljava ničim manjim od Boga. Ta bol nije tjelesna, nego duhovna, premda u njoj sudjeluje i tijelo, i to u velikoj mjeri. Između duše i Boga tada se zbiva tako nježno i slatko milovanje ljubavi da molim Boga, u svojoj dobroti, neka takvo iskustvo podari onomu tko bi mogao pomisliti da lažem.

Tijekom dana dok je to trajalo, ponašala sam se kao da nisam pri sebi. Nisam željela nikoga vidjeti niti s ikim razgovarati, nego samo njegovati svoju bol, koja mi je bila veće blaženstvo od svega što mi sva stvorenja mogu pružiti.”

Ovu je transverberaciju slavno ovjekovječio Gian Lorenzo Bernini svojim kiparskim djelom Zanos svete Terezije, koje se nalazi u crkvi Santa Maria della Vittoria, odnosno Svete Marije od Pobjede, u Rimu.


U početku su je te izvanredne milosti uznemirivale jer se bojala da možda potječu od Zloga. Stoga se stavila pod duhovno vodstvo svetoga Petra Alkantarskoga, svetoga Franje Borgije te nekolicine dominikanskih i isusovačkih svećenika. Oni su joj pomogli razlučiti duhove te su zaključili da su te milosti doista nadnaravnoga, a ne izvanprirodnoga podrijetla.

O svojem životu i načinima molitve napisala je tri velika djela: Život, Put savršenosti i Zamak duše.

Drugo veliko djelo svete Terezije bila je reforma karmelićanskoga reda. Uvidjevši da je u samostanu kojemu je pristupila redovnička stega popustila, osnovala je vlastitu zajednicu — bosonoge karmelićanke. Naziv „bosonoge” označava da redovnice ne nose obuću. Svoj prvi samostan posvetila je svetomu Josipu te je 1562. u Ávili osnovala samostan Convento de San José. Unatoč snažnom protivljenju, nastavila je osnivati samostane diljem Španjolske, njih ukupno sedamnaest. Sveti Ivan od Križa slijedio je njezin primjer te je 1568. osnovao reformiranu zajednicu bosonogih karmelićana.

U dobi od šezdeset i sedam godina, 1582., Terezija se razboljela i preminula u svojem samostanu u Alba de Tormesu. Prema predaji, njezine posljednje riječi bile su:

„Gospodine moj, došlo je vrijeme da krenem dalje. Neka, dakle, bude volja Tvoja. O, Gospodine moj i Zaručniče moj, došao je čas za kojim sam tako dugo čeznula. Vrijeme je da se susretnemo.”

U trenutku njezine smrti jedna je od sestara vidjela Isusa kako stoji uz podnožje njezine postelje, okružen mnoštvom anđela. Uz uzglavlje su stajali mučenici koji su joj se ukazali u jednom od njezinih viđenja i obećali da će biti prisutni u času njezine smrti. Druga je redovnica vidjela nešto nalik bijeloj golubici kako izlijeće iz Terezijinih usta, dok je treća ugledala mnoštvo ljudi odjevenih u bijelo kako ulaze u njezinu sobu, lica ozarenih radošću i sjajem.

Pokopana je ondje, u Alba de Tormesu, a devet mjeseci poslije ustanovljeno je da je njezino tijelo ostalo neraspadnuto. Srce joj je izvađeno i izloženo na štovanje; prema predaji, mjesto na kojemu ga je anđeo probo vidljivo je i danas. Nakon nekoliko godina njezine su relikvije prenesene u Ávilu, no poslije su vraćene u Alba de Tormes, gdje se i danas mogu častiti.

Nakon njezine smrti u njezinu je časoslovu pronađena molitva koja je s vremenom postala omiljena među katolicima te se često može pronaći na sličicama sa svetim likovima. Poznata je pod nazivom „Molitva svete Terezije”:

„Ništa neka te ne uznemiruje,

ništa neka te ne plaši,

sve prolazi,

Bog se ne mijenja.

Strpljivost sve postiže.

Tko ima Boga, ništa mu ne nedostaje.

Samo Bog je dostatan.“

 

Sveta Terezija kanonizirana je četrdeset godina nakon svoje smrti, a 1970. proglašena je naučiteljicom Crkve, poznatom i kao „naučiteljica molitve”. Zaštitnica je redovnica, Španjolske i šaha. U sakralnoj umjetnosti može se prepoznati po karmelićanskom redovničkom odijelu, trnovoj kruni, golubici ili peru za pisanje.

Sveta Terezijo Avilska, moli za nas!

 

Izvor

 

No comments:

Post a Comment