SVETI VINKO FERRERSKI
Sezonske zimske propovijedi propovjednika i navjestitelja božanske Riječi, tumača svetog pisma i najpronicljivijeg profesora, svetog Vinka, ispovjednika Valencije, iz Reda propovjednika, sretno počinju.
[Sveti Vinko Ferrerski, OP, XIV-XV stoljeće, (u dobi od 69 godina), rođen: Valencia, Kraljevina Valencia/umro: Vannes, Vojvodstvo Bretanja, propovjednik, misionar i logičar, 'Anđeo Apokalipse']
Prva nedjelja Došašća – Propovijed I.
Prvi dio – Tema
Mt 21, 9
„A mnoštvo, koje je išlo pred njim i koje je išlo za njim, klicalo je govoreći: Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana na visini!”
„Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje.” (Mt 21, 9) Ovaj je odlomak iz Evanđelja po svetom Mateju određen za današnje Evanđelje. Ova je nedjelja jedna od najvećih nedjelja čitave crkvene godine, jer je prva nedjelja Dolaska (Adventus) Gospodnjega. Sveta Majka Crkva tada ostavlja redovite tekstove božanskoga časoslova te započinje službu Došašća Gospodnjega.
Stoga, želeći se suobličiti Svetoj Majci Crkvi, predlažem da danas propovijedamo o Dolasku našega Gospodina Isusa Krista: kako će On doći na svršetku svijeta suditi dobrima i zlima te svakome uzvratiti prema njegovim djelima. Ako Bog dade, imat ćemo mnoge dobre misli. No prije svega pozdravimo Blaženu Djevicu Mariju.
„Blagoslovljen koji dolazi...” Ove riječi predstavljaju kratku pjesmu koju su djeca i mnoštvo pjevali prigodom Kristova ulaska u grad Jeruzalem: „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje.” Kako bismo potpunije razumjeli ove riječi i kao uvod u ono o čemu ćemo propovijedati, valja znati da Sveto Pismo jasno i očito govori o tri dolaska Gospodnja u ovaj svijet, svečana i znamenita, glavna i opća.
Prvi je bio: u kreposnoj poniznosti (de humilitate virtuosa);
drugi: u milosnoj ljubavi (de charitate gratiosa);
treći: u strogoj veličanstvenosti (de maiestate rigorosa).
Prvi je dolazak već prošao, drugi je sadašnji, treći tek ima doći. Tim trima dolascima odgovaraju i tri tjedna Došašća i današnja se tema prvenstveno odnosi na treći i posljednji dolazak, koji je ujedno i najveći, jer će tada pravednici uskliknuti:
„Blagoslovljen koji dolazi...”
I. KREPOSNA PONIZNOST
Prvi dolazak Gospodnji bio je u kreposnoj poniznosti. On je već prošao, kada je Sin Božji htio sići među nas po utjelovljenju, životu među ljudima, zarobljeništvu, bičevanju i muci, kako bi oni koji u Njega vjeruju i slušaju Ga mogli uzaći na nebo. Razlog zbog kojega je došao u tolikoj poniznosti bijaše oholost Adama i Eve, jer nisu htjeli poslušati Boga, nego radije vlastitu volju.
Grijeh Adamov bijaše oholost, kako naučava sveti Toma (II Sent. dist. 22, q. 1, a. 1; II-II, q. 163, a. 1). Isti kako sveti Toma kaže: „Njegova je neposlušnost proizašla iz oholosti.”, tako i sveti Augustin piše: „Čovjek, nadut ohološću, poslušao je nagovor zmije i prezreo Božje zapovijedi.”
Istina jest da je u grijehu naših praroditelja svoje mjesto imala i neumjerenost u jelu. No, kako tumači sveti Toma, prvotni poticaj nije bila ljepota ni ukus ploda, nego riječi zmije: „Otvorit će vam se oči i bit ćete kao bogovi.” (Post 3, 5) i upravo je žudeći za tim žena pala u oholost. Otuda je grijeh neumjerenosti u jelu proizašao iz grijeha oholosti. Stoga prvi grijeh bijaše oholost, a ne neumjerenost.
A oholost je temelj svakoga grijeha. Zašto je netko lakom? Zato što je ohol i ne želi poslušati Božje zapovijedi koje kažu, "Ne bi trebao požudjeti" ili "ne kradi" itd. Zašto je netko požudan? Nije li to iz ponosa, jer ne želi poslušati propis: "Ne počini blud?" Isto vrijedi i za proždrljivost i ostale grijehe. Sveto Pismo kaže: „Početak je svakoga grijeha oholost.” (Sir 10, 15) Zato Krist dolazi u velikoj poniznosti kako bi nas obnovio, služeći nam djelom otkupljenja po ljudskome utjelovljenju.
Ali želiš dobro razumjeti ovu lekciju koju uči Kristova poniznost, zamisli, veli sveti Vinko, da se na gozbi okupe mnogi velikaši, ali nemaju poslužitelja. I zamisli da kraljev sin skine kraljevske haljine, odjene jednostavnu odjeću te im počne služiti: najprije donoseći vodu za pranje ruku, a zatim posluživši hranu. Ne bi li to bio čin velike poniznosti? A poniznost Sina Božjega neusporedivo je veća. Svi su narodi bili okupljeni u dvorani ovoga svijeta, očekujući nebesku gozbu. Ali nije bilo nikoga tko bi ih poslužio. Zato je Sin Božji sakrio slavu svoga božanstva i zaodjenuo se pregačom čovještva kako bi nam služio. A ipak se utjelovljenjem nije ni u čemu promijenio. O tome vidi u III. odlomku Summe sv. Tome, q. 1, a. 1 ad 1, i q. 2, a. 6, ad 1 te u III. Sent., dist. 2, q, 1, a. 1, ad 1. O tome govori Apostol: „On, trajni lik Božji, sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan.” (Fil 2, 6–7), došao je služiti nama.
Najprije nam daje vodu da operemo svoje nečiste ruke. Jer svi smo začeti, rođeni i odgojeni u grijehu. Sveti Pavao piše: „Po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet, a po grijehu smrt; i tako smrt prijeđe na sve ljude, jer svi sagriješiše.” (Rim 5, 12) I imamo u De conf. d 4, c 2, firmissime tene: Zbog toga je prvo odredio sveti sakrament krštenja. Krštenje je određeno kao lijek protiv istočnog grijeha; to je određena duhovna regeneracija i vrata sakramenta. Otuda se i djeca, lišena svakog stvarnog grijeha, krštavaju zbog zaraze istočnim grijehom u kojem su začeti. "Bili smo", kaže apostol Pavao, "po naravi djeca gnjeva" (Ef 2,3). Ovaj grijeh djelovanjem prirode ili kroz iskrivljeno podrijetlo od roditelja prenosi se na potomstvo, o čemu sveti Toma bogato i suptilno govori, II. poslanica, odl. 31, q. 1, a.1 i 2, a također I-IIae, u q. 81.
Potom nam Krist pruža hranu, govoreći: „Žao mi je naroda; već su tri dana uza me i nemaju što jesti.” (Mk 8, 2) i daje nam duhovnu hranu, naime evanđeoske i nebeske nauke. Drugo, daje hranu čudesa, liječeći bolesne i uskrisujući mrtve. Treće, daje nam hranu vrlina. Zapazite koliko su ukusne i hranjive [confirmabilis] bile. Konačno, ponovno nam daje toplu vodu za pranje ruku i nogu nakon večere, čak i toplu vodu za večeru, jer je iz njegova boka potekla krv i voda. Prva voda bila je krštenja, druga pokore koja po Kristovoj muci ima svoju moć i djelotvornost pranja prljavštine grijeha s duša.
O toj službi poniznosti sam je Krist govorio, „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da
služi i život svoj dadne kao otkupninu za mnoge.” (Mt 20, 28) I govori o prvom dolasku, koji je već
prošao, o kojem ga je potrebno hvaliti i slaviti. Jedan od načina da se tema
izgovori s promjenom jest reći, „Blagoslovljen koji dolazi u ime sluge.”
Drugi dio
II. MILOSNA LJUBAV
De charitate gratiosa
U prvom dolasku Krist je došao kao sluga, ali u ovom drugom dolasku dolazi kao prijatelj [socius]. Razlog: jer je to moda i ponašanje prijatelja [socius] stajati s nama, ići s nama, razgovarati s nama, jesti i piti s nama, i tako Gospodin Isus Krist dolazi s neba u naš dom da istovremeno večera s nama u pričesti. O, kakva je to večera [refectio] za pobožnu dušu kada čovjek, pripremljen, primi pričest, razum se hrani prosvjetljenjem jasne vjere, sjećanje najboljim uspomenama, volja dobrim i svetim željama. Usta pobožnim molitvama, i konačno cijelo tijelo se utvrđuje za pokoru i nastavak dobrog života.
Niti se On povlači od nas nakon pričesti, osim ako ne planiramo [congerium] smrtni grijeh, jer se inače ne povlači, pa je ovo druženje tako ugodno. Tako je i sam rekao: "i moja je radost biti s ljudima" (Mudre izreke 8,31). Zapazite "s djecom ljudskom", naime patrijarsima, prorocima, apostolima i učiteljima koji su nas izrodili u katoličkoj vjeri. Pogledajte kako je on naš suputnik. Sveto Pismo: "Vjeran je Gospodin u svim svojim riječima" (Ps 114,13), naime ispunjavajući svoja obećanja, jer riječi koje izgovara, bilo da ih izgovara dobar ili loš svećenik, On odmah dolazi k hostiji.
Drugi dolazak je milosrdne ljubavi, i to je prisutno, jer je svaki dan u sakramentu oltara u posvećenoj hostiji on stvarno tamo, baš kao što je došao u prvom dolasku u utrobi Djevice, kada je Djevica Marija rekla riječi: "Evo službenice Gospodnje" (Lk 1,38). Dakle, u svakoj Misi, kada svećenik izgovara riječi posvete, Krist dolazi hostiji. I tako mu se klanjamo u sakramentu oltara. O tom dolasku trebali bismo ga uzimati i hvaliti govoreći: "Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime prijatelja." Na taj način on ne pokazuje svoju vlast.
Treći dio
III. STROGA VELIČANSTVENOST
De maiestate rigorosa
Treći dolazak bit će u strogom veličanstvu [de maiestate rigorosa], kada će doći na sud, na sudsku odmazdu. Iako kada čovjek umre, duša odmah ide na sud, a Gospodin joj se vraća prema djelima koja je ovdje počinio, jer ako je ovdje izvršio doličnu pokoru za svoje grijehe, odmah mu daje vječnu slavu. Ako je, međutim, činio zlo i bio nepokajan, daje mu kaznu pakla. Ako je, međutim, bio mlak, jer nije bio ni u potpunosti dobar ni loš, već osrednji, ako je ispovjedio, dao zadovoljštinu i oprostio ozljede itd., ali nije izvršio doličnu pokoru, daje mu odmazdu kaznom čistilišta, ali te su odmazde samo za dušu, jer tijela i dobrih i zlih koji su pomagali dušama još nemaju odmazdu, već su pretvorena u prah [incinerata].
Tako će Gospodin doći na opći sud i platit će odmazdu ne samo dušama nego i tijelima prema njihovim djelima. Opći sud budućnosti je na kraju svijeta, kako kaže sv. Toma s tri argumenta u IV Sent., dist. 47, a. 1.
Prvo, kao što je Bog u početku stvorio sve stvari zajedno, tako će i suditi sve stvari zajedno, i tako će univerzalni sud odgovarati tome što je usklađeno s prvim stvaranjem stvari.
Drugo, zato što, kako kaže sv. Toma, gdje je gore u rješenju za a. 2, čovjeka možemo promatrati na dva načina, kao pojedinačnog pojedinca i kao dio mnoštva, stoga mu pripada dvostruki sud. Jedan pojedinačni, koji mu se događa nakon smrti, kada će primiti prema onome što je učinio u tijelu, iako ne potpuno, jer ne u odnosu na tijelo, već samo u odnosu na dušu. Drugi sud trebao bi biti o njemu jer je dio cijelog ljudskog roda, i tako će ga sud zadesiti na sveopćem i općem sudu, niti Bog sudi dvaput u istim stvarima, jer ne određuje dvije kazne za jedan grijeh, već će kazna koja prije nije bila potpuno izrečena, biti dovršena na posljednjem sudu, kada zli i opaki budu kažnjeni istovremeno tijelom i dušom.
Treće, jasno je jer iako je svatko tko je osuđen siguran u svoje prokletstvo, a blagoslovljeni u svoju slavu, ipak se svima ne objavljuje prokletstvo ili nagrada, ipak ono što je prikladno, to svi znaju, tako da je Božja pravda očita svima, a to se obično događa na općem sudu gdje su svi okupljeni.
O tom dolasku on sam kaže: "Jer Sin Čovječji doći će u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će vratiti svakome po djelima njegovim" (Mk 16,27). Tada neće doći u poniznosti, siromaštvu i jednostavnosti, kao u prvom slučaju, niti kao suputnik kao u drugom, već će doći kao Gospodin s takvom veličanstvenošću i moći da će se cijeli svijet bojati i drhtati.
Doći će poput najmoćnijeg od kraljeva, koji dolazi u svoj dvorac ili grad buntovan ili mu neposlušan s naoružanim trupama, s bombama i katapultima itd. Tako će Gospodin doći u dvorac ili grad ovoga svijeta u kojemu ima mnogo buntovnika i neposlušnih Kristu Kralju, gdje on želi i zapovijeda poniznost, a oni su oholi, tašti, itd. Zapovjedio je milosrđe i velikodušnost a oni su najgori, pohlepni, iznuđivači, lopovi i pljačkaši. Zapovjedio je čistoću, oni su pohotni. Isto i s ostalim. Vjera bez poslušnosti neće spasiti čovjeka, niti jedan kralj ili gospodar ne bi bio zadovoljan s vjerom svojih podanika bez poslušnosti, zbog toga će Krist doći u grad ovoga svijeta ne kao sluga, niti kao pratilac, već kao Gospodar s mnogo vojnika [cum multis gentibus], jer će toga dana nebesa biti ispražnjena. Jer nijedno ljudsko ili anđeosko stvorenje neće ostati ondje, jer će svi doći s Kraljem na sud. Rog ili truba će zasvirati, gromovi i munje, do te mjere da će nebo i zemlja zadrhtati. Bilješka. Ako nebo i zemlja i stvorenja koja nikada nisu sagriješila protiv Boga nisu u stanju podnijeti njegov dolazak, što će biti s grešnicima koji su počinili toliko grijeha protiv Boga? Onda bi bilo bolje biti u paklu nego vidjeti Boga.
O tome je Job rekao, u osobi grešnika, "Tko će mi to dati, da me zaštitiš u paklu i sakriješ me dok ne prođe gnjev tvoj" (Job 14,13). Ali toga će dana dobri biti sigurni, niti će se bojati. Zato sveta mati Crkva moleći za sve vjernike veli: "Izbavi me, Gospodine, od smrti vječne u onaj strašni dan, kad se potresu nebo i zemlja, kad dođeš ognjem suditi svijet." Tada će se Krist pokazati kao Gospodin i svi će ga narodi prepoznati kao Gospodina, David [kaže]: "Gospodin će se poznati kad izvrši sudove: grešnik je uhvaćen u djelima svojih ruku" (Ps 9,17). Tada će blaženi i dobri koji se raduju proglasiti temu u pravom obliku:
"Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje."
Tema je sada jasna.
Sveti Vinko Ferrerski
No comments:
Post a Comment