QUO PRIMUM TEMPORE a Pio V. Papa 1570 A.D.

 

Sveti Papa Pijo V. | Rimski Misal Pija V. | Grob svetog Pape Pija V.

„Od samog početka“

   Proglašavanje tridentinske liturgije

   Papska bula Quo Primum pape Pija V. - 1570. A.D.

   APOSTOLSKA KONSTITUCIJA

Od samog početka, po našem uzdizanju na vrhovnog apostola, rado smo usmjerili svoje misli i umove na pitanja koja su se ticala očuvanja čiste liturgije i trudili smo se, uz Božju pomoć, svim sredstvima u našoj moći, postići tu svrhu. Jer, uz ostale odluke svetog Tridentskog sabora, postojale su odredbe da revidiramo i ponovno uredimo svete knjige: Katekizam, Misal i Brevijar. S Katekizmom objavljenim za pouku vjernika, uz Božju pomoć, i Brevijarom temeljito revidiranim za dostojnu hvalu Božju, kako bi Misal i Brevijar bili u savršenom skladu, kako je prikladno i ispravno – jer je najprikladnije da u Crkvi postoji samo jedan prikladan način recitiranja psalama i samo jedan obred za služenje Mise – smatrali smo potrebnim da odmah posvetimo pozornost onome što je još preostalo učiniti, naime, ponovnom uređivanju Misala što je prije moguće.

Stoga smo odlučili povjeriti ovaj posao učenim ljudima koje smo odabrali. Oni su vrlo pažljivo sastavili sav svoj rad sa drevnim kodeksima u Našoj Vatikanskoj knjižnici i s pouzdanim, sačuvanim ili ispravljenim kodeksima iz drugih izvora. Osim toga, ovi su se ljudi konzultirali s djelima drevnih i odobrenih autora koji se odnose na iste svete obrede; i tako su vratili sam Misal u izvorni oblik i obred svetih Otaca. Nakon što je ovo djelo više puta pregledano i dodatno ispravljeno, nakon ozbiljnog proučavanja i razmišljanja, naredili smo da se gotovo djelo što prije tiska i objavljuje, kako bi svi mogli uživati ​​u plodovima ovog rada; i tako bi svećenici znali koje molitve koristiti i koje obrede i ceremonije moraju od sada poštovati u služenju Misa.

Neka svi posvuda usvoje i obdržavaju ono što je predala Sveta Rimska Crkva, Majka i Učiteljica ostalih crkava, i neka se Mise ne pjevaju ili čitaju prema bilo kojoj drugoj formuli osim one iz ovog Misala koji smo objavili. Ova uredba primjenjuje se od sada i zauvijek, u svim pokrajinama kršćanskog svijeta, na sve patrijarhe, katedralske crkve, kolegijatske i župne crkve, bile one svjetovne ili redovničke, i muškarce i žene - čak i vojničke redove - i crkve ili kapele bez određene kongregacije u kojima se samostanske Mise pjevaju naglas u zboru ili čitaju privatno u skladu s obredima i običajima Rimske Crkve. Ovaj Misal trebaju koristiti sve crkve, čak i one koje su u svom ovlaštenju izuzete, bilo apostolskim dopuštenjem, običajem ili privilegijom, ili čak i zakletvom ili službenom potvrdom Svete Stolice, ili im se njihova prava i ovlasti jamče na bilo koji drugi način.

Samo ovaj novi obred smije se koristiti osim ako Apostolska Stolica nije dala odobrenje za praksu drugačijeg služenja Mise u samo vrijeme ustanovljenja i potvrde crkve prije najmanje 200 godina, ili osim ako nije prevladao običaj slične vrste koji se kontinuirano slijedio tijekom razdoblja od najmanje 200 godina, u kojem slučaju Mi nipošto ne ukidamo njihovu gore spomenutu prerogativu ili običaj. Međutim, ako je ovaj Misal, koji smo smatrali prikladnim objaviti, prihvatljiviji ovim potonjima, dajemo im dopuštenje da služe Misu prema njegovom obredu, pod uvjetom da imaju suglasnost svog biskupa ili prelata ili cijelog svog Kaptola, unatoč svemu ostalom što je suprotno.

Svim ostalim gore spomenutim crkvama, međutim, ovime se uskraćuje korištenje drugih misala, koji se u potpunosti i apsolutno ukidaju; budući da ovom Konstitucijom, koja će biti važeća od sada i zauvijek, nalažemo i zapovijedamo da se ništa ne smije dodati Našem nedavno objavljenom Misalu, ništa izostaviti iz njega, niti se išta u njemu smije mijenjati pod kaznom Našeg nezadovoljstva.

Posebno zapovijedamo svakom patrijarhu, upravitelju i svim drugim osobama ili bilo kojem crkvenom dostojanstvu koje imaju, bili oni čak i kardinali Svete Rimske Crkve ili posjeduju bilo koji drugi rang ili prevlast, te im naređujemo na temelju svete poslušnosti da pjevaju ili čitaju Misu prema obredu, načinu i normi koju smo ovdje propisali i da ubuduće prestanu i potpuno odbace sve ostale rubrike i obrede drugih misala, ma koliko drevne bile, kojih su se obično pridržavali; i ne smiju pri služenju Mise usuditi se uvoditi ikakve obrede ili moliti ikakve molitve osim onih sadržanih u ovom Misalu.

Nadalje, ovim zakonom, na temelju Našeg apostolskog autoriteta, dopuštamo i priznajemo zauvijek da se, za pjevanje ili čitanje Mise u bilo kojoj crkvi, ovaj misal od sada apsolutno slijedi, bez ikakve grižnje savjesti ili straha od bilo kakve kazne, osude ili ukora, te da se može slobodno i zakonito koristiti. Niti su poglavari, upravitelji, kanonici, kapelani i drugi svjetovni svećenici ili redovnici, bilo kojeg naziva, obvezni služiti Misu drugačije nego kako smo Mi propisali. Također izjavljujemo i nalažemo da nitko tko god je prisiljen ili prinuđen mijenjati ovaj Misal, i da se ovaj dokument ne može opozvati ili izmijeniti, već da uvijek ostaje važeći i zadržava svoju punu snagu unatoč prethodnim konstitucijama i dekretima Svete Stolice, kao i svim općim ili posebnim konstitucijama ili ediktima pokrajinskih ili sinodskih vijeća, i unatoč praksi i običajima spomenutih crkava, utvrđenim dugom i davnom praksom - osim, međutim, ako su dulji od dvjesto godina.

Stoga je Naša volja i istom vlašću određujemo da su, nakon što objavimo ovu konstituciju i izdanje Misala, svećenici Rimske kurije, nakon trideset dana, obvezni pjevati ili čitati Misu prema njoj; svi ostali južno od Alpa, nakon tri mjeseca; a oni s one strane Alpa ili unutar šest mjeseci ili kad god Misal bude dostupan za prodaju. Stoga, kako bi se Misal sačuvao netaknut diljem svijeta i bez nedostataka i pogrešaka, kazna za nepoštivanje za tiskare, bilo posredno ili neposredno podložne Našoj vlasti i vlasti Svete Rimske Crkve, bit će oduzimanje njihovih knjiga i kazna od stotinu zlatnih dukata, plativih ipso facto Apostolskoj riznici. Nadalje, što se tiče onih koji se nalaze u drugim dijelovima svijeta, kazna je izopćenje latae sententiae, i druge kazne koje se po Našem sudu mogu izreći; i ovim zakonom određujemo da se ne smiju usuditi ili pretpostaviti tiskati, objavljivati, prodavati ili na bilo koji način prihvaćati knjige ove prirode bez Našeg odobrenja i pristanka, ili bez izričitog pristanka apostolskih povjerenika tih mjesta, koje ćemo Mi imenovati. Navedeni tiskar mora primiti standardni misal i vjerno se s njim slagati te ni na koji način ne odstupati od Rimskog misala velikog tipa (secundum magnum impressionem).

Sukladno tome, budući da bi bilo teško da se ova objava pošalje svim dijelovima kršćanskog svijeta i istovremeno posvuda izađe na vidjelo, nalažemo da se, kao i obično, istakne i objavi na vratima Bazilike Kneza Apostola, također u Apostolskoj kancelariji i na ulici Campo Flora; nadalje, nalažemo da tiskane kopije istog ovog edikta potpisane od strane javnog bilježnika i službene od strane crkvenog dostojanstvenika imaju istu nesumnjivu valjanost svugdje i u svakom narodu, kao da je Naš rukopis tamo izložen. Stoga, nitko ne smije mijenjati ovu obavijest o Našem dopuštenju, statutu, uredbi, zapovijedi, propisu, daru, indultu, izjavi, oporuci, dekretu i zabrani. Međutim, ako bi se itko usudio počiniti takvo djelo, trebao bi znati da će navući gnjev Svemogućeg Boga i blaženih apostola Petra i Pavla.

Dano u crkvi sv. Petra u godini Gospodinova utjelovljenja, 1570., 14. srpnja pete godine našega pontifikata.

___________

Ispod slijedi tekst Bulle Quo Primum 1570 A. D. na Latinskom i Engleskom

PIUS EPISCOPUS

SERVUS SERVORUM DEI

AD PERPETUAM REI MEMORIAM

QUO PRIMUM tempore ad Apostolatus apicem assumpti fuimus, ad ea libenter animum, viresque Nostras intendimus, et cogitationes omnes direximus, quae ad Ecclesiasticum purum retinendum cultum pertinerent, eaque parare, et, Deo ipso adiuvante, omni adhibito studio efficere contendimus. Cumque inter alia sacri Tridentini Concilii decreta, Nobis statuendum esset de sacris libris, Catechismo, Missali et Breviario edendis atque emendandis: edito iam, Deo ipso annuente, ad populi eruditionem Catechismo, et ad debitas Deo persolvendas laudes Breviario castigato, omnino, ut Breviario Missale responderet, ut congruum est et conveniens (cum unum in Ecclesia Dei psallendi modum, unum Missse celebrandae ritum esse maxime deceat), necesse iam videbatur, ut, quod reliquum in hac parte esset, de ipso nempe Missali edendo, quam primum cogitaremus.

First, from moment We were raised up to the summit of the Apostolate, We willingly turned Our spirit and strengths, and directed all Our thoughts, to those things, which pertained to retaining the cult of the Church pure, and We do now, also, with God Himself helping, strive to effect their preparation, having employed every effort. And when among other things there was established by Us, among the other decrees of the Sacred Council of Trent, concerning the publication and emendation of the sacred books, the Catechism, the Missal and Breviary: with the Catechism already published, with God Himself approving, and the Breviary corrected to render to God due praises, it seemed then entirely necessary that the Missal respond to the Breviary, as is fitting and convenient (since in the Church of God it is most decorous that there be one manner of singing Psalms, one manner of celebrating the ritual of the Mass), that, what remained in this matter, namely, in publishing the said Missal, We might consider first of all.

Quare eruditis delectis viris onus hoc demandandum duximus: qui quidem, diligenter collatis omnibus cum vetustis Nostrae Vaticanae Bibliothecae, aliisque undique conquisitis, emendatis, atque incorruptis codicibus; necnon veterum consultis ac probatorum auctorum scriptis, qui de sacro eorundem rituum instituto monumenta Nobis reliquerunt, ad pristinam Missale ipsum sanctorum Patrum normam ac ritum restituerunt. Quod recognitum iam et castigatum, matura adhibita consideratione, ut ex hoc instituto, coeptoque labore, fructus omnes percipiant,

Wherefore, We directed that this burden be committed to chosen expert men: who indeed, having diligently gathered together all the ancient, emended and incorrupt codices from Our Vatican Library, and others searched out from all places,; and not without having consulted the writings of ancient and approved authors, who left to Us their testimonies concerning the institution of the same rituals, and restored the same Missal to the pristine norm of the holy Fathers. Which having already been recognized and corrected, having employed mature consideration, so that all might perceive the fruit of this instituted and undertaken labor,

Romae quam primum imprimi, atque impressum edi mandavimus: nempe ut sacerdotes intellegant, quibus precibus uti, quos ritus, quasve caeremonias in Missarum celebratione retinere posthac debeant. Ut autem a sacrosancta Romana Ecclesia, ceterarum Ecclesiarum matre et magistra, tradita ubique amplectantur omnes et observent, ne in posterum perpetuis futuris temporibus in omnibus Christiani orbis Provinciarum Patriarchalibus, Cathedralibus, Collegiatis et Parochialibus, saecularibus, et quorumvis Ordinum, monasteriorum, tam virorum, quam mulierum, etiam militiarum regularibus, ac sine cura Ecclesiis vel Capellis,

We ordered that it be first printed at Rome and published in printed form: namely, so that priests might understand, which prayers to use, which rituals, or which ceremonies they ought hereafter to retain in the celebration of Masses.  Moreover, so that all the things handed down by the sacrosanct Roman Church, the Mother of all other Churches, be embraced everywhere and observed, lest unto posterity in unending future generations in all the Patriarchates, Cathedrals, Collegiate, Parish and secular Churches, and those of any Order or monastery whatsoever, both of men, as of women, even of regular soldiers, or Churches and/or Chapels without the care of souls,

in quibus Missa Conventualis alta voce cum Choro, aut demissa, celebrari iuxta Romanae Ecclesiae ritum consuevit vel debet, alias quam iuxta Missalis a Nobis editi formulam decantetur, aut recitetur, etiamsi eaedem Ecclesiae quovis modo exemptae, Apostolicae Sedis indulto, consuetudine, privilegio, etiam iuramento, confirmatione Apostolica, vel aliis quibusvis facultatibus munitae sint; nisi ab ipsa prima institutione a Sede Apostolica approbata, vel consuetudine, quae, vel ipsa institutio super ducentos annos Missarum celebrandarum in eisdem Ecclesiis assidue observata sit: a quibus, ut praefatam celebrandi constitutionem, vel consuetudinem nequaquam auferimus;

in which Conventual Mass is accustomed or ought to be celebrated out loud with a Choir, or in low voice, according to the rite of the Roman Church, there be sung anything other than according to the formula of the Missal published by Us, even if the same Churches have been exempted in any manner by an indult of the Apostolic See, custom, privilege, even under oath, by Apostolic confirmation, and/or any other faculty; lest having been approved by the Apostolic See from their first institution, whether by a custom, which, has been observed and/or by its own institution more than two-hundred years of being assiduously celebrated in those same Churches: from which, We in no way take away the aforesaid constitution, and/or custom of celebrating;

sic si Missale hoc, quod nunc in lucem edi curavimus, iisdem magis placeret, de Episcopi, vel Praelati, Capitulique universi consensu, ut, quibusvis non obstantibus, iuxta illud Missas celebrare possint, permittimus; ex aliis vero omnibus Ecclesiis praefatis eorundem Missalium usum tollendo, illaque penitus et omnino reiiciendo, ac huic Missali Nostro nuper edito, nihil unquam addendum, detrahendum, aut immutandum esse decernendo, sub indignationis Nostrae poena, hac Nostra perpetuo valitura constitutione statuimus et ordinamus. Mandantes ac districte omnibus et singulis Ecclesiarum praedictarum Patriarchis, Administratoribus, aliisque personis quacumque Ecclesiastica dignitate fulgentibus, etiamsi S. R. E. Cardinales, aut cuiusvis alterius gradus et praeeminentiae fuerint,

thus, if this Missal, which We now have taken care to publish, pleases the same more, by consent of the Bishop, and/or Prelate, or entire Chapter, We permit that they can celebrate Masses according to it, with nothing whatsoever withstanding: however, We establish and ordain, under the punishment of Our indignation, by this our perpetually valid Constitution, that with the publication of this our said Missal, nothing is ever to be added, detracted, or changed by taking it from the use of those same Missals of any of the aforesaid Churches, and by rejecting those things thoroughly or entirely. We, commanding also strictly each and every Patriarch, Administrator of the aforesaid Churches, and other persons enjoying whatsoever ecclesiastical dignity, even if they be Cardinals of the Holy Roman Church or anyone of another grade or preeminence,

illis in virtute sanctae obedientiae praecipientes, ut ceteris omnibus rationibus et ritibus ex aliis Missalibus quantumvis vetustis hactenus observari consuetis, in posterum penitus omissis, ac plane reiectis, Missam iuxta ritum, modum, ac normam, quae per Missale hoc a Nobis nunc traditur, decantent ac legant; neque in Missae celebratione alias caeremonias, vel preces, quam quae hoc Missali continentur, addere vel recitare praesumant.

precepting these in virtue of holy obedience, so that with all those reckonings and rituals, from other customary Missals howsoever ancient hitherto observed, hereafter entirely omitted, and plainly rejected, they may sing and read the Mass according to the rite, manner, and norm, which is handed down now by Us through this Missal nor let them presume in the celebration of the Mass to add and/or recite other ceremonies and/or prayers, than those which are contained in this Missal.

Atque ut hoc ipsum Missale in Missa decantanda, aut recitanda in quibusvis Ecclesiis absque ullo conscientiae scrupulo, aut aliquarum poenarum, sententiarum et censurarum incursu, posthac omnino sequantur, eoque libere et licite uti possint et valeant, auctoritate Apostolica, tenore praesentium, etiam perpetuo concedimus et indulgemus. Neve Praesules, Administratores, Canonici, Capellani et alii quocumque nomine nuncupati Presbyteri saeculares, aut cuiusvis Ordinis regulares, ad Missam aliter, quam a Nobis statutum est, celebrandam teneantur:

And also, by Our Apostolic authority, and the tenor of the present letters, We also concede perpetually and indulge, that they may entirely hereafter follow this Missal in a sung, or recited, Mass in whatever Churches without any scruple of conscience or incursion of any punishments, sentences and censures, and use this freely and licitly and validly. Or lest Praefects, Administrators, Canons, Chaplains and other secular Priests named by whatever name, or regulars of any Order, be bound to celebrate Mass otherwise, than is established by Us:

neque ad Missale hoc immutandum a quolibet cogi et compelli, praesentesve litterae ullo unquam tempore revocari, aut moderari possint, sed firmae semper et validae in suo exsistant robore, similiter statuimus et declaramus. Non obstantibus praemissis, ac constitutionibus, et ordinationibus Apostolicis, ac in Provincialibus et Synodalibus Conciliis editis generalibus, vel specialibus constitutionibus, et ordinationibus, nec non Ecclesiarum praedictarum usu, longissima et immemorabili praescriptione, non tamen supra ducentos annos, roborato, statutis et consuetudinibus contrariis quibuscumque.

We similarly establish and declare that they also cannot be coerced and compelled by anyone to change this MIssal, nor can the present letters be at any time ever revoked or constrained, but that they stand forth always firm and valid in their strength. With no Apostolic constitutions, and ordinations, and/or special constitutions and ordinations published in Provincial and Synodal general Councils, nor use of the aforesaid Churches, strengthened by the longest and immemorial prescription, not more than two-hundred years, or statutes and customs whatsoever contrary, withstanding the aforesaid.

Volumus autem et eadem auctoritate decernimus, ut post huius Nostrae constitutionis, ac Missalis editionem, qui in Romana adsunt Curia Presbyteri, post mensem; qui vero intra montes, post tres; et qui ultra montes incolunt, post sex menses, aut cum primum illis Missale hoc venale propositum fuerit, iuxta illud Missam decantare, vel legere teneantur. Quod ut ubique terrarum incorruptum, ac mendis et erroribus purgatum praeservetur, omnibus in Nostro et S. R. E. dominio mediate, vel immediate subiecto commorantibus impressoribus, sub amissionis librorum, ac centum ducatorum auri Camerae Apostolicae ipso facto applicandorum:

Moreover, We will and decree by the same authority, so that after the publication of this Our Constitution, and Missale, which shall be displayed at the Roman Curia, for the Priests, after a month: but who dwells on this side of the Alps, after three months; and where beyond the Alps, after six months, or when this Missal has been offered to them for sale, that they be bound to sing and/or read the Mass according to it.  Wherefore, so that it be preserved incorrupt in all lands, and purged from emendations and errors, to all printers resident in Our immediate and/or mediately subjected Domain and that of the Holy Roman Church, under the loss of the books, and 100 ducats of gold to be applid ipso facto to the Apostolic Camera:

aliis vero in quacumque orbis parte consistentibus, sub excommunicationis latae sententiae, et aliis arbitrii Nostri poenis, ne sine Nostra vel speciali ad id Apostolici Commissarii in eisdem partibus a Nobis constituendi, licentia, ac nisi per eunden Commissarium eidem impressori Missalis exemplum, ex quo aliorum imprimendorum ab ipso impressore erit accipienda norma, cum Missali in Urbe secundum magnam impressionem impresso collatum fuisse, et concordare, nec in ullo penitus discrepare prius plena fides facta fuerit, imprimere, vel proponere, vel recipere ullo modo audeant, vel praesumant, auctoritate Apostolica et tenore praesentium similibus inhibemus.

but to others consisting in whatever part of the globe, under the punishments of latae sententiae excommunciation and others at Our will, We prohibit by Apostolic Authority and the tenor of the present letters, that, they dare in any manner to receive, and/or presume, to publish or offer for sale, without Our permission and/or special license, according to that of the one to be constituted in those same parts by Us as Apostolic Commissioner, the exemplary copy, from which there is to be accepted the norm of other printings by the printer himself, before full faith has been first given to the printer himself by the same Commisioner for the Missal to be published in great quantity in the City of Rome and that it not be discrepant in anything at all.

Verum, quia difficile esset praesentes Iitteras ad quaeque Christiani orbis loca deferri, ac primo quoque tempore in omnium notitiam perferri, illas ad Basilicae Principis Apostolorum, ac Cancellariae Apostolicae, et in acie Campi Florae de more; publicari et affigi, ac earundem litterarum exemplis etiam impressis, ac manu alicuius publici tabellionis;  subscriptis, nec non sigillo personae in dignitate ecclesiastica constitutae munitis, eandem prorsus indubitatam fidem ubique gentium et locorum, haberi , praecipimus, quae praesentibus haberetur, si ostenderentur vel exhiberentur.

Truly, because it might be difficult for the present letters to be borne to all places of the Christian globe and to proffer unto the notice of all at first notice, We precept, that these be published and affixed to the Basilica of the Prince of the Apostles, and to the Apostolic Chancery, and in the piazza of the Campus Flori as is customary; and that there be had printed also copies of the same letters, and in the hand of any public notary;  and to those underwritten, and not without the seal of a person constituted in ecclesiastical dignity, that they be regarded the same undoubted faith in whatever nations and places, as the present letters are held, when they are displayed and/or exhibited.

Nulli ergo omnino hominum liceat hanc paginam Nostrae permissionis, statuti, ordinationis, mandati, praecepti, concessionis, indulti, declarationis, voluntatis, decreti et inhibitionis infringere, vel ei ausu temerario contraire. Si quis autem hoc attentare praesumpserit, indignationem omnipotentis Dei, ac beatorum Petri et Pauli Apostolorum eius se noverit incursurum. Datum Romae apud S. Petrum, anno Incarnationis Dominicae millesimo quingentesimo septuagesimo, pridie Idus Iulii, Pontificatus Nostri anno quinto.

Therefore, to no one among men let it be licit to infringe this page of Our permission, statute, ordinance, mandate, precept, concession, indult, declaration, will, decree and prohibition, and/or with darying temerity to contradict it. if, however, anyone will have presumed to attempt this, let him know that he will incur the indigation of the Omnipotent God and of His blessed Apostles, Peter and Paul. Given at Rome, at St. Peter’s, in the year of the Incarnation of the Lord, 1570, on the first day of the ides of July, in the fifth year of Our Pontificate.

CAESAR GLORIERIUS.

H. CUMIN.

Anno a Nativitate Domini 1570, Indict. 13, die vero 19 mensis Iulii, Pontificatus sanctissimi in Christo Patris et D. N. Pii divina providentia Papae V anno eius quinto, retroscriptae litterae publicatae et affixae fuerunt ad valvas Basilicae Principis Apostolorum, ac Cancellariae Apostolicae, et in acie Campi Florae, ut moris est, per nos loannem Andream Rogerium et Philibertum Cappuis Cursores.

In the year of the Nativity of the Lord, 1570, in the 13th indiction, but on the 19th day of the month of July, in the fifth year of the Pontificate of our most holy Father in Christ and our lord, Pius V, Pope by the divine providence, these letters transcribed were published and affixed to the folding-doors of the Basilica of the Prince of the Apostles, and to the Apostolic Chancery, and in the piazza of the Campus Florae, as is the custom, by us Footmen, John Andrew Roger and Philibert Cappue .

SCIPIO DE OCTAVIANIS, Magister Cursorum.

+ + +

 

 

 

 

 

„Pavao VI. – i s njim njegov prethodnik, Ivan XXIII. – pokrenuli su proces likvidacije Kristove Crkve.“

Biskup Vigano: „Pavao VI. – i s njim njegov prethodnik, Ivan XXIII. – pokrenuli su proces likvidacije Kristove Crkve.“

Izraela Ti si Kralj?

Propovijed na blagdan Krista Kralja

 

Israël es tu Rex, davidis et inclyta proles; nomine qui in Domini, Rex benedicte, venis.

Izraela Ti si Kralj, Davidov slavni potomak; koji u ime Gospodnje, Blagoslovljeni Kralju, dolaziš.

Teodulf Orleanski,
Himna Gloria laus et honor (Slava, hvala i čast).

Gloria, laus et honor tibi sit, Rex Christe Redemptor.

Slava, hvala i čast tebi, Kralju Kriste Otkupitelju. Dok odzvanja drevni himan, pjevan na Cvjetnicu pred zaključanim vratima crkve, procesija svećenstva i vjernika svečano ulazi u novi Jeruzalem, otvarajući njegova čvrsta vrata trostrukim udarcem procesijskog križa. Evokativni obred Druge nedjelje Muke Isusove podsjeća na trijumfalni ulazak Gospodina u Sveti grad, predočen Salomonovim (1 Kraljevima 1,32-40). Stoga ima izrazito kraljevsku prirodu, jer ovim preuzimanjem Hrama, On je prepoznat i hvaljen kao Bog, kao Mesija i kao Kralj Židova: Krist, Χριστός, Pomazanik Gospodinov. Njegovo Božansko Kraljevstvo već su svjedočili i častili mudraci u betlehemskoj špilji: zlatom za Kralja kraljeva, tamjanom za Živoga i Istinitog Boga, smirnom za Svećenika i Žrtvu.

Prije nešto manje od sto godina, 11. prosinca 1925., lombardijski papa Pio XI. objavio je besmrtnu encikliku Quas Primas (Koji su prvi), koji je definirao doktrinu o univerzalnom kraljevstvu Gospodina našega Isusa Krista: On je Kralj jer je Bog, a također i zato što je potomak kraljevske loze Davidova plemena, i konačno, On je Kralj po pravu osvajanja kroz Otkupljenje.

Ustanovljenje ovog blagdana, istini za volju, nije uvelo ništa novo. Ustanovio ga je Pio XI. kako bi se suprotstavio i borio protiv kuge sekularnog liberalizma, masonske Slobodne crkve u Slobodnoj državi, i glupe pretpostavke isključivanja Isusa Krista iz civilnog društva. Pio XI. nije bio jedini koji je svečano potvrdio katoličku doktrinu: prije njega, Klement XII., Benedikt XIV., Klement XIII., Pio VI., Pio VII., Lav XII., Pio VIII., Grgur XIV., Pio IX., Lav XIII. i sveti Pio X. oštro su osudili tajne lože, karbonare, slobodno zidarstvo i sve zablude koje su Kristovi neprijatelji širili i poticali tijekom posljednja dva stoljeća. Nakon velikog sloma protestantizma u šesnaestom stoljeću, sljedeća tri stoljeća svjedočila su sukobima Katoličke crkve i Anticrkve, odnosno slobodnog zidarstva, u nizu strašnih bitaka: s jedne strane, Knez mira i Njegove anđeoske i zemaljske vojske; s druge strane, scelesta turba – zla gomila, bijedna rulja, potaknuta lihvarima robovima Luciferovim. Mit o „suverenom narodu“ pokopao je stoljeća kršćanske civilizacije pod ruševine Revolucije, pokazujući opseg zabluda do kojih čovjek može ići. Mučenici ovih stoljeća neopisivog nasilja i još uvijek nekažnjenih masakra gledaju na nas sa svojih nebeskih mjesta, zahtijevajući pravdu za prolivenu krv. I svojom šutnjom - koja je gotovo tamna noć... Crkve, uoči njezine muke - oni s nevjericom promatraju kako su pape posljednjih desetljeća položile svoje duhovno oružje i surađivale s Kristovim neprijateljima. S tih mjesta, ratnički pape također gledaju na nas, oni koji su se - čak i po cijenu vlastitih života, poput Pija VI., zatočenog od strane Napoleona i umirućeg zbog teških uvjeta zatvora - suprotstavili i najžešćim napadima na Boga, na papinstvo, na katoličku hijerarhiju i na vjernike. Da povijest nije krivotvorena od privremenih pobjednika ovog rata - što se i danas događa - naša bi djeca učila u školama, ne juriš na Bastillju, ne laži epa o Risorgimentu, ne djela zavjereničkih plaćenika ili korumpiranih ministara, već razne faze genocida nad katolicima u nekoć kršćanskim narodima.

Kad je ustanovljen blagdan Krista Kralja, Katolička Crkva više nije mogla računati na suradnju katoličkih vladara, koji su nekoć provodili načela Evanđelja i prirodnog prava po građanskim i kaznenim zakonima. Prvi autoritet ancien régime koji je srušen, bio je zapravo, monarhija božanskog prava, koja je svoju posrednu moć u svjetovnim poslovima crpila iz Kristovog kraljevanja. Drugi autoritet izgubljen je nekoliko desetljeća kasnije, onim činom papinskog podređivanja Revoluciji. Skidanjem papinske tijare, Pavao VI. zapečatio je abdikaciju Kristove moći u duhovnim stvarima i predaju antikršćanskim i antikatoličkim ideologijama Sotonine Sinagoge. „I mi, više nego iko drugi, imamo kult čovjeka,“ [1] rekao je Montini na zatvaranju Drugog vatikanskog koncila. Dok je odjek pod svodovima vatikanske bazilike odzvanjao ovako: „Crkva se gotovo proglasila sluškinjom čovječanstva,” riječi su koje bi samo nekoliko godina ranije skandalizirale svakog katolika. Pavao VI. - i s njim njegov prethodnik, Ivan XXIII. - pokrenuli su proces likvidacije Kristove Crkve i snose odgovornost za razoružavanje Citadele i otvaranje njezinih vrata kako bi bolje upustili neprijatelja, samo da bi kasnije isto to on sam licemjerno osudio riječima: „Kroz neku pukotinu dim Sotone ušao je u hram Božji.“ [2] I tako, ništa nije pošteđeno tom razoružavajućom operacijom: ni doktrina, ni moral, ni liturgija, ni disciplina. Čak je i blagdan Krista Kralja bio deformiran, njegov dan pomaknut je na kraj liturgijske godine, poprimajući eshatološko značenje: Krist Kralj budućeg svijeta, ali ne i zemaljskih društava. Jer je Gospodstvo Utjelovljene Riječi navodno predstavljalo prepreku dijalogu sa „Suvremenim čovjekom“ i idolatriji Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Zagovornici ovog samoubilačkog demoliranja imali su razloga radovati se što je konačno okončan posttridentski period trijumfalizma Crkve koja je htjela obratiti svijet Kristu, a ne prilagođavati Božansku objavu antievanđelju anticrkve; Crkve koja je častila svog Gospodina kao Univerzalnog Kralja i htjela dovesti sve duše k Njemu, tako da bi one u regnum Christi mogle živjeti u pax Christi.

Scelesta turba clamitat: regnare Christum nolumus [3] – zapjevajmo veličanstvenu himnu današnjeg blagdana – Zlobna gomila viče: Ne želimo da Krist vlada! Ovo bogohuljenje je bojni poklič Luciferovih hordi, sinova tame; isti krik koji je odjeknuo kada je buntovni i oholi duh Sotone izbljuvao svoje Non serviam. Krik koji podriva božanski κόσμος, utemeljen u Gospodinu našem Isusu Kristu, u Bogu koji se utjelovio iz poslušnosti Vječnom Ocu i koji je iz poslušnosti umro na križu. Propter nos homines et propter nostram salutem (Zbog nas ljudi i zbog naše spasenja).

U posljednjim vremenima, koja su skora i neizbježna, Antikrist će izazvati Krista i Njegovo Univerzalno Gospodstvo, nastojeći zavesti ljude čudesima i lažnim znacima, čak i lažirajući vlastito uskrsnuće. Fascinantan, zavodljiv, prijevaran, ponosan i samopravedan, Antikrist će se neumoljivo boriti protiv Svete Crkve, progoniti njezine svećenike i vjernike, krivotvoriti njezinu doktrinu i kvariti njezino svećenstvo, pretvarajući ih u vlastite sluge. Ono što smo vidjeli kako se odvija u građanskoj i vjerskoj sferi u posljednja najmanje dva stoljeća u neprekidnom crescendu, jest priprema ovog paklenog plana, usmjerenog na svrgavanje našeg Gospodina, odbacivanje Njega kao Boga, Kralja i Velikog Svećenika, te bezbožno gaženje Utjelovljenja i djela Otkupljenja.

S blagdanom Krista Kralja surađujemo u obnovi reda, božanskog κόσμος protiv paklenog χαός. Vraćamo Kristu krunu koja zapravo Njemu već pripada, žezlo koje mu je Revolucija oduzela. Ne zato što je na nama da omogućimo obnovu reda - reda čiji će Gospodin biti jedini arhitekt - već zato što nije moguće sudjelovati u toj obnovi bez vlastitog doprinosa.

U vrijeme Spasiteljevog prvog dolaska, kraljevstvo Izraela i hram nisu imali ni legitimnog Kralja ni legitimne Velike Svećenike: građansku i vjersku vlast imali su ljudi koje je imenovao car. Pri Drugom dolasku na kraju svijeta, ova praznina vlasti bit će još očitija, jer će Naš Gospodin sve obnoviti u sebi — Instaurare omnia in Christo (Ef 1,10) - u povijesnom trenutku kada će Zlo dominirati u svim područjima svakodnevnog života, u svim institucijama, u svim društvima. I Njegov trijumf bit će trijumfalna, poražavajuća, potpuna i neumoljiva pobjeda nad svim lažima i zločinima Antikrista i Sinagoge Sotone.

Učinimo svoju molitvu himne Te sæculorum Principem (Ti, Kneže vjekova):

 

O Christe, Princeps Pacifer, Mentes rebelles subjice: Tuoque amore devios, Ovile in unum congrega.

O Kriste, Kneže mira, Pokori buntovne umove: I svojom ljubavlju skupi, Zalutale u jedno stado.

O Kriste, Kneže koji donosiš istinski mir, pokori buntovne umove: i okupi u jedno stado sve koji su se udaljili od Tvoje ljubavi. I neka tako bude.

+ Carlo Maria Viganò, Nadbiskup

XXVI. listopada MMXXV
D.N.J.C. Regis
Dvadeseta nedjelja nakon Duhova, posljednji dan listopada

BILJEŠKE

1 – Usp.Govor Pavla VI. na IX. javnoj sjednici Drugog vatikanskog koncila, 7. prosinca 1965.
2 –Homilija Pavla VI.,Svetkovina svetih apostola Petra i Pavla, 29. lipnja 1972.
3 – Himna Te sæculorum Principem za blagdan Krista Kralja.

 Izvor

Sveto Isusovo Lice ~ gravirano jednom linijom

 

Sveto Isusovo Lice

Sveto Isusovo Lice gravirano jednom linijom ~ Claude_Mellan, 1649.

 

Djelo se zove "Pokrov svete Veronike" a stvorio ga je francuski umjetnik Claude Mellan 1649. godine.

Evo ključnih detalja koji ga čine tako izvanrednim:

Jedna kontinuirana linija: Cijela slika Isusovog lica stvorena je iz jedne, neprekinute gravirane linije koja se spiralno izvija iz vrha nosa.

Majstorska tehnika: Za stvaranje svjetla, sjene i oblika, Mellan nije koristio nikakvo križno šrafiranje (standardna tehnika tog vremena). Umjesto toga, majstorski je mijenjao debljinu i tankoću te jedne linije. Tamo gdje linija raste i postaje deblja, stvara tamnije područje; tamo gdje se prorjeđuje, stvara istaknuti dio.

Tour de Force: Ovo djelo bilo je demonstracija Mellanove apsolutne kontrole nad njegovim alatom, rezačom. Smatra se vrhuncem tehničke virtuoznosti u umjetnosti graviranja.

Simbolično značenje: Korištenje jedne, neprekidne linije često se tumači kao simbol vječnosti i jedinstvenosti Boga, stvaranja božanske slike iz jedne točke.

Ova predivna slika je velika 2238x3000 pixela i stavljena je u AVIF format koji omogućava jako veliku kompresiju sa malenim gubitkom kvaliteta, "teška" je svega 2.72MB. Može se vidjeti i skinuti ovdje:

Visokokvalitetni PNG format ove predivne slike iste veličine od 2238x3000 pixelsa, koji je puno kvalitetniji i podesan za tisak slike "teži" 19,24MB, a može se vidjeti i skinuti ovdje:

VELIKE VIJESTI: Transalpinski redemptoristi 'odbacuju Sinodalnu Crkvu' kao 'drugačiju' od Katoličke Crkve

 

 

 

Pričekajte i vidjet ćete. Ovaj događaj neće ostati usamljen.

 

Ali moram nešto reći.

Hvala vam, naši pastiri!

I vama hvala puno Trad.inc!

Hvala vam na vašem upornom nijekanju kolosalnih problema, na vašoj šutnji kada ste trebali grmjeti, na vašem velikom oprezu kada je potrebna hrabrost. Hvala vam puno što mi, koji smo stado Božje koje vam je povjereno, uz pomoć tvaše aktivne šutnje i prije svega kukavičke mlakosti, moramo bježati u brda, i biti raspršeni već doista posvuda.

 

Ali ne oslabljeni u vjeri. Naprotiv!

 

Što nas neprijatelj više progoni, to nas Duh više jača u vjeri. Što ćemo dakle reći na to? A vi to dobro zapamtite; “Si Deus pro nobis, qui contra nos?”

Ako je Bog za nas, tko je protiv nas?

A koga se vi onda bojite? Čega se bojite izgubiti? Ugleda i udobnosti? Sigurnosti i mira? Zar ne znate da nema sigurnosti, mira, pa ni života onome tko istinski ne slijedi Krista? Krista raspetog! Dakle, svaki od nas tek sa svojim osobnim križem slijedeći Krista. Ne možete odbaciti svoj križ i misliti da još uvijek slijedite Krista. Križ koji ste čak vi sami odabrali i koji ste svjesno, a prije svega dragovoljno i pod zakletvom Bogu, prihvatili nositi.

 

Trebam li naglasiti,- sve do samog kraja!

 

Čini se kao da više ni ne znate da svatko mora umrijeti. Ili od bolesti, ili od starosti, ili od nesreće. Ili od mučeništva! Smrt je neminovna. Taj prijelaz iz ovog prolaznog u ono neprolazno i vječno. Vječni život ili vječno prokletstvo i patnju.

Nemojte biti samo nijemi promatrači koji samo ponavljaju rečenice iz katekizma za mlade vjeronaučnike. Dok se nikada ne osvrćete na najveće hereze i bogohuljenja na pravi način, onako kako je to činio svaki biskup svete majke Crkve prije vas. Jer ta ljudska stvorenja koja izbljuvavaju i što je još gore, čine svaku moguću herezu i bogohuljenje, imaju svoja osobna imena. Imaju oni i druga imena. Jer su lažljivci i vole se lažno predstavljati. Ali u svakom slučaju, vrlo ih je lako prepoznati i imenovati. Oni se ustvari više ni ne kriju! A vi? Uspjeli ste u prvom spomenutom, ali ne uspijevate u drugom, što je puno važnije. Ne usuđujete se stvari nazvati pravim imenom. A da ne govorimo je li bismo ikada, a kada je to zaista neophodno, od vas mogli čuti riječi: "Anathema sit!"

 

A sve to nije apologetika!

 

Apologetika je zauzimati se, braniti Vjeru. Razgovijetno, glasno i prije svega javno ukazivati na sve ​​vukove, ali i plaćenike mlakonje. A ovaj je posao prvenstveno namijenjen za vas, i očekuje se prvenstveno od vas da to aktivno i zdušno i činite, dragi naši biskupi i kardinali. Jer vi ste odabrani i najjači čuvari i branitelji Svete Crkve i njezina vječnog nepogrešivog nauka. Za to ste se zakleli njezinoj glavi, Kristu Isusu, našem Bogu i samoj svetoj Crkvi, koju njezini najveći neprijatelji tako sramotno i sve jače bijesno napadaju, oskvrnjuju ​​i čije stado bjesomučno nastavljaju proganjati.

 

Ne bi li apologetika i vaš posao morao biti, Trad.inc?

 

Kad već neprestano trubite u te vaše trublje, te tako trubeći, ne samo da stvarate veliki utjecaj na cijelo Božje stado, nego vi uz to čak, ili bih pak trebao reći prvenstveno,- time sebi zarađujete mnogo novca. Možda bi ipak trebali biti iskreni prema sebi samima ali i drugima te razmisliti ne bi li, umjesto što drugima govorite "zip it!", za sve nas Katolike bilo bolje da vi sami zašutite? Budući da ne govorite ono što je prijeko potrebno reći. Jer evo istine! Evo pravila Katoličke Crkve kojeg se, zapravo, svi mi uvijek moramo pridržavati. A pogotovo vi klerici, svećenstvo i svi vi utjecajni katolici:

 

"Etenim si incertam vocem det tuba, quis parabit se ad bellum? Ita et vos per linguam nisi manifestum sermonem dederitis : quomodo scietur id quod dicitur? eritis enim in aera loquentes. Etenim si incertam vocem det tuba, quis parabit se ad bellum?" (1 Cor 14,8-9)

 

"Jer ako truba daje nejasan zvuk, tko će se pripraviti za boj? Tako i ti, ako ne izgovaraš jasno jezikom, kako će se razaznati što govoriš? Ta govorit ćeš u zrak. Jer ako trublja daje nejasan zvuk, tko će se pripremiti za boj?"

 

Suotkupiteljica u vrijeme pape Pavla VI.

 

“Coredemptrix” u vrijeme pape Pavla VI.

Marijanski naslov "Marija Suotkupiteljica" u vrijeme Pavla VI.

 

Od oca Paola M. Siana*

Među teolozima koji odbacuju naslov "Suotkupiteljica" je i Belgijski dominikanac o. Edward H. Schillebeeckx OP (1914. – 2009.), autor knjige Marijo, Majko spasenja, 1. izdanje 1954., 2. izdanje 1957. Ovo je revidirao sam Schillebeeckx i objavio 1969. kao "Marija – Majka vjernika" Matthias-Grünewald-Verlag. The Imprimatur teksta za talijansko izdanje napisao je svećenik Salvatore Famoso, kancelar nadbiskupije Catania, 22. listopada 1964. Već u predgovoru (nije sasvim jasno jesu li ga napisali pavlini ili Schillebeeckx) naslov "Suotkupiteljica" (str. 7) je distanciran, jer se ne pojavljuje u službenim koncilskim dokumentima...

Zapravo, međutim, kao što sam ovdje pokazao, naslov "Suotkupiteljica" prepoznat je kao legitiman i istinit u saborskim djelima - kako u pripremnoj tako i u sinodskoj fazi Koncila.

Kasnije u knjizi, Schillebeeckx jasno odbacuje naslov "Suotkupiteljica" (str. 107).

U tradicionalnim katoličkim krugovima mons. Marcel Lefebvre (1905. – 1991.) prirodno priznaje da je Gospa “značajno pridonijela spasenju svijeta” i da je stoga “Suotkupiteljica“ (Msgr. Marcel Lefebvre: Svećenička svetost, Sarto-Verlag, 2011.) i „Posrednica svih milosti” (str. 235).

Posebno je zanimljiva činjenica da i u postkoncilskim teološkim i crkvenim krugovima – koji nipošto nisu “tradicionalistički” ili “konzervativni” – postoje autori koji donekle prepoznaju naslov Marije kao “Suotkupiteljice”.

Godine 1968. nakladnici Herder (Rim) i Morcelliana (Brescia) objavili su talijansko izdanje “Leksikon teologije” Karla Rahnera i Herberta Vorgrimlera, u kojemu se u najmanju ruku tolerira izraz „Suotkupiteljica“ – što je već puno u postkoncilskom teološkom krajoliku.

Pod ključnom riječi "Suotkupiteljica" čitamo: "Pojam katoličke teologije (mariologije) čije moguće i precizno značenje još nije jasno definirano. Namjera mu je izraziti jedinstvenu i neponovljivu funkciju koju je Marija imala - iz perspektive njezine osobe i povijesti spasenja: funkciju koja je uvijek bila valjana i djelotvorna, koju je Marija imala na povijesnom početku djela otkupljenja, u njegovom dovršenju od strane Otkupitelja Krista, i u općinstvu svetih« (str. 145).

Ispod ključne riječi “Marija” (str. 368–373) čitamo: “Iako se Marija u suvremenoj teologiji naziva suotkupiteljicom, istodobno je jasno da je ta funkcija kvalitativno sasvim drugačija od one Bogočovjeka, posrednika i otkupitelja. Činjenica da Sveto pismo prikazuje Mariju (Iv 19,25-27) kao ženu par excellence (drugu Evu i majku otkupljenih) ispod križa, ispod stabla otkupljenja, otkriva kako se njezina funkcija majke spasenja, koja joj pripada kao Isusovoj majci, proteže kroz cijeli njezin život do "časa" otkupljenja (Iv 2,4).“ (S. 368).

Suprotno onome što Rahner i Vorgrimler tvrde, naslov "Suotkupiteljica" zapravo su objasnili teolozi i pape. Dovoljno je primijetiti da Rahner i Vorgrimler - unatoč svojim minimalističkim i pogrešnim teorijama ili objašnjenjima - barem ne odbacuju ovaj naslov, čak i ako ga predstavljaju kao "koncept" ili "funkciju". Oni priznaju da Marija ima "funkciju" "Suotkupiteljice" (vidi str. 368).

U knjizi "Marija. Meditacije" (Herder – Morcelliana, Rim-Brescia 1968.–1970.) Karl Rahner naziva Mariju “novom Evom” i kaže da je ona: “(…)kada se pozivamo na točku doktrine čiji je sadržaj još uvijek kontroverzan u katoličkoj teologiji – koja se naziva i ‘Suotkupiteljica’“ (S. 14).

Važno je napomenuti da Rahner – za razliku od Schillebeeckxa – ne negira niti odbacuje naslov, ali ga spominje s poštovanjem: Mariju “također se naziva "Co-Redemptrix" (str. 14). Unatoč njegovim objašnjenjima, Rahner nema problema s naslovom "Suotkupiteljica".

Rahner čak priznaje marijanski naslov "Posrednica svih milosti" (str. 16), iako ga nažalost svodi na puki zagovor (usp. str. 14). Kasnije u knjizi Rahner potvrđuje da je Marija "u općinstvu svetih posrednica za sve nas, posrednica svih milosti" (str. 120).

U članku “Marijanska pobožnost i emancipacija žena”, u Katolička civilizacija (Bd. II, 1970, S. 123–132), piše belgijski isusovac P. Jean Galot SJ (1919–2008): „Suotkupiteljica: Ovaj naslov dobro izražava Marijinu ulogu, iako je izazvao kritike nekih teologa koji su se bojali poistovjećivanja Marije s Isusom. Međutim, ne izražava takvu jednakost, jer Krist je Otkupitelj, a ne Suotkupitelj; nego ukazuje na suradnju u djelu otkupljenja. Doista, cijela je Crkva suotkupiteljica, a svaki kršćanin je suotkupitelj. Sveti Pavao u svom apostolskom poslanju nije se libio reći: 'Mi smo suradnici Božji' (1 Kor 3,9). Marija je Suotkupiteljica u posebnom, jedinstvenom smislu: kao žena, kao nova Eva, koju je Otac sjedinio s Kristovom otkupiteljskom žrtvom i s mesijanskim rođenjem.“ (S. 128).

Nažalost, fr. Galot ne dijeli marijanske naslove “Posrednica svih milosti” i “Podjeliteljica” milosti (usp. str. 130).

Godine 1978. Edizioni Paoline objavili su drugo izdanje (1. izdanje je iz 1977.) knjige "Marijanski mjesec. 31 kratka biblijska meditacija" (“Imprimatur: Bari 21.2.1977. Msgr. Francesco Colucci, generalni vikar”: str. 4) redemptorista P. Bernharda Häringa CSsR (1912. – 1998.), koji je posvetio Mariji “Suotkupiteljici”. Marija je "nova Eva" (str. 31, 36), ona je "Majka živih" (str. 36). „Marija, jednostavna poput golubice, uvijek će slijediti djelovanje Duha Svetoga da ispuni svoju ulogu u djelu otkupljenja“ (str. 67).

Evo nam centralnog citata: “Kristova je patnja sama po sebi savršena i ne treba joj ništa dodavati, ali je otkupiteljska snaga njegove muke i smrti tolika da bi nova Eva u njoj mogla aktivno sudjelovati. Stoga je možemo nazvati 'Suotkupiteljicom' ne umanjujući Krista, jedinog Otkupitelja i Posrednika - naprotiv, tako ga mi slavimo.“ (S. 105).

U svom komentaru na Isusove riječi "Evo ti majke", otac Häring piše o Mariji:
„[...] svima su upućene ove riječi: 'Evo ti majke!' Pred nama stoji žena, nova Eva, majka živih, veliki znak Apokalipse. Ljubimo ovu Majku, jer nas je rodila u boli na križu Darovatelja života! [...] Ona je majka Crkve“ (str. 110).

I u pokoncilskim franjevačkim krugovima još uvijek ima glasova koji zagovaraju suotkupljenje.

Godine 1966. izdavačka kuća “Crociata del Vangelo” u Palermu objavila je knjigu “Primat Krista kod Pavla i Dunsa Skota”Otac Gabriele Allegra OFM (1907. – 1976.; beatificirao ga je Benedikt XVI. 2012.). Upućujem na izdanje iz 2011. u izdanju Edizioni Porziuncola u Asizu.

P. Allegra piše: “Čini mi se da iz svjetla ove doktrine – kristocentrizma i spasenja kroz čistu ljubav – logično proizlazi Bezgrešno začeće Marije i vrijednost njezine suosjećajne suradnje kao Suotkupiteljice.“ (G. Allegra ofm, Doktrinarne i moralne devijacije (uzroci i lijekovi), Konvent S. Biagio, Acireale (CT) 1993, S. 70).

U knjižici"Peregrinantibus et itinerantibus", napisano između Macaa i Hong Konga 1970., Fr. Allegra potvrđuje – usprkos pojavljivanju i arogantnom teološkom progresivizmu nakon Sabora – doktrinu: “sveopće posredovanje i suotkupljenje Gospe, […] molitva krunice i […] posveta njezinu Bezgrješnom Srcu, kao i drugi oblici marijanske pobožnosti, koji predstavljaju izvor duboke nadnaravne radosti i snage za posvojenu djecu.“ (ebd., S. 112).

Također u časopisu Vojnici Bezgrješnog Začeća od Milicije Marije Bezgrješne, koju su tada vodili minoriti, postoje zagovornici naziva “Suotkupiteljica”.

Citiram neke članke: In Vojnik Bezgrješnog Začeća, Godina II, broj 3, 1966., u članku “Orijentacija mariologije nakon koncila”(str. 308–314), P. Leone Veuthey OFMConv (1896–1974) priznaje Presvetu Mariju “njezina nezamjenjiva funkcija univerzalne posrednice i vrhovne suotkupiteljice” (str. 313).

Uzimajući božansko majčinstvo Marije – središnju temu tomističke mariologije – kao temelj postkoncilske mariologije, otac Veuthey piše: “Marija nije majka jer je dobročiniteljica, nego je dobročiniteljica jer je majka; nije majka jer je posrednica i suotkupiteljica, nego je posrednica i suotkupiteljica jer je majka (str. 311). U svakom slučaju, on također prepoznaje Mariju kao “Suotkupiteljicu”.

U Vojnik Bezgrješnog Začeća, Godina VI, Broj 1, 1970, u čl “Marijansko poslanje franjevaca”(str. 41-49), fr. Orlando Todisco piše o Presvetoj Mariji: “Kao Suotkupiteljica, ponudila je veliku otkupninu – svog Sina – kao jaka i milosrdna žena kad je Krist ispustio duh na križu da okaje svaki grijeh, da nas očisti i otkupi…“ (S. 46).

U Vojnik Bezgrješnog Začeća, Godina VII, brojevi 3–4, srpanj–prosinac 1971., u članku “U popisu blaženih”(str. 289–334), o beatifikaciji vlč. Maksimilijan Kolbe, fr. Antonio Blasucci OFMConv (1911. – 1987.) dijeli marijanski naslov “Suotkupiteljica“ (S. 309).

U Vojnik Bezgrješnog Začeća, godina VIII, brojevi 3–4, 1972., u članku “Don Giacomo Alberione i Madona”(str. 255-257), fr. Antonio Blasucci OFMConv podsjeća da je utemeljitelj pavlinske obitelji također proglasio Gospu kao “univerzalnu posrednicu milosti” i “Suotkupiteljicu s Kristom Otkupiteljem“ (str. 256).

U Vojnik Bezgrješnog Začeća, godina X, brojevi 3–4, srpanj–prosinac 1974., u odsj “Marijanski nauk”, nalazimo članak "Misterij spasenja i Marija. 'Mater Salvatoris'"(str. 211–231) fr. Gabriele M. Roschini OSM, koji potvrđuje da je Marija “prava i istinita Suotkupiteljica ljudskog roda“ ti si (S. 215).
„[…] Redovno se Učiteljstvo stoga može opisati kao vrlo jasno u pogledu Marijina izravnog sudjelovanja u Otkupljenju“ (S. 217), „Marije Suotkupiteljice“ (str. 218). “Iskupljenje ljudske rase” je “neposredni i istodobni rezultat zajedničkog djelovanja Otkupitelja i njegove Majke, Suotkupiteljice“ (S. 220).

U Vojnik Bezgrješnog Začeća, Godina XII, Brojevi 1–2, 1976., u članku “Profesor Enrico Medi u Marijinom svjetlu”(str. 107–114), fr. Sebastiano Botticella OFMConv citira odlomke u kojima poznati talijanski fizičar, političar i akademik Enrico Medi (1911. – 1974.) piše u knjizi iz 1973. godine: „Marija je prinijela svoga sina Isusa kao žrtvu za otkupljenje čovječanstva od grijeha; Isus, Otkupitelj, vraća cijelo čovječanstvo Suotkupiteljici i čini je Majkom svih stvorenja – nju, Majku Božju. […] Gle, univerzalna Posrednica“ (S. 110).

U Vojnik Bezgrješnog Začeća, godina XIII, brojevi 1–2, siječanj–lipanj 1977., u članku “Naslov ‘Marija Majka Crkve’”(str. 19–36), don Domenico Bertetto SDB s odobravanjem citira dominikanca fr. Filipona, koji piše o Mariji na Kalvariji: S njom “suotkupljujuće suosjećanje" (str. 22) dovršila je svoje prihvaćanje "majčinstva nad cijelim Kristom" (str. 22). Bertetto zagovara "Suotkup“ (str. 30), odnosno: „spasonosno sjedinjenje s Kristovom žrtvom na Golgoti (usp. Lumen gentium 58), na koje je Marija bila od Boga određena, upravo zato da bude – u podređenom jedinstvu s novim Adamom – izvor oproštenja, života i spasenja za cijelo čovječanstvo” (str. 30).

„Duhovno Marijino majčinstvo izvire iz božanskog majčinstva i suotkupljenja na Golgoti, shvaćenog u svjetlu nauka Drugoga vatikanskog koncila, te stoga prethodi majčinstvu prema Crkvi; proteže se i na samu Crkvu, kojoj ona daje izvorište – ovisno o Kristu“ (S. 32).

Godine 1971. Edizioni Dehoniane u Napulju izdaje knjigu “Marijina tajna” Otac pasionist Candido Amantini CP (1914. – 1992.), poznati egzorcist u Rimu na Svetim stepenicama od 1961. do 1992. Citiram drugo izdanje, u izdanju Edizioni Scala Santa (Rim 2018.). U poglavlju“Marija, suotkupiteljica čovječanstva”(str. 191-225) sluga Božji P. Amantini piše da je Marija svojim sudjelovanjem u žrtvi svoga Sina na križu „zaslužila je slavni naslov Suotkupiteljice čovječanstva“ (S. 191).

On nastavlja: “Krvavom žrtvom na križu, u kojoj je Blažena Djevica uvelike sudjelovala, izvršeno je otkupljenje čovječanstva u apsolutnom smislu - i to ga, kako je utvrđeno, duboko razlikuje od žrtve na oltaru, u kojoj sudjeluje Crkva. Stoga Djevica ima puno pravo na naslov 'Suotkupiteljica', koji su joj izričito ili u biti dodijelili mnogi ugledni autoriteti.“ (S. 203).

Vrlo je zanimljivo i svjedočanstvo svećenika don Nikole Canzone († 1996.), župnika u Castelpetrosu (IS) i djelatnika u Svetištu Gospe Žalosne u Castelpetrosu od 1968. do 1978. i od 1983. do 1986. godine.

Don Canzona je izvijestio da je mons. Alberto Carinci [nadbiskup Boiano-Campobassa od 1948. do 1977.; od 1982. nadbiskupija nosi svoje današnje ime, Campobasso-Boiano], zajedno sa svojim klerom, pokazao je papi Pavlu VI. sliku Gospe od Castelpetrosa na audijenciji. Papa je razmišljao o tome i spontano uzviknuo: "Ali to je slika Suotkupiteljice!“ (usp.“Don Nikola… u raju”, u: Coredemptrix. Marijanski ljetopis 1996, Svetište Žalosne Gospe, Castelpetroso (IS) 1997., str. 306; vidi također P. Alessandro M. Apollonio,“Ovo je slika Suotkupiteljice (Pavao VI.)”, u: Coredemptrix. Marijanski ljetopis 2004, Castelpetroso 2005, S. 164).

U citiranim tekstovima ne navodi se točan datum ove audijencije. Pretpostavljam da se to dogodilo ranih 1970-ih, budući da je Pavao VI. proglasio Gospu Žalosnu od Castelpetrosa zaštitnicom Molisea 1973. godine.

Tako je, prema ovom svjedočanstvu, i papa Pavao VI. Gospu nazvao “Suotkupiteljicom!”, iako ne u službenim dokumentima.

Međutim, ono što je sigurno i nepobitno jest da se nedugo nakon Drugoga vatikanskog koncila, za vrijeme pontifikata pape Pavla VI., u novinama Pape i Vatikana pojavio – barem jednom – naslov „Suotkupiteljica“.

U Rimski promatrač u subotu 15. siječnja 1966. na 5. stranici nalazi se kratki izvještaj pod naslovom„Tabor“: Razgovara se o posljednjem broju časopisa za duhovni život. „Tabor“ priopćeno, u kojemu se, među ostalim, govori o “Mariji Santissimi i Euharistiji”, “Marijinom tjelesnom uznesenju na nebo i sveopćem konsenzusu Crkve”, “Mariji i Crkvi”.
Osim toga "Msgr. Vincenzo Faraoni predstavlja čitateljima još jedan aspekt mariologije: 'Marija, posrednica svih milosti' - utješni aspekt, utemeljen i podržan tradicijom koja Mariju čini Suotkupiteljicom čovječanstva“ (S. 5).

Za biografske podatke o mons. Vincenzo Faraoni (1919.–1974.), konzultator Rimske kongregacije za kler od 1969., vidi ovdje.

*Otac Paolo Maria SianoPripada Redu franjevaca od Bezgrješne (FFI). Doktorirao je crkvenu povijest i smatra se jednim od najistaknutijih katoličkih stručnjaka za slobodno zidarstvo, kojemu je posvetio nekoliko standardnih djela i brojne eseje. U mnogim svojim publikacijama nastoji pokazati da je slobodno zidarstvo od samog početka sadržavalo ezoterične i gnostičke elemente, koji do danas čine njegovu nekompatibilnost s crkvenim naukom.

Slika: Rimska prepiska

 

Izvor