Suotkupiteljica u vrijeme pape Pavla VI.

 

“Coredemptrix” u vrijeme pape Pavla VI.

Marijanski naslov "Marija Suotkupiteljica" u vrijeme Pavla VI.

 

Od oca Paola M. Siana*

Među teolozima koji odbacuju naslov "Suotkupiteljica" je i Belgijski dominikanac o. Edward H. Schillebeeckx OP (1914. – 2009.), autor knjige Marijo, Majko spasenja, 1. izdanje 1954., 2. izdanje 1957. Ovo je revidirao sam Schillebeeckx i objavio 1969. kao "Marija – Majka vjernika" Matthias-Grünewald-Verlag. The Imprimatur teksta za talijansko izdanje napisao je svećenik Salvatore Famoso, kancelar nadbiskupije Catania, 22. listopada 1964. Već u predgovoru (nije sasvim jasno jesu li ga napisali pavlini ili Schillebeeckx) naslov "Suotkupiteljica" (str. 7) je distanciran, jer se ne pojavljuje u službenim koncilskim dokumentima...

Zapravo, međutim, kao što sam ovdje pokazao, naslov "Suotkupiteljica" prepoznat je kao legitiman i istinit u saborskim djelima - kako u pripremnoj tako i u sinodskoj fazi Koncila.

Kasnije u knjizi, Schillebeeckx jasno odbacuje naslov "Suotkupiteljica" (str. 107).

U tradicionalnim katoličkim krugovima mons. Marcel Lefebvre (1905. – 1991.) prirodno priznaje da je Gospa “značajno pridonijela spasenju svijeta” i da je stoga “Suotkupiteljica“ (Msgr. Marcel Lefebvre: Svećenička svetost, Sarto-Verlag, 2011.) i „Posrednica svih milosti” (str. 235).

Posebno je zanimljiva činjenica da i u postkoncilskim teološkim i crkvenim krugovima – koji nipošto nisu “tradicionalistički” ili “konzervativni” – postoje autori koji donekle prepoznaju naslov Marije kao “Suotkupiteljice”.

Godine 1968. nakladnici Herder (Rim) i Morcelliana (Brescia) objavili su talijansko izdanje “Leksikon teologije” Karla Rahnera i Herberta Vorgrimlera, u kojemu se u najmanju ruku tolerira izraz „Suotkupiteljica“ – što je već puno u postkoncilskom teološkom krajoliku.

Pod ključnom riječi "Suotkupiteljica" čitamo: "Pojam katoličke teologije (mariologije) čije moguće i precizno značenje još nije jasno definirano. Namjera mu je izraziti jedinstvenu i neponovljivu funkciju koju je Marija imala - iz perspektive njezine osobe i povijesti spasenja: funkciju koja je uvijek bila valjana i djelotvorna, koju je Marija imala na povijesnom početku djela otkupljenja, u njegovom dovršenju od strane Otkupitelja Krista, i u općinstvu svetih« (str. 145).

Ispod ključne riječi “Marija” (str. 368–373) čitamo: “Iako se Marija u suvremenoj teologiji naziva suotkupiteljicom, istodobno je jasno da je ta funkcija kvalitativno sasvim drugačija od one Bogočovjeka, posrednika i otkupitelja. Činjenica da Sveto pismo prikazuje Mariju (Iv 19,25-27) kao ženu par excellence (drugu Evu i majku otkupljenih) ispod križa, ispod stabla otkupljenja, otkriva kako se njezina funkcija majke spasenja, koja joj pripada kao Isusovoj majci, proteže kroz cijeli njezin život do "časa" otkupljenja (Iv 2,4).“ (S. 368).

Suprotno onome što Rahner i Vorgrimler tvrde, naslov "Suotkupiteljica" zapravo su objasnili teolozi i pape. Dovoljno je primijetiti da Rahner i Vorgrimler - unatoč svojim minimalističkim i pogrešnim teorijama ili objašnjenjima - barem ne odbacuju ovaj naslov, čak i ako ga predstavljaju kao "koncept" ili "funkciju". Oni priznaju da Marija ima "funkciju" "Suotkupiteljice" (vidi str. 368).

U knjizi "Marija. Meditacije" (Herder – Morcelliana, Rim-Brescia 1968.–1970.) Karl Rahner naziva Mariju “novom Evom” i kaže da je ona: “(…)kada se pozivamo na točku doktrine čiji je sadržaj još uvijek kontroverzan u katoličkoj teologiji – koja se naziva i ‘Suotkupiteljica’“ (S. 14).

Važno je napomenuti da Rahner – za razliku od Schillebeeckxa – ne negira niti odbacuje naslov, ali ga spominje s poštovanjem: Mariju “također se naziva "Co-Redemptrix" (str. 14). Unatoč njegovim objašnjenjima, Rahner nema problema s naslovom "Suotkupiteljica".

Rahner čak priznaje marijanski naslov "Posrednica svih milosti" (str. 16), iako ga nažalost svodi na puki zagovor (usp. str. 14). Kasnije u knjizi Rahner potvrđuje da je Marija "u općinstvu svetih posrednica za sve nas, posrednica svih milosti" (str. 120).

U članku “Marijanska pobožnost i emancipacija žena”, u Katolička civilizacija (Bd. II, 1970, S. 123–132), piše belgijski isusovac P. Jean Galot SJ (1919–2008): „Suotkupiteljica: Ovaj naslov dobro izražava Marijinu ulogu, iako je izazvao kritike nekih teologa koji su se bojali poistovjećivanja Marije s Isusom. Međutim, ne izražava takvu jednakost, jer Krist je Otkupitelj, a ne Suotkupitelj; nego ukazuje na suradnju u djelu otkupljenja. Doista, cijela je Crkva suotkupiteljica, a svaki kršćanin je suotkupitelj. Sveti Pavao u svom apostolskom poslanju nije se libio reći: 'Mi smo suradnici Božji' (1 Kor 3,9). Marija je Suotkupiteljica u posebnom, jedinstvenom smislu: kao žena, kao nova Eva, koju je Otac sjedinio s Kristovom otkupiteljskom žrtvom i s mesijanskim rođenjem.“ (S. 128).

Nažalost, fr. Galot ne dijeli marijanske naslove “Posrednica svih milosti” i “Podjeliteljica” milosti (usp. str. 130).

Godine 1978. Edizioni Paoline objavili su drugo izdanje (1. izdanje je iz 1977.) knjige "Marijanski mjesec. 31 kratka biblijska meditacija" (“Imprimatur: Bari 21.2.1977. Msgr. Francesco Colucci, generalni vikar”: str. 4) redemptorista P. Bernharda Häringa CSsR (1912. – 1998.), koji je posvetio Mariji “Suotkupiteljici”. Marija je "nova Eva" (str. 31, 36), ona je "Majka živih" (str. 36). „Marija, jednostavna poput golubice, uvijek će slijediti djelovanje Duha Svetoga da ispuni svoju ulogu u djelu otkupljenja“ (str. 67).

Evo nam centralnog citata: “Kristova je patnja sama po sebi savršena i ne treba joj ništa dodavati, ali je otkupiteljska snaga njegove muke i smrti tolika da bi nova Eva u njoj mogla aktivno sudjelovati. Stoga je možemo nazvati 'Suotkupiteljicom' ne umanjujući Krista, jedinog Otkupitelja i Posrednika - naprotiv, tako ga mi slavimo.“ (S. 105).

U svom komentaru na Isusove riječi "Evo ti majke", otac Häring piše o Mariji:
„[...] svima su upućene ove riječi: 'Evo ti majke!' Pred nama stoji žena, nova Eva, majka živih, veliki znak Apokalipse. Ljubimo ovu Majku, jer nas je rodila u boli na križu Darovatelja života! [...] Ona je majka Crkve“ (str. 110).

I u pokoncilskim franjevačkim krugovima još uvijek ima glasova koji zagovaraju suotkupljenje.

Godine 1966. izdavačka kuća “Crociata del Vangelo” u Palermu objavila je knjigu “Primat Krista kod Pavla i Dunsa Skota”Otac Gabriele Allegra OFM (1907. – 1976.; beatificirao ga je Benedikt XVI. 2012.). Upućujem na izdanje iz 2011. u izdanju Edizioni Porziuncola u Asizu.

P. Allegra piše: “Čini mi se da iz svjetla ove doktrine – kristocentrizma i spasenja kroz čistu ljubav – logično proizlazi Bezgrešno začeće Marije i vrijednost njezine suosjećajne suradnje kao Suotkupiteljice.“ (G. Allegra ofm, Doktrinarne i moralne devijacije (uzroci i lijekovi), Konvent S. Biagio, Acireale (CT) 1993, S. 70).

U knjižici"Peregrinantibus et itinerantibus", napisano između Macaa i Hong Konga 1970., Fr. Allegra potvrđuje – usprkos pojavljivanju i arogantnom teološkom progresivizmu nakon Sabora – doktrinu: “sveopće posredovanje i suotkupljenje Gospe, […] molitva krunice i […] posveta njezinu Bezgrješnom Srcu, kao i drugi oblici marijanske pobožnosti, koji predstavljaju izvor duboke nadnaravne radosti i snage za posvojenu djecu.“ (ebd., S. 112).

Također u časopisu Vojnici Bezgrješnog Začeća od Milicije Marije Bezgrješne, koju su tada vodili minoriti, postoje zagovornici naziva “Suotkupiteljica”.

Citiram neke članke: In Vojnik Bezgrješnog Začeća, Godina II, broj 3, 1966., u članku “Orijentacija mariologije nakon koncila”(str. 308–314), P. Leone Veuthey OFMConv (1896–1974) priznaje Presvetu Mariju “njezina nezamjenjiva funkcija univerzalne posrednice i vrhovne suotkupiteljice” (str. 313).

Uzimajući božansko majčinstvo Marije – središnju temu tomističke mariologije – kao temelj postkoncilske mariologije, otac Veuthey piše: “Marija nije majka jer je dobročiniteljica, nego je dobročiniteljica jer je majka; nije majka jer je posrednica i suotkupiteljica, nego je posrednica i suotkupiteljica jer je majka (str. 311). U svakom slučaju, on također prepoznaje Mariju kao “Suotkupiteljicu”.

U Vojnik Bezgrješnog Začeća, Godina VI, Broj 1, 1970, u čl “Marijansko poslanje franjevaca”(str. 41-49), fr. Orlando Todisco piše o Presvetoj Mariji: “Kao Suotkupiteljica, ponudila je veliku otkupninu – svog Sina – kao jaka i milosrdna žena kad je Krist ispustio duh na križu da okaje svaki grijeh, da nas očisti i otkupi…“ (S. 46).

U Vojnik Bezgrješnog Začeća, Godina VII, brojevi 3–4, srpanj–prosinac 1971., u članku “U popisu blaženih”(str. 289–334), o beatifikaciji vlč. Maksimilijan Kolbe, fr. Antonio Blasucci OFMConv (1911. – 1987.) dijeli marijanski naslov “Suotkupiteljica“ (S. 309).

U Vojnik Bezgrješnog Začeća, godina VIII, brojevi 3–4, 1972., u članku “Don Giacomo Alberione i Madona”(str. 255-257), fr. Antonio Blasucci OFMConv podsjeća da je utemeljitelj pavlinske obitelji također proglasio Gospu kao “univerzalnu posrednicu milosti” i “Suotkupiteljicu s Kristom Otkupiteljem“ (str. 256).

U Vojnik Bezgrješnog Začeća, godina X, brojevi 3–4, srpanj–prosinac 1974., u odsj “Marijanski nauk”, nalazimo članak "Misterij spasenja i Marija. 'Mater Salvatoris'"(str. 211–231) fr. Gabriele M. Roschini OSM, koji potvrđuje da je Marija “prava i istinita Suotkupiteljica ljudskog roda“ ti si (S. 215).
„[…] Redovno se Učiteljstvo stoga može opisati kao vrlo jasno u pogledu Marijina izravnog sudjelovanja u Otkupljenju“ (S. 217), „Marije Suotkupiteljice“ (str. 218). “Iskupljenje ljudske rase” je “neposredni i istodobni rezultat zajedničkog djelovanja Otkupitelja i njegove Majke, Suotkupiteljice“ (S. 220).

U Vojnik Bezgrješnog Začeća, Godina XII, Brojevi 1–2, 1976., u članku “Profesor Enrico Medi u Marijinom svjetlu”(str. 107–114), fr. Sebastiano Botticella OFMConv citira odlomke u kojima poznati talijanski fizičar, političar i akademik Enrico Medi (1911. – 1974.) piše u knjizi iz 1973. godine: „Marija je prinijela svoga sina Isusa kao žrtvu za otkupljenje čovječanstva od grijeha; Isus, Otkupitelj, vraća cijelo čovječanstvo Suotkupiteljici i čini je Majkom svih stvorenja – nju, Majku Božju. […] Gle, univerzalna Posrednica“ (S. 110).

U Vojnik Bezgrješnog Začeća, godina XIII, brojevi 1–2, siječanj–lipanj 1977., u članku “Naslov ‘Marija Majka Crkve’”(str. 19–36), don Domenico Bertetto SDB s odobravanjem citira dominikanca fr. Filipona, koji piše o Mariji na Kalvariji: S njom “suotkupljujuće suosjećanje" (str. 22) dovršila je svoje prihvaćanje "majčinstva nad cijelim Kristom" (str. 22). Bertetto zagovara "Suotkup“ (str. 30), odnosno: „spasonosno sjedinjenje s Kristovom žrtvom na Golgoti (usp. Lumen gentium 58), na koje je Marija bila od Boga određena, upravo zato da bude – u podređenom jedinstvu s novim Adamom – izvor oproštenja, života i spasenja za cijelo čovječanstvo” (str. 30).

„Duhovno Marijino majčinstvo izvire iz božanskog majčinstva i suotkupljenja na Golgoti, shvaćenog u svjetlu nauka Drugoga vatikanskog koncila, te stoga prethodi majčinstvu prema Crkvi; proteže se i na samu Crkvu, kojoj ona daje izvorište – ovisno o Kristu“ (S. 32).

Godine 1971. Edizioni Dehoniane u Napulju izdaje knjigu “Marijina tajna” Otac pasionist Candido Amantini CP (1914. – 1992.), poznati egzorcist u Rimu na Svetim stepenicama od 1961. do 1992. Citiram drugo izdanje, u izdanju Edizioni Scala Santa (Rim 2018.). U poglavlju“Marija, suotkupiteljica čovječanstva”(str. 191-225) sluga Božji P. Amantini piše da je Marija svojim sudjelovanjem u žrtvi svoga Sina na križu „zaslužila je slavni naslov Suotkupiteljice čovječanstva“ (S. 191).

On nastavlja: “Krvavom žrtvom na križu, u kojoj je Blažena Djevica uvelike sudjelovala, izvršeno je otkupljenje čovječanstva u apsolutnom smislu - i to ga, kako je utvrđeno, duboko razlikuje od žrtve na oltaru, u kojoj sudjeluje Crkva. Stoga Djevica ima puno pravo na naslov 'Suotkupiteljica', koji su joj izričito ili u biti dodijelili mnogi ugledni autoriteti.“ (S. 203).

Vrlo je zanimljivo i svjedočanstvo svećenika don Nikole Canzone († 1996.), župnika u Castelpetrosu (IS) i djelatnika u Svetištu Gospe Žalosne u Castelpetrosu od 1968. do 1978. i od 1983. do 1986. godine.

Don Canzona je izvijestio da je mons. Alberto Carinci [nadbiskup Boiano-Campobassa od 1948. do 1977.; od 1982. nadbiskupija nosi svoje današnje ime, Campobasso-Boiano], zajedno sa svojim klerom, pokazao je papi Pavlu VI. sliku Gospe od Castelpetrosa na audijenciji. Papa je razmišljao o tome i spontano uzviknuo: "Ali to je slika Suotkupiteljice!“ (usp.“Don Nikola… u raju”, u: Coredemptrix. Marijanski ljetopis 1996, Svetište Žalosne Gospe, Castelpetroso (IS) 1997., str. 306; vidi također P. Alessandro M. Apollonio,“Ovo je slika Suotkupiteljice (Pavao VI.)”, u: Coredemptrix. Marijanski ljetopis 2004, Castelpetroso 2005, S. 164).

U citiranim tekstovima ne navodi se točan datum ove audijencije. Pretpostavljam da se to dogodilo ranih 1970-ih, budući da je Pavao VI. proglasio Gospu Žalosnu od Castelpetrosa zaštitnicom Molisea 1973. godine.

Tako je, prema ovom svjedočanstvu, i papa Pavao VI. Gospu nazvao “Suotkupiteljicom!”, iako ne u službenim dokumentima.

Međutim, ono što je sigurno i nepobitno jest da se nedugo nakon Drugoga vatikanskog koncila, za vrijeme pontifikata pape Pavla VI., u novinama Pape i Vatikana pojavio – barem jednom – naslov „Suotkupiteljica“.

U Rimski promatrač u subotu 15. siječnja 1966. na 5. stranici nalazi se kratki izvještaj pod naslovom„Tabor“: Razgovara se o posljednjem broju časopisa za duhovni život. „Tabor“ priopćeno, u kojemu se, među ostalim, govori o “Mariji Santissimi i Euharistiji”, “Marijinom tjelesnom uznesenju na nebo i sveopćem konsenzusu Crkve”, “Mariji i Crkvi”.
Osim toga "Msgr. Vincenzo Faraoni predstavlja čitateljima još jedan aspekt mariologije: 'Marija, posrednica svih milosti' - utješni aspekt, utemeljen i podržan tradicijom koja Mariju čini Suotkupiteljicom čovječanstva“ (S. 5).

Za biografske podatke o mons. Vincenzo Faraoni (1919.–1974.), konzultator Rimske kongregacije za kler od 1969., vidi ovdje.

*Otac Paolo Maria SianoPripada Redu franjevaca od Bezgrješne (FFI). Doktorirao je crkvenu povijest i smatra se jednim od najistaknutijih katoličkih stručnjaka za slobodno zidarstvo, kojemu je posvetio nekoliko standardnih djela i brojne eseje. U mnogim svojim publikacijama nastoji pokazati da je slobodno zidarstvo od samog početka sadržavalo ezoterične i gnostičke elemente, koji do danas čine njegovu nekompatibilnost s crkvenim naukom.

Slika: Rimska prepiska

 

Izvor