Kempenčev Imitatio Christi i primjer sv. Lidwine

 

NASLJEDUJ KRISTA

Kempenčev Unutarnji Put Imitatio Christi i Njegovo Utjelovljenje u Životu sv. Lidwine

Postoje knjige koje čovjek čita — i postoje knjige koje čitaju čovjeka. I ne samo čitaju, nego ga i oblikuju. Među ovim drugim knjigama, kroz stoljeća katoličke duhovnosti, osobito mjesto zauzima Imitatio Christi Tome Kempenca, jedno od najutjecajnijih djela kršćanske nutrine nakon samoga Svetog Pisma.^[1]

To djelo nije nastalo u buci akademskih polemika ni u žeđi za originalnošću, nego u tišini samostanske ćelije redovnika Augustinskoga reda, ondje gdje duša polagano uči slušati Boga. Upravo zato njegova snaga ne počiva na novinama, nego na vječnoj istini: mada za svoje vrijeme novo i možemo reći tadašnje moderno, ono ne izmišlja neku novu vjeru, nego poziva čovjeka natrag Evanđelju — Evanđelju življenom po svetoj Tradiciji i bez kompromisa sa svijetom.

Već prve riječi knjige odzvanjaju poput duhovnog suda nad današnjim modernim čovjekom:

“Taština nad taštinama i sve je taština osim ljubiti Boga i njemu jedinom služiti.”

Ove riječi nisu literarna figura, nego sud – sud nad svijetom, ali i nad čitateljem.

To nisu retoričke figure niti pobožni ukrasi, nego ozbiljna dijagnoza ljudskog srca. Toma Kempenac razotkriva prolaznost svega što nije ukorijenjeno u Bogu i pokazuje, kao što je to i njegov učitelj sv. Augustin nakon svog dugog životnog lutanja i sam spoznao, kako čovjek ne može pronaći istinski mir u stvorenome, ako se prethodno ne smiri u Stvoritelju.

 

Veliki svetac nepravedno potisnut u zaborav

Današnjem čovjeku ime Tome Kempenca može biti tek fusnota povijesti duhovnosti. No stoljećima je bilo drukčije. Njegovo djelo čitali su sveci, redovnici, pape, kraljevi i obični vjernici. Malo je knjiga, osim Svetoga Pisma, izvršilo tako dubok i trajan utjecaj na duhovni život Zapadne Crkve.

Ipak, kroz novija stoljeća njegovo je ime postupno potiskivano. Teško je se oteti dojmu da je dio toga zaborava povezan i s protestantskim odbacivanjem tradicionalne katoličke mistike, asketike i duhovnosti križa. Imitatio Christi previše jasno govori o poniznosti, poslušnosti, mrtvljenju i trpljenju da bi mogla biti ugodna modernom individualizmu.

Povremene optužbe i legende o Kempisu — uključujući besmislene priče da je bio živ pokopan — nemaju nikakvo a kamoli ozbiljno povijesno uporište. One stoje u potpunoj suprotnosti sa svjedočanstvom njegova života:

• gotovo devedeset godina redovničke postojanosti
• poniznost i skrovitost
• duboka ukorijenjenost u molitvi i liturgiji
• djelo koje stoljećima vodi duše prema Kristu

Kristove riječi ovdje odzvanjaju posebnom snagom: „Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.” (Mt 3,10)

Jer loše stablo ne bi davalo ovako dobre plodove.

 

Sv. Lidwina iz Schiedama — živi primjer Imitatio Christi

 

Providnost Božja ne daje Crkvi samo učitelje, nego i svjedoke. Ono što je Toma Kempenac pisao riječima, njegova suvremenica i zemljakinja, sv. Lidwina iz Schiedama živjela je vlastitim životom.

Ova velika nizozemska mističarka i Kristova trpeća zaručnica, kroz desetljeća teške bolesti, tjelesnih muka i gotovo neprekidne patnje, postala je živi prikaz otajstva križa. Njezina neprekidna patnja postala je vidljivo mistično sjedinjenje s Kristom. Prema brojnim svjedočanstvima, godinama je živjela gotovo isključivo od Presvete Euharistije.^[2]

Njezina patnja nije bila bijeg od svijeta, nego duboko sudjelovanje u Kristovu otkupiteljskom djelu. Zato riječi svetoga Pavla u njezinu životu zadobivaju gotovo doslovno značenje: „S Kristom sam razapet.” (Gal 2,19) I još snažnije: “Dopunjam u svom tijelu što nedostaje mukama Kristovim.” (Kol 1,24)

Danas je, nažalost, i štovanje sv. Lidwine znatno oslabilo čak i u njezinoj vlastitoj domovini. Bazilika u Schiedamu, posvećena ovoj velikoj svetici, ostaje kao gotovo nijemi svjedok jedne gotovo zaboravljene duhovne baštine.^[3] A ipak, upravo današnjem vremenu — vremenu bijega od trpljenja i prezira prema križu — njezin primjer nam je potreban možda više nego ikada.

 

Duhovna povezanost Tome Kempenca i svete Lidwine

Toma Kempenac i sveta Lidwina pripadaju istom duhovnom ozračju kasnog srednjeg vijeka, vremenu duboke katoličke pobožnosti i mistike križa. Poznato je da je Kempis pisao o Lidwini i dopisivao se o njezinu životu i svetosti.^[4]

Njezina trpljenja, njezina mistična sjedinjenost s Kristom i glas svetosti koji ju je pratio morali su ostaviti dubok dojam na toga poniznog augustinskog redovnika. Teško je ne vidjeti kako se između Imitatio Christi i života sv. Lidwine proteže ista nit: ljubav prema Kristu raspetome.

Jer Thomas à Kempis nije napisao samo knjigu o pobožnosti, nego knjigu o križu. A sv. Lidwina taj je križ nosila do kraja — za Crkvu, za bližnje, za svoj narod i za spasenje mnogih duša.

Stara latinska izreka to sažima jednostavno i snažno: „Ako želiš s Kristom kraljevati, moraš s njime i trpjeti.“

 

Tišina protiv buke svijeta

Jedna od najsnažnijih poruka Imitatio Christi jest poziv na unutarnji život, pogleda uvijek uprtog u Gospodina:

Današnji čovjek gotovo panično bježi od tišine. Možda bi i potražio duhovnost, ali bez odricanja. Neprestana buka, informacije i rastresenost postali su mnogima jedini način života. Upravo zato Kempis i sv. Lidwina mnogima djeluju gotovo sablažnjivo. No upravo zato su i potrebni. Jer  duša koja nikada ne ulazi u svoju nutrinu ostaje nesposobna čuti, a onda i poslušati Boga.

Zato nam Krist i kroz ovo djelo Imitatio Christi govori: „Uska su vrata i tijesan je put koji vode u život.” (Mt 7,14)

Kempis ne poziva na bijeg od stvarnosti, nego na povratak stvarnosti — onoj najdubljoj, sigurnoj koja vodi u vječni Život.

 

Križ sa Raspetim je okosnica kršćanstva

 

Možda nijedan dio Imitatio Christi nije toliko stran modernom mentalitetu kao govor o križu. Današnji čovjek traži utjehu bez žrtve, duhovnost bez odricanja i vjeru bez trpljenja. No Toma Kempenac ne poznaje takvo kršćanstvo. On govori jasno: „Ako želiš s Kristom kraljevati, moraš s njime i trpjeti.”

I još snažnije: „Cijeli život Kristov bijaše križ i mučeništvo — a ti tražiš sebi mir i veselje?”

Ovdje nestaje svaka iluzija površnog kršćanstva. Križ nije dodatak vjeri. Križ je središte vjere. Imitatio Christi ostaje jedna od rijetkih knjiga koja ne zastarijeva, upravo zato što ne pripada samo jednom vremenu nego svim vremenima. Kao što je to slučaj i sa Tradicijom.

A sv. Lidwina nam istovremeno jasno pokazuje da ono što nas Gospodin preko Kempisove knjige Imitatio Christi naučava nije nedostižan ideal, nego stvarnost — premda rijetka, teška i sveta. Osobito danas kada velika većina ljudi dozvoljava da njihova patnja beskorisno propada, dok bi ju zapravo morali iskoristiti sebi na veliku korist i spasenje mnogih duša.

U ovom našem vremenu koje bi možda i željelo vjeru ali bez žrtve, i kršćanstvo bez križa, kao i duhovnost bez obraćenja, Kempis i sv. Lidwina stoje poput tihih, ali neumoljivih svjedoka zaboravljene istine:

da Krista ne nasljedujemo samo riječima, nego i djelima, i svojim cijelokupnim življenjem života.

A naš Gospodin Isus Krist nije nam obećao udobnost, nego spasenje; ne zemaljski mir, nego pobjedu kroz trpljenje. Zato nam i govori:

„Tko hoće za mnom, neka se odrekne samoga sebe, uzme svoj križ i neka me slijedi.” (Mt 16,24)

 

Ovdje se može skinuti i online čitati digitalnu verziju Nasljeduj Krista od Tome Kempenca a u prijevodu našeg velikog svetca kardinala Alojzija Stepinca.

_____

[1] Imitatio Christi pripisuje se Thomasu à Kempisu (1380.–1471.), augustinskom redovniku iz samostana Mount St. Agnes kod Zwollea.

[2] O životu sv. Lidwine vidi: Johannes Brugman, Vita Lydwinae; također kasnije hagiografske izvore i nizozemsku katoličku tradiciju.

[3] Bazilika sv. Lidwine nalazi se u Schiedamu u Nizozemskoj i povjerena je pastoralnoj skrbi dominikanaca.

[4] Thomas à Kempis pisao je o sv. Lidwini i njezinoj svetosti u okviru duhovnih krugova Devotio Moderna.

 

Sveti papa Pio V

 

SVETI PIO V.

pravični i milosrdni papa, pobjednik po krunici

Sveti Pio V., rođen kao Antonio Ghislieri 17. siječnja 1504. u Boscu u Pijemontu, pripada onim uzvišenim likovima crkvene povijesti u kojima se skladno sjedinjuju asketska strogost redovnika, jasnoća naučitelja i pastirska odgovornost rimskoga prvosvećenika. Njegov pontifikat od 1566. do 1572. godine predstavlja jedno od ključnih razdoblja katoličke obnove, obilježeno vjernošću Predaji i neustrašivom obranom vjere. Njegov se spomendan prema tradicionalnom kalendaru slavi 5. svibnja.

Dominikanski temelj: škola istine i pokore

Ulaskom u Red propovjednika u četrnaestoj godini života, mladi Ghislieri prima ime Michele i započinje put oblikovan duhom svetoga Dominika. U tom se duhu očituje spoj kontemplacije i apostolata, sažet u maksimi contemplata aliis tradere — „drugima predavati ono što je u kontemplaciji zadobiveno“.

Kao redovnik bio je uzor pokore i molitve: postio je, bdio, provodio duge sate u noćnoj meditaciji te putovao pješice, uronjen u šutnju ili razgovor o Božjim stvarima. Njegova revnost nije bila izvanjska, nego duboko ukorijenjena u ljubavi prema istini i želji za spasenjem duša. Kao učitelj novaka, prior i profesor, neumorno je radio na obnovi redovničke stege i autentičnoga življenja evanđeoskih savjeta.

Put prema Petrovoj službi

Njegova gorljivost za pravovjerje dovodi ga do službe inkvizitora, zatim do biskupske i kardinalske časti, te naposljetku do službe velikoga inkvizitora cijele Crkve. Već tada pokazuje nepokolebljivu postojanost: suprotstavlja se zloupotrebama, odbacuje nepotizam i brani crkvenu disciplinu bez obzira na protivljenja.

Izabran za papu 7. siječnja 1566., protiv svoje volje i uz suze, prihvaća ovu službu kao križ. Njegov izbor bio je dočekan s radošću među vjernima, jer se u njemu prepoznavala svetost i revnost potrebna Crkvi u teškim vremenima.

Obnova Crkve u duhu Tridentskoga sabora

 

Sveti Pio V. pristupa obnovi Crkve s jasnoćom i odlučnošću. Provodi odredbe Tridentskoga sabora ne kao administrativnu reformu, nego kao duhovnu obnovu. Biskupima nalaže da prebivaju u svojim biskupijama, da poučavaju narod i bdiju nad klerom.

Uklanja zloupotrebe u Rimskoj kuriji, suzbija simoniju i nepotizam te uvodi jednostavnost i red u papinski dvor, koji poprima gotovo samostanski karakter. Njegova riječ odzvanja snagom evanđeoske mudrosti: „Ako želiš vladati drugima, najprije vladaj samim sobom.“

Objavljuje Rimski katekizam, Rimski brevijar i Rimski misal, čime učvršćuje jedinstvo liturgijskoga života Crkve. Njegovo izdanje misala iz 1570. postaje trajna norma latinske liturgije kroz stoljeća. Posebno uzdiže nauk svetoga Tome Akvinskoga, kojega proglašava crkvenim naučiteljem i daje tiskati njegova sabrana djela.

Vanjski znak unutarnje stvarnosti: bijela papinska odjeća

Vjeran dominikanskom duhu, sveti Pio V. nije napustio bijeli habit ni nakon izbora za papu. Time je dao snažan znak da papinska služba nije odvajanje od redovničke poniznosti, nego njezino uzvišenje u služenju cijeloj Crkvi.

Od njegova vremena bijela boja postaje trajni znak papinstva. Ona označava čistoću vjere, jednostavnost i posvemašnju predanost Bogu. Iako vrijedi poslovica habitus non facit monachum — „odijelo ne čini redovnika“, u slučaju svetoga Pija V. vanjski znak bio je istinski odraz nutarnje stvarnosti.

Pastir siromaha i svjedok pravičnog milosrđa

Unatoč strogosti u disciplini, bio je duboko milosrdan. Njegova ljubav prema siromasima bila je konkretna i požrtvovna. Posjećivao je bolnice, tješio bolesne, prao noge siromasima i brinuo za odbačene. Njegova djela svjedoče o življenju Kristovih riječi: Quod uni ex minimis meis fecistis, mihi fecistis — „što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“.

Papinska dobra nije smatrao osobnim vlasništvom, nego sredstvom za pomoć potrebitima. Njegov život ostao je asketski i jednostavan i na Petrovoj stolici.

U predaji se također čuva znakovit događaj koji svjedoči o Božjoj zaštiti nad ovim svetim papom. Naime, neprijatelji su ga pokušali otrovati tako što su otrovom premazali noge raspela koje je imao običaj pobožno ljubiti. No kada je pristupio Raspetome, noga Kristova se, prema svjedočanstvu, povukla, čime je bio upozoren na opasnost i spašen od sigurne smrti.

Nepokolebljivi branitelj pravovjerja

U vremenu dubokih vjerskih podjela, sveti Pio V. nastupa kao odlučan branitelj katoličke vjere. Suprotstavlja se širenju hereza i podupire katolike diljem Europe. Njegova strogost proizlazi iz načela: Salus animarum suprema lex esto — „spasenje duša neka bude vrhovni zakon“.

Njegove mjere, iako ponekad oštre, imale su za cilj očuvanje jedinstva i čistoće vjere u vremenu kada su te vrijednosti bile ozbiljno ugrožene.

Lepanto i pobjeda krunice

Središnji događaj njegova pontifikata jest pobjeda kršćanske flote nad Osmanlijama u bitci kod Lepanta 7. listopada 1571. godine. Sveti Pio V. ne oslanja se prvenstveno na vojnu snagu, nego poziva cijelu Crkvu na molitvu krunice, pouzdajući se u zagovor Svete Djevice Marije.

Prema predaji, u trenutku pobjede prima nadnaravno prosvjetljenje te poziva na zahvaljivanje Bogu. U znak zahvalnosti ustanovljuje blagdan Naše Gospe od Pobjede, kasnije Kraljice svete krunice, te uvodi zaziv „Pomoćnica kršćana“.

Njegov stav sažet je u riječima: Non nobis, Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam — „ne nama, Gospodine, ne nama, nego imenu svome podaj slavu“.

Smrt i trajna baština svetosti

Sveti Pio V. preminuo je 1. svibnja 1572., iscrpljen radom, pokorom i bolešću. Njegove posljednje riječi odražavaju dubinu njegove duše: „Gospodine, umnoži moje patnje i moje strpljenje.“

Crkva je ubrzo prepoznala njegovu svetost te ga je kasnije službeno proglasila blaženim i svetim. Ostao je zapamćen kao papa koji je ujedinio asketsku svetost i apostolsku snagu, čovjek koji nije tražio slavu svijeta, nego slavu Božju.

Njegov život ostaje trajno svjedočanstvo da se prava obnova Crkve ne postiže prilagodbom duhu vremena, nego vjernošću Kristu, u poniznosti, molitvi i nepokolebljivoj istini.

 

Sancte Pp. V., ora pro nobis!