Sveti papa Pio V

 

SVETI PIO V.

pravični i milosrdni papa, pobjednik po krunici

Sveti Pio V., rođen kao Antonio Ghislieri 17. siječnja 1504. u Boscu u Pijemontu, pripada onim uzvišenim likovima crkvene povijesti u kojima se skladno sjedinjuju asketska strogost redovnika, jasnoća naučitelja i pastirska odgovornost rimskoga prvosvećenika. Njegov pontifikat od 1566. do 1572. godine predstavlja jedno od ključnih razdoblja katoličke obnove, obilježeno vjernošću Predaji i neustrašivom obranom vjere. Njegov se spomendan prema tradicionalnom kalendaru slavi 5. svibnja.

Dominikanski temelj: škola istine i pokore

Ulaskom u Red propovjednika u četrnaestoj godini života, mladi Ghislieri prima ime Michele i započinje put oblikovan duhom svetoga Dominika. U tom se duhu očituje spoj kontemplacije i apostolata, sažet u maksimi contemplata aliis tradere — „drugima predavati ono što je u kontemplaciji zadobiveno“.

Kao redovnik bio je uzor pokore i molitve: postio je, bdio, provodio duge sate u noćnoj meditaciji te putovao pješice, uronjen u šutnju ili razgovor o Božjim stvarima. Njegova revnost nije bila izvanjska, nego duboko ukorijenjena u ljubavi prema istini i želji za spasenjem duša. Kao učitelj novaka, prior i profesor, neumorno je radio na obnovi redovničke stege i autentičnoga življenja evanđeoskih savjeta.

Put prema Petrovoj službi

Njegova gorljivost za pravovjerje dovodi ga do službe inkvizitora, zatim do biskupske i kardinalske časti, te naposljetku do službe velikoga inkvizitora cijele Crkve. Već tada pokazuje nepokolebljivu postojanost: suprotstavlja se zloupotrebama, odbacuje nepotizam i brani crkvenu disciplinu bez obzira na protivljenja.

Izabran za papu 7. siječnja 1566., protiv svoje volje i uz suze, prihvaća ovu službu kao križ. Njegov izbor bio je dočekan s radošću među vjernima, jer se u njemu prepoznavala svetost i revnost potrebna Crkvi u teškim vremenima.

Obnova Crkve u duhu Tridentskoga sabora

 

Sveti Pio V. pristupa obnovi Crkve s jasnoćom i odlučnošću. Provodi odredbe Tridentskoga sabora ne kao administrativnu reformu, nego kao duhovnu obnovu. Biskupima nalaže da prebivaju u svojim biskupijama, da poučavaju narod i bdiju nad klerom.

Uklanja zloupotrebe u Rimskoj kuriji, suzbija simoniju i nepotizam te uvodi jednostavnost i red u papinski dvor, koji poprima gotovo samostanski karakter. Njegova riječ odzvanja snagom evanđeoske mudrosti: „Ako želiš vladati drugima, najprije vladaj samim sobom.“

Objavljuje Rimski katekizam, Rimski brevijar i Rimski misal, čime učvršćuje jedinstvo liturgijskoga života Crkve. Njegovo izdanje misala iz 1570. postaje trajna norma latinske liturgije kroz stoljeća. Posebno uzdiže nauk svetoga Tome Akvinskoga, kojega proglašava crkvenim naučiteljem i daje tiskati njegova sabrana djela.

Vanjski znak unutarnje stvarnosti: bijela papinska odjeća

Vjeran dominikanskom duhu, sveti Pio V. nije napustio bijeli habit ni nakon izbora za papu. Time je dao snažan znak da papinska služba nije odvajanje od redovničke poniznosti, nego njezino uzvišenje u služenju cijeloj Crkvi.

Od njegova vremena bijela boja postaje trajni znak papinstva. Ona označava čistoću vjere, jednostavnost i posvemašnju predanost Bogu. Iako vrijedi poslovica habitus non facit monachum — „odijelo ne čini redovnika“, u slučaju svetoga Pija V. vanjski znak bio je istinski odraz nutarnje stvarnosti.

Pastir siromaha i svjedok pravičnog milosrđa

Unatoč strogosti u disciplini, bio je duboko milosrdan. Njegova ljubav prema siromasima bila je konkretna i požrtvovna. Posjećivao je bolnice, tješio bolesne, prao noge siromasima i brinuo za odbačene. Njegova djela svjedoče o življenju Kristovih riječi: Quod uni ex minimis meis fecistis, mihi fecistis — „što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“.

Papinska dobra nije smatrao osobnim vlasništvom, nego sredstvom za pomoć potrebitima. Njegov život ostao je asketski i jednostavan i na Petrovoj stolici.

U predaji se također čuva znakovit događaj koji svjedoči o Božjoj zaštiti nad ovim svetim papom. Naime, neprijatelji su ga pokušali otrovati tako što su otrovom premazali noge raspela koje je imao običaj pobožno ljubiti. No kada je pristupio Raspetome, noga Kristova se, prema svjedočanstvu, povukla, čime je bio upozoren na opasnost i spašen od sigurne smrti.

Nepokolebljivi branitelj pravovjerja

U vremenu dubokih vjerskih podjela, sveti Pio V. nastupa kao odlučan branitelj katoličke vjere. Suprotstavlja se širenju hereza i podupire katolike diljem Europe. Njegova strogost proizlazi iz načela: Salus animarum suprema lex esto — „spasenje duša neka bude vrhovni zakon“.

Njegove mjere, iako ponekad oštre, imale su za cilj očuvanje jedinstva i čistoće vjere u vremenu kada su te vrijednosti bile ozbiljno ugrožene.

Lepanto i pobjeda krunice

Središnji događaj njegova pontifikata jest pobjeda kršćanske flote nad Osmanlijama u bitci kod Lepanta 7. listopada 1571. godine. Sveti Pio V. ne oslanja se prvenstveno na vojnu snagu, nego poziva cijelu Crkvu na molitvu krunice, pouzdajući se u zagovor Svete Djevice Marije.

Prema predaji, u trenutku pobjede prima nadnaravno prosvjetljenje te poziva na zahvaljivanje Bogu. U znak zahvalnosti ustanovljuje blagdan Naše Gospe od Pobjede, kasnije Kraljice svete krunice, te uvodi zaziv „Pomoćnica kršćana“.

Njegov stav sažet je u riječima: Non nobis, Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam — „ne nama, Gospodine, ne nama, nego imenu svome podaj slavu“.

Smrt i trajna baština svetosti

Sveti Pio V. preminuo je 1. svibnja 1572., iscrpljen radom, pokorom i bolešću. Njegove posljednje riječi odražavaju dubinu njegove duše: „Gospodine, umnoži moje patnje i moje strpljenje.“

Crkva je ubrzo prepoznala njegovu svetost te ga je kasnije službeno proglasila blaženim i svetim. Ostao je zapamćen kao papa koji je ujedinio asketsku svetost i apostolsku snagu, čovjek koji nije tražio slavu svijeta, nego slavu Božju.

Njegov život ostaje trajno svjedočanstvo da se prava obnova Crkve ne postiže prilagodbom duhu vremena, nego vjernošću Kristu, u poniznosti, molitvi i nepokolebljivoj istini.

 

Sancte Pp. V., ora pro nobis!