Zašto gdjekoji otpada od katoličke Crkve?

 

,,Neka nitko ne vjeruje, da bi dobri

mogli ostaviti Crkvu; vihrovi otpuhuju pljevu i slamu, a ne pšenicu.’’

Sv. Ciprijan.

 

   

     I danas je kao i pred 1650 godina, –

     Ne dovodi nikoga do otpada od Crkve to, što vjeruje, ni što misli, ni što se moli ni što kreposno živi, već su tomu sasvim drugi razlozi.

 ,,Ostavite ih! Tlapnja njihova nije u glavi,

već u srcu punu grijeha.’’ –

      Svaki od reformatora robovao je bilo kojoj strasti i ta strast ga dovela do otpada od Crkve. Svaki je reformator laskao sklonostima plemstva i ugađao požudama puka i tako je povukao za sobom zemlje i narode. Ta nije li rekao sam Friderik II. Pruski, da je reformaciju unapredila u Njemačkoj pohlepa za blagom, a i u Engleskoj požuda za ženama.

Da nije bilo strasti, nikada ne bi nitko otpao od Crkve. Sam Kalvin veli, da od deset evangelika jedva se nađe jedan, koji je s drugoga kojega uzroka postao evangelik, nego zato, da se mogne s tim slobodnije podati svakome raskošju i putenosti.^[i]

     Tko dovikuje danas: ,,Proč od Rima!’’? Tko navaljuje na Crkvu? Tko tjera i mami na otpad?

Odgovor: Strast.

      Vrlo dobro kaže grof de Maistre: ,,Pokušajte… da sastavite popis onih, koji ostaviše katoličku vjeru, da se pridruže drugoj sljedbi. – U glavnom ćete naći, da su to razuzdanici, nemirne glave i nevaljali ljudi’’.^[ii]

     Slično je pisao već prije tisuću pet stotina godina sv. Ciprijan: "Neka nitko ne vjeruje, da bi dobri mogli ostaviti Crkvu. Vihrovi otpuhuju pljevu i slamu, a ne pšenicu.’’

     Znajući dobro, odakle dolazi grijeh i otpad, već i sv. Pavao opominje: ,,Imaj vjeru i dobru savjest, koju neki odbacivši postadoše brodolomci u vjeri.^[iii]

     Posve prirodno! Najprije čovjek izgubi čistu savjest, a istom onda vjeru.

To je stara pripovijest, ali ostaje ipak uvijek nova.

 

⁂

 

     Kad netko otpadne od katoličke Crkve, nije tomu kriva vjera, jer otpadnik već i nema vjere, ili je ima malo. Samo ozbiljni, vjerni protestanti postaju katolicima, a naprotiv samo takvi katolici, kojima je vjera teret, kojí već ništa ne vjeruju ili vjeruju tek malo, otpadaju od katoličke Crkve.

     Nitko mí ne može pokazati ni jednoga jedinoga katolika-otpadnika, koji je iz vjerske potrebe postao protestantom. Kolikogod cijenim i štujem inovjernike, koji su se rodili i uzgojili u svojoj vjeri, te nastoje da žive kršćanski, i traže put k pravoj istini, toliko manje mogu cijeniti one, koji su iz katoličkoga logora prebjegli k njima: sve je to laka roba! Ti više ne vrše katoličkih dužnosti, ne idu u crkvu, ne primaju svetih sakramenata, sumnjaju o temeljnim istinama kršćanstva i – konačno preko noći postaju još protestanti ili starokatolici. Franko Stein, vođa pokreta ,,Proč od Rima!’’ rekao je na velikoj pučkoj skupštini u Münchenu 1. veljače 1899.: ,,Mi smo sada doduše protestanti, ali u crkvu ne idemo nikada jer nam se svaka crkva i svaka vjera gadi’’. S takvim prirastom zacijelo je malo pomoženo ,,čistomu evanđelju’’ i zato opravdano piše neki protestantski list: ,,Kod mnogih je prelaza opravdana bojazan, da su učinjeni iz ljubavi spram nevjere i krive slobode.’’ – Posve je zgodno mislio neki češki protestantski župnik: ,,Ovaj prirast na našim vjernicima, – ako ga smijemo tako nazvati – čini mi se kao kaljavi glib, što ga je olujom nabujala rijeka izbacila na susjedovu livadu, da je nije oplodila, nego ju je zakaljala.’’ Ako ipak mnoge protestantske novine s ponosom bilježe ova obraćenja i svojim čitačima donose masnim slovima tiskanu vijest, da je toliko i toliko tisuća njih opet postalo "evangelicima’’, onda im tu radost od srca priuštamo. –

 

⁂

 

     Ni molitva ni razmišljanje nijesu krivi otpadu. Gotovo sve protestante, koji postaju katolicima, molitva je privela u krilo matere Crkve. U slikama obraćenja ganutljivo se čita, kako su toliki pobožni, čisti i učeni protestanti nakon višegodišnje, srdačne molitve i zrela razmišljanja napokon došli do odluke, da postanu katolici. Nasuprot : zanemarivanje molitve i vjersko neznanje su obilježje onih koji otpadaju od Crkve. Nije li i ova činjenica opet sjajan dokaz istinitosti katoličke Crkve? – Tko zanemaruje molitvu, postaje po malo ravnodušan prema Crkvi i vjeri, jer molitva je u isti čas i ulje, kojim se brani i uzdržava svijetlo vjere. Tako su nevjera i otpad od Crkve u mnogim slučajevima kazna Božja za nemar u molitvi nehaj za milost uopće ,,Kraljevstvo Božje oduzet će se od vas i dat će se narodu, koji donosi rodove njegove.’’ ^[iv] Pitajmo jednoć one katolike, koji otpadaju od Crkve bilo radi ženidbe bilo radi izgleda za bolji materijalni položaj, bilo da ih mami novac – kako je to sada u Austriji – pitajmo ih, koliko su puta molili Boga, da im pokaže pravi put? Njihov odgovor bit će poruga na molitvu uopće, jer su se s njom već odavna rastali. Redovno pripadaju oni takvoj vrsti kršćana, koji ne mogu dosta da se narugaju ,,bogomoljcima’’ i ,,mračnjacima’’.

 

     Kad bi ta gospoda poznavala katoličku Crkvu, govorila bi drugačije, ali oni pokazuju kažnjivo neznanje u vjerskim stvarima. Staro je načelo: ne ljubimo čega ne poznamo, no oni idu dalje, te mrze, čega ne poznaju, a tu mržnju pokazuju svuda riječju i pismom baš kao da u tome traže plaću za prekid i bezutješnost svoga srca.

     ,,Za one koji nemaju utjehe, jer nemaju ni vjere, često je utjeha, ako utjehu vjere iz srdaca drugih grabe,’’ veli jedan pjesnik.

     O, samo da poznaju Crkvu, koliko bi je ljubili! Dajte mi mlada čovjeka, poučit ću ga o katoličkom svećeništvu reći ću mu, otkale svećeništvo i njegova vlast, pokazat ću mu, da neke druge vjeroispovijesti nemaju svećenika, istaknut ću tuitamo iz toga neke posljedice, a tada ću ga poslati u svijet, u divlje valove života i vidjet ćete, da se ne će nikada iznevjeriti vjeri svoga zavičaja. Rastumačit ću mu svetu žrtvu naših oltara, tajanstveno svjetlucanje vječnoga svijetla, svećeničku vlast, da oprašta gríjehe u sakramentu pokore, utjehu katolika u životu i na smrti, – i tada ću – ga mirne duše poslati u oluju vremena, i ona ga ne će tako lako otplaviti. – O, samo da poznamo Crkvu, – koliko bismo je ljubili!

 

⁂

 

     A najmanje je otpadu od Crkve krivo to, što je tko dobar ili krepostan. Sv.Augustin veli:

,,Svijet ne bi bio u nevjeri da nije nečist.’’

     Poznavao sam oca porodice, koji je živio mješovitom braku a imao je mnogo djece. Djeca su krštena katolički. Jednoga dana uskrsnog doba dođe taj čovjek kući vrlo uzrujan i gorko se žaleći, da nije od ispovjednika dobio odrešenja i – ode odmah do službenog ureda i izjavi da sa cijelom svojom porodicom istupa iz katoličke Crkve.

     Je li krepost bila tomu kriva?

     Bilo je i predobro poznato, da ovaj sustali katolik podržava nedopušteni odnošaj, da je bio nećudoredan čovjek. –

     Kako otpadaju od katoličke Crkve? Kadšto iz ravnodušnosti, kadšto iz ponosa i povrijeđena častohleplja, – ali redovno iz nećudorednosti. Nećudorednost ne samo da je majka nevjerovanju, nego i običan razlog otpadu. Ima ljudi, koji to ne vole čuti, ali se to ipak mora reći, a pogotovu u naše doba.

     Cio tužni takav proces posve je prirodan.

     Mladi čovjek osjeća se sretnim u katoličkoj Crkvi, dok je valjan i dok je ćudoredno čist. A zašto da ne bude sretan? On živi prema svojoj vjeri, vjera ga radi toga a ne prekorava, već oplemenjuje njegovu mladost ulijeva duševnu sreću i mir.

Ovaj sretni snošaj traje dotle, dok i krepost.

     – Mladić se ovaj pokvari. Opačina mu se zagrize u dušu, kao rak u zdravo meso, i boj se započne. Mladenačka pak vjera i grijeh ne mogu dugo da se slažu, a jer čovjek grijeh voli i od njega rado ne odstupa, to mora vjera uzmaknuti.

     Stara je i istinita riječ: što želiš, u to rado i vjeruješ. Kreposnome čovjeku je vjera mila. Ona mu posvećuje rad, ublažuje mu boli, preobrazuje njegove suze, obećava mu mir Božji i krunu boljega života.

      Opaku čovjeku je vjera stalni prijekor, zato bi je on rado premodelirao, preobličio ili posve poništio. Kao što su stari kulturni pogani zamišljali sebi bogove prema svojim željama, tako i moderni svjetski ljudi, koji služe samo svijetu i svome tijelu, primjenjuju vjeru tako, kako im bolje pristaje, da im ne bi smetala u grijehu.

     Kad bi dakle katolička vjera bila ravnodušna prema tomu, kako tko živi, kad ona ne bi grješnika ozbiljno korila, kad mu ne bi prijetila naplatom u vječnom životu, onda bi se s njom svi lako nagodili i nitko joj ne bi bio neprijatelj. Ali njezini ćudoredni zahtjevi, što ih stavlja u ime Božje i prema Božjem nalogu, ne dadu se savijati, a svejedno je, da li je tko gospodin ili radnik, da li je učen ili neuk, – ona dovikuje svima: To nije pravo, to je grijeh – Bog će te kazniti, i svojih riječi ona ne opozivlje, ne dopušta nikakovih izuzetaka, makar se zaťo i kraljevi ljutili i čiťave države otpale od vjere. Radi toga od sviju vjera katolička je vjera najmanje ugodna ćudoredno propalim ljudima, bili oni ,,gigerli’’ ili ,,gentlemeni’’ i zato svi takovi nastoje riješiti se nje, a s njom i njenih zahtjeva i prijekora.

      A što bi ti učinio, dragi čitaoče, da ti netko svaki dan dolazi u kuću i žestoko ti prigovara, da ti na prozor i na vrata dovikuje: Ti nevaljalče, budeš li tako dalje radio, doći ćeš u pakao! – – vjerujem da bi uzeo metlu, te njom protjerao nemila gosta. –

      Upravo tako biva u velikoj većini slučajeva, kad se netko iznevjeri svojoj katoličkoj vjeri. Na ovoj obali života mora vjera karati nećudoredna čovjeka i svojim riječima duboko zaroniti u kaljavu savjest njegovu, a na drugoj obali mame ga neobuzdanost i grijeh: Dođi k nama . . . ne posti . . . ne ispovijedaj se . . . ne idi više u crkvu . . . skini jaram sa sebe! I on se konačno odvažuje na taj ,,salto mortale’’ i izjavljuje se protestantom, starokatolikom ili bezvjercem. Tako čovjek otpada od katoličke Crkve!

     A da taj korak opravda, seže za licemjerstvom. lnače ovi bezvjerci obično vole katolike nazivati licemjercima, ali mogu taj prijekor mirno zadržati za sebe.

      Mladi bezvjerac, koji je svojoj Crkvi okrenuo leđa, ne govori rado: Ja sam nećudoredan čovjek, volim grijeh, i radi toga ne mogu više da se dostojno ispovijedam, ne mogu više da vršim katoličke dužnosti, jer ne ću da promijenim svoj život – ne, doista ne bi bilo dolično takva šta da se kaže . . .

      Da se opravda, traži bilo kakav izgovor, a grijeh pokriva lijepim plaštićem. Ta svijet voli opsjene. Nauči nekoliko fraza o ultramontanizmu i zaluđivanju puka, potraží u bogatoj svojoj spremnici neke stare, izrešetane povjesne laži, da ih rasturi širom svijeta i tad govori držeći se službeno: ,,Da, znate, ja sam prošao mnogo svijeta, mnogo sam toga čuo i čitao, pa se više ne brinem za take stvari’’, itd. Rado bi, da se čini, da je naobrazbom postao protivnikom Crkve, a ipak je grijeh bio uzrokom, za što je od Crkve otpao.

      Tu se i opet spominjem riječi sv. Augustina: ,,Svijet ne bi bio u nevjeri, da nije nečist.’’

     Kad se neki mladić hvalio filozofu Taskalu, kako sad više ne vjeruje, reče mu ovaj: ,,Zbaci grijeh sa sebe i sutra ćeš opet vjerovati.’’

     Neki je bezbožac dozvao u svojoj smrtnoj stisci patra Bertonie i reče mu: ,,Znate, samo zato nijesam vjerovao, jer sam bio zao.’’

     A koliko toga pripovijeda povijest o Zvingliju, Lutheru, Henriku VIII.; koliko je toga izbilo na javu u novije doba u Austriji o vođama pokreta ,,Proč od Rima’’ To sve nimalo ne miriše po kreposti, pobožnosti ni po vjerskom uvjerenju, nego živo podsjeća na Kalvinove riječi, koje zaslužuju da ih još jednoć spomenemo: ,,Od deset evangelika jedva se nađe jedan, koji je s drugoga kojega uzroka postao evangelik, nego zato da se mogne s tim slobodnije podati svakom raskošju i putenosti.’’

 

     Neka, mi se ne kaže bilo je papâ zlih i nevrijednih! Jest. Pijo XI. je 261. nasljednik Petrov[1] . Ali najmanje o 240 njegovih predčasnika mora da zamukne glas klevete: među njima nalazimo 82 sveca i 30 mučenika. Da smo imali samo jednoga papu, i da je ovaj jedan osnovao našu crkvu, i da je uzato provodio život rđav i mrzak, e, onda bismo se ljutili.

 

     Saberimo ukratko sve što je rečeno: U katoličku Crkvu redovno vode samo plemeniti i sveti razlozi. Samo najvjernijí, najpobožniji protestanti žele, da stupe i budu primljeni u katoličku Crkvu, i to nakon duge srdačne molitve i zrela razmišljanja, a često i s najvećim materijalnim žrtvama, poslije duge i brižljive pouke, dosta puta i u času smrti.

 

     Na drugoj pak strani vode k otpadu od Crkve vrlo sumnjivi razlozi. – Samo najnevjerniji elementi, koji su neskloni svemu, što je kršćansko, obično ćudoredno duboko pali ljudi otpadaju od Crkve – ponajčešće zato, da se riješe vjerskih dužnosti, – bez molitve – bez razmišljanja – a često namamljeni vremenitim interesima i privučeni materijalním probicima. Svatko razuman uviđa, u čiju će korist izaći konačni obračun.

Mi imamo ,,bolji dio čovječanstva" na svojoj strani.

 

O. Jakov Scherer

---

^[i] Comment in ap, Petr. 2, 2

^[ii] cf. Rosenthal B. 1.

^[iii] 1. Tim 1, 19.

 ^[iv] Mat 21, 43.

---

[1] 261., ili 259.? Papa Lav XIV jest 267. Pontifex Maximus.

____________________________

Članak iz knjižice “Zašto ljubim svoju Crkvu”, Pobuda mladeži i narodu, 16 Julii 1927.,

pretipkao Ivan Gavran