Kršćanstvo je religija koja vodi čovječanstvo prema nadnaravnoj svrsi i nadnaravnom životu. Mi smo ljudska bića. Ljudska bića sastoje se od tijela i duše. Bića bez tijela nisu ljudska bića. Bića bez duše nisu ljudska bića. Dakle jedno bez drugoga ne postoji. Tijelo i duša zajedno samo je ljudsko biće, prirodni čovjek, koji dolazi na svijet.
Za budućnost se bore dva evanđelja: evanđelje suvremenog nadčovjeka i evanđelje svetog čovjeka. Bitka će se odlučiti između ove dvojice. Moderni nadčovjek želi biti orao, zvijezda na nebeskom svodu, satelit sunca. Želi, kao bogovi, biti sveznajući i svemogući. U svom srcu kaže: Želim do nebesa stići. Iznad božanskih zvijezda postaviti moje prijestolje. Iznad oblaka, postati jednak Bogu.
Ovo je početak Luciferovog evanđelja. Njegov kratki credo. Sastoji se od jednog članka vjere: Vjerujem samo u sebe. Suvremeni čovjek pretendira na krunu, želi vladati. Demokratsko doba u tome nije ništa drugačije. Kraljeve uklanjaju, jer svi bi željeli sjediti na prijestolju, pa čak i nožni stolac nazivati svojim vlasništvom.
Drugo evanđelje je Evanđelje osmog prosinca. Početak njegov: Gratia plena! Dominus tecum! Milosti puna, Gospodin s tobom, evanđelje nadnaravnog svijeta! Sveti Ivan to opisuje u Otkrivenju: I pokaza se veliki znak na nebu, Žena odjevena suncem, i mjesec joj pod nogama. A na glavi joj kruna od dvanaest zvijezda.
Moramo birati između ova dva evanđelja: između Luciferovog evanđelja, evanđelja ludila veličine, koje završava padom, i evanđelja Bezgrješne, evanđelja poniznosti, koje završava uznesenjem. Žudnja za veličinom u našoj krvi teče. Pitanje je želimo li postići cilj putem zakona ili bezakonja, pobunom ili poslušnošću, ponosom ili milošću. Osmi prosinac pokazuje nam put. Osmi prosinac je dan milosti, dan nadnaravne veličine, stečene nadnaravnim putem.
Moraš postati dijete Milosti, nadnaravno biće! U dan slave One koja je smrskala glavu zmiji, mogao bih reći: moraš biti kao ta tvoja majka: jednoličan, karakteran, besprijekoran i odlučan. Ali to ne bi bilo dovoljno. Nemam pravo tražiti od tebe manje nego što Bog traži. A Božja je volja da budeš svet! Moraš postati poput te svoje majke: moraš postati svet, moraš potpuno živjeti nadnaravnim životom. To je katolički način.
Kršćanstvo je religija koja vodi čovječanstvo prema nadnaravnoj svrsi i nadnaravnom životu. Mi smo ljudska bića. Ljudska bića sastoje se od tijela i duše. Bića bez tijela nisu ljudska bića. Bića bez duše nisu ljudska bića. Dakle jedno bez drugoga ne postoji. Tijelo i duša zajedno samo je ljudsko biće, prirodni čovjek, koji dolazi na svijet.
Ali to nije sve. Rodivši se jednom, rađamo se i drugi put. Rođeni smo iz vode i Duha Svetoga. Mi smo kršteni. Postajemo kršćani. Što je kršćanin, svetac, učenjak, je objasnio: kršćanin je duša u tijelu, a u toj duši prebiva Bog. Kao što tijelo bez duše nije čovjek, nego truleća i raspadajuća lešina, tako ni duša bez Boga nije kršćanska. Nedostaje drugi život. Nedostaje joj Bog. Duša bez Boga ima prvi, prirodni život. Ali drugi život, koji počinje od krštenja, ona nema. Kad Bog napusti dušu, nastupa smrt, da, druga smrt, nadnaravna: bezboštvo, grijeh. Takvo biće se može zvati čovjekom, ali ne kršćaninom u pravom smislu te riječi..
Upamtimo: kršćanin je više od obične osobe ne samo po stupnju, nego i u suštini. Kršćanin je više nego dobra osoba. Kršćanin je biće koje je uzdignuto iznad prirode, on je netko bitno nov, neizrecivo velik. Ima nešto nadnaravno i božansko u kršćaninu. Ovo je dogma. ﮻ Svima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja.﮺
Ovo je cijelo značenje djela otkupljenja. Sveti Augustin kaže: Sin Božji postao je čovjekom da čovjek postane Bog. Sin Božji postao je dionikom ljudske naravi da bismo mi postali dionici božanske naravi.
Tko, govoreći o kršćanstvu, govori samo onoliko koliko je ono pridonijelo uzdizanju umjetnosti, znanosti, zemaljskom blagostanju naroda, a šuti o božanskom životu u duši, što nazivamo posvećujućom milošću, taj shvaća površno i ne zna što je Crkva.
Sve kada bi kršćanstvo svijet pretvorilo i u sami raj, ali u duše ne bi unijelo Boga, bila bi to ispraznost. Kršćanstvo je religija nadnaravnog života. Kršćanin je duša u tijelu, a Bog u duši!
Dakle, kršćanin je biće u kojem Presveti Bog prebiva. Što znači sveto? Svetac je kršćanin koji živi punim nadnaravnim životom. Kršćanin koji živi s Bogom, u Bogu i za Boga. Kršćanin je osoba koja je potpuno prožeta strujanjem nadnaravnog života, svjetla i snage. I tako, oni koji sliče Majci Božjoj: punoj milosti! punoj Boga! Prečistoj! odjevenoj u sunce, s mjesecom pod nogama, - pravi su sinovi Bezgrješne.
Budimo iskreni, nemojmo biti licemjerni! Ili igramo komediju u crkvi, ili je Crkva za nas škola svetosti, škola nadnaravnog kršćanstva. Zašto bismo oklijevali ovo otvoreno reći? Mi moramo biti sveci! Ne čudaci, ne gradeći se izuzetnima, nego ponavljam: Sveci!
Kardinal Mermillod jednom je rekao u odabranom društvu: Zemlja postoji da bi rađala svece. Svijet živi u svrhu davanja svetaca. Stoljeća prolaze u svrhu stvaranja svetaca, da bi se oblikovale duše kojima je Bog sve. Kada Bog na jadnoj zemlji više ne bi nalazio svetaca, znate li što bi učinio? Razbio bi svijet kao beskorisnu posudu.
Vidjeli smo da je kršćanstvo religija čovječanstva do nadnaravnog cilja, do kojega se vlastitim snagama, ni našim orlovskim usponima razuma i volje, nikada ne bi smo mogli uzdići. Vidjeli smo da je to religija nadnaravnog života već ovdje na zemlji, života čiji se početak naziva posvećujuća milost, a kraj- svetost.
Kršćanstvo je uz to, religija sa sredstvima za nadnaravni život. Nadnaravni život čovjek sâm ne može pobuditi. Stvoriti život je privilegija koju je Bog pričuvao za sebe. Svi pokušaji znanstvenika da umjetno induciraju najjednostavniji fenomen života su propali i neće uspjeti. Bog stvara svaku dušu pojedinačno. Ovo tim više vrijedi za viši život duša. Čovjek nema načina ni sredstava da stvori ovaj život. Nikakav talent, nikakva glupost, nikakva moć ili bogatstvo neće to postići. Samo i jedino Bog to može učiniti! Čovjekova jedina zadaća je služiti Bogu kao oruđe, biti taj kanal kroz koji teku izljevi Njegove milosti za druge.
Mi krstimo. Po krštenju božanski život ulazi u dušu. Ali nemojmo zamišljati da smo mi izvor ovog života. To je Isus. Mi oslobađamo. Kroz odrješenje, božanski život se obnavlja u duši. Bilo bi ludo pripisati to snazi ljudskih riječi. Isus to čini. Mi posvećujemo. Kruh i vino pretvaramo u Tijelo i Krv Kristovu. Ali mi to ne činimo vlastitom snagom. Isus to čini. Mi propovijedamo. Kada propovijedamo, imamo uvjerenje da je to nešto drugačije nego kada drugi govore. Božanska je snaga u našim riječima. Također znamo da nikada nijedna naša propovijed, sama po sebi, neće pobuditi nadnaravnu odlučnost u bilo kome. Isus to čini.
On je trs, Mi smo loze. Svi sokovi milosti teku iz Isusa, bez Njega ne možemo učiniti ništa nadnaravno. Ništa. Ni puno, ni malo, ništa! Isus samo, Isus sve, bez Isusa ništa. Svećenik koji nije duboko uvjeren u ovu temeljnu kršćansku istinu je heretik. Ali nije samo svećenik onaj koji ovo mora vjerovati. Svi moramo vjerovati u to. Moramo biti supernaturalisti. Moramo imati duboko uvjerenje da će svijet biti obnovljen samo nadnaravnim sredstvima i nadnaravnim djelima. Te nadnaravne sile i sredstva su sakramenti i molitva.
Suvremeni svijet vjeruje samo u prirodne stvari, u genije, u talent, u energiju, u rad na industrijskom, tehničkom, komercijalnom polju, u znanstveni, politički i društveni rad. Nijedno stoljeće nije toliko radilo na temporalnim poljima života kao 19. stoljeće. Ali istovremeno niti jedno stoljeće nije jače potkopalo vjeru u nadnaravnu moć milosti od ovog stoljeća liberalizma. Ideja o nadnaravnom sve je više nestajala iz područja znanstvenog, političkog, društvenog i gospodarskog djelovanja. Radilo se kao da Krist nikada nije rekao: ﮻ bez mene ne možete učiniti ništa.﮺ Bilo je mnogo katolika, učenjaka, diplomata, poduzetnika, obrtnika, ali jako malo istinskih katoličkih učenjaka, diplomata, poduzetnika i liječnika.
Što se dogodilo? Gledamo to od I. kolovoza 1914. Talent je bankrotirao. Energetika je bankrotirala. Sve čisto, svojstveno je bankrotiralo. Industrija, trgovina, politika i znanje krenuli su krivim putem. Nisu uspjeli. Kao što je Hagaj jednom prorekao: ﮻ Mnogo si sijao, ali nisi mnogo požnjeo. Jeli ste, i niste se najeli; Pokrili ste se, a niste se utoplili; A onaj koji je ubirao zarade, pohranjivao ih je u šuplje mješine. Ti si ih donio kući, a ja sam ih raznio, govori Gospod nad vojskama.﮺ Prirodna sredstva nisu dovoljna da se poboljša čovječanstvo.
Ne mogu ga čak učiniti ni sretnijim.
Od 1914. Bog uči ljude poniznosti. Želi ih podsjetiti na usporedbu loze i matične loze. Bez Krista ne možete učiniti ništa. Bit ćeš poput loze odsječene, odbačene, usahle i spaljene.
Ovo su rane našeg prokletog modernog ponosa. Ali znanost je neophodna.
Najsjajnija znanstvena i društvena djelatnost bez posvetne milosti bezvrijedna je u Božjim očima. Za to nema nagrade u vječnosti. Bogu to nije potrebno. Donekle tek kao gnojivo za neko dobro. Čak i najsjajnija djela kršćanina, kad nisu potaknuta pomoćnom milošću, kad nisu popraćena milošću, nisu oduhovljena, prosvijetljena i posvećena milošću – besmislena su za vječnost. Augustin bi o takvim djelima zapisao: ﮻ Grandes passus, sed extra viam!﮺ Veliki napredak, ali ne na pravom putu. Bernard, u pismu papi Eugeniju III., govoreći o ovoj trgovačkoj djelatnosti koja uništava vjerski život, koristi oštar izraz: On to naziva occupationes maledictae! Prokleta zanimanja!
Mi smo kršćani. Mi smo nadnaravni. Mi smo to onoliko koliko je milosti u nama. Moramo raditi, ali taj posao ne treba biti sam sebi svrha, ne idolopoklonstvo, već služba Bogu. Katolički institut, u kojem bi vremenite stvari imale veću važnost od nadnaravnih stvari, nema raison d’être.
Ovo je misija osmog prosinca. Poslanje milosti, poslanje nadnaravnog, svetog, božanskog. Po ovome postajemo ispunjeni milošću, poput Marije! Snagom Duha Svetoga, snagom Kristovom.
U Rusiji se često susreće slika Majke Božje iz 6. stoljeća. Marija u moru zrȃkā! Unutra na grudima, kao sunce, kao žarka Hostija, živi Isus u Mariji. Isus je njezino središte i život. Kao da Marija nema srce i dušu kao drugi ljudi. Njezino srce i duša je Isus, Ona je Njegova živa monstranca, Njegov tabernakul. Izvana Marija, iznutra Isus. Ovo je vjerna slika naše Majke.
To bi trebala biti slika i Njezinih sinova.
+ + +
- Vlč. R. Mäder
_____________
Izvor: Ks. Robert Mäder – Katolikiem jestem!. Księgarnia Świętego Wojciecha w Poznaniu. 1929.
No comments:
Post a Comment