JOŠ MALO
Homilija
o Uzašašću Gospodinovom
Modicum et jam non videbitis me,
et iterum modicum et videbitis me,
quia vado ad Patrem..
Ivan 16,16
Nakon
pjevanja Evanđelja upravo smo svjedočili gašenju pashalne svijeće, koja
simbolizira Kristovo Uzašašće Ocu, četrdeset dana nakon Uskrsnuća. Neke slike
prikazuju scenu Uzašašća, pokazujući nam apostole kako gledaju prema gore, gdje
ponekad vidimo cijeli Gospodinov lik, a ponekad samo Njegova stopala; na
drugima je kao da smo vidjeli ono što je Gospodin vidio dok se uzdizao, odnosno
svoja stopala i dalje dolje udubljena lica apostola. To su dvije različite
perspektive istog prizora i upravo na toj različitoj perspektivi želio bih se s
vama zaustaviti dok razmišljamo o otajstvu Uzašašća.
Razlog zašto vjerujem da meditacija o ovoj temi može biti duhovno korisna
jest taj što sva stvarnost, u nepromjenjivoj Božjoj
Vječnosti i u frenetičnom nastajanju vremena, otkriva Božanski
Red koji ujedinjuje Oca Stvoritelja sa stvorenjima, Sina Otkupitelja s otkupljenima i Duha Posvetitelja s posvećenim vjernicima. I ovo divno ispreplitanje između nadnaravnih i zemaljskih stvari,
između duha i tijela,
definitivno je uspostavljeno Utjelovljenjem Druge Osobe
Presvetog Trojstva, koja u
Gospodinu našem Isusu
Kristu vidi ljudsku
prirodu i božansku
prirodu ujedinjene u ispunjenju
Otkupljenja. Krist Čovjek posreduje za grešne ljude, Krist Bog prinosi se Ocu da beskonačno popravi beskonačne prijestupe protiv beskonačnog Božjeg Veličanstva. Ne možemo zamisliti Otkupljenje bez Utjelovljenja, niti Utjelovljenje bez Ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. I upravo to savršenstvo naše Svete Vjere
nesumnjivo pokazuje da je božanska: samo Bog koji je Ljubav (1 Ivanova 4,16) može zamisliti ludost
utjelovljenja Samoga Sebe kako bi otkupio upravo
stvorenje koje se pobunilo protiv Njega. Samo utjelovljeni Bog može se udostojiti ostati među Svojima,
četrdeset dana nakon uskrsnuća, odgađajući Svoj tjelesni
povratak u slavu Neba.
Razmišljamo o Uzašašću
odozdo poput učenika, i vidimo Gospodina kako odlazi nakon
što je obećao apostolima slanje Duha Svetoga, koji će planuti u
Cenakulu za deset dana. Vidimo Njegova stopala, tkanine haljine i oblake koji
se otvaraju kako bi otkrili nebeski dvor. Uzašašće smatramo trenutkom odvajanja
i lišavanja, jer vidimo Gospodina kako se uzdiže i napušta ovaj svijet u nekoj
vrsti duge zagrade između Njegova odlaska i Njegovog slavnog povratka na kraju
vremena. Vidimo sebe kao borce u dugom i iscrpljujućem ratu, u kojem smo ostali
bez Kralja i sa slabim ili čak izdajničkim generalima. Mi smo poput Židova koje
je Mojsije ostavio podno Sinaja, uz iskušenje da sagrade zlatno tele.
Umjesto toga, trebali bismo znati kako gledati na Uzašašće
odozgo, kako je to Gospodin vidio: apostoli
postaju sve manji i manji, njihove crte lica sve nejasnije, dok se blistavo svjetlo Raja približava nad nama, a hvale anđeoskih
zborova postaju jasnije;
dok se vrata nebeskog Jeruzalema otvaraju
ne samo za Kralja kraljeva, već i za svete duše Starog
Zakona, oslobođene iz Limba na Uskrsnu večer. Uzašašće bismo trebali smatrati
nužnom pretpostavkom Pedesetnice, a Pedesetnicu neizostavnim sredstvom Milosti koje nas
priprema za borbu,
pobjedu i zasluživanje palme pobjede. Odsutnost
našeg Kralja i Gospodina daje nam priliku
da Mu svjedočimo o svojoj vjernosti: ne kada On pobjeđuje i trijumfira nad svojim neprijateljima; već kada Ga svi, čak i Njegovi
generali, izdaju i pređu
protivniku. I baš kao što je i među Židovima
bilo onih koji su znali
kako čekati Mojsijev povratak
s pločama Zakona a bez
da se klanjaju mrtvim idolima, tako – i još više – u Crkvi je bilo, još uvijek
ima i uvijek će biti onih koji imaju na umu riječi
Spasitelja: Još malo i više me nećete vidjeti;
još malo i opet ćete me vidjeti jer idem k Ocu. (Iv 16,16). Još malo i opet ćete me vidjeti; nećete znati
ni dana ni časa jer će Gospodar
doći kao tat u noći,
kao Zaručnik kojega
čekaju mudre djevice.
Dragi vjernici, trebali bismo
shvatiti da smo mi ti koji moramo dosegnuti Gospodina na Nebu, jer je to naša istinska
Domovina: Quæ sursum sunt quærite, (Što se podrazumijeva pod tim), Božanski Učitelj nam je rekao: Ako ste dakle uskrsnuli
s Kristom, tražite
ono što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu; mislite na ono što je gore,
a ne na ono što je na zemlji.
(Kol 3,1-2). U tom svjetlu, ljudske slučajnosti dobivaju svoju pravednu
težinu, jer se vraćaju onome κόσμος čiji je Gospodin pravi i apsolutni
Pantokrator, Gospodar svega, Vladar vremena i povijesti. Instaurare omnia in
Christo (Sjediniti sve u Kristu)
(Ef 1,10) znači upravo to: sažeti, vratiti se na sam početak,
prepoznati Gospodstvo Kristovo. I stoga, biti sposoban čitati Božansko obećanje
Non prævalebunt (Neće nadvladati) (Mt 16, 18) u posviješćenosti oboga, i Križa i Uskrsnuća, kao nužne bitke ali i permanentne
pobjede.
Ako shvatimo da su zemaljski
događaji koji uključuju cijelo čovječanstvo i svakoga od nas pojedinačno
neraskidivo isprepleteni s Božjom vječnošću; ako shvatimo da naša Vjera nije
ljudski i imanentni odgovor na potrebu za vjerovanjem, već povjerljivo i
svjesno prianjanje uz savršeno djelo Boga koji nas želi spašene i svete; ako
Uzašašće promatramo kao ogledalo slavnog povratka
Rex tremendæ majestatis (Kralja neizmjernog veličanstva)
za Posljednjeg Sudu,
tada također shvaćamo
da je to zaista modicum (maleno), kratko
vrijeme.
I s teološkom Nadom
u Božju pomoć,
mi se možemo suočiti s ovom
parentezom,
sa ovim malo, s obnovljenom snagom.
Dragi vjernici, znamo da su ovo teški dani: nedavni
događaji, smrt Jorgea
Bergoglia, sazivanje Konklave, izbor Pape Lava dolaze u vrijeme
kada smo iscrpljeni desetljetnom krizom, s posljednjim strašnim godinama uzurpacije, hereza, skandala i otpadništva gotovo cijele katoličke
hijerarhije. Ovim događajima pridodani su globalistički puč, sve očitije neprijateljstvo svjetskih
vladara prema onima kojima vladaju
i prijeteća uspostava
tiranije Novog Svjetskog Poretka s njegovom đavolskom
agendom. Svi smo umorni i iscrpljeni.
Umorni od borbe protiv očitih laži koje se predstavljaju kao istina. Umorni od opravdavanja očitog, kada cijeli
sustav širi apsurd.
Umorni od toga da se moramo braniti
od onih koji bi
nam umjesto toga trebali pomoći.
Umorni od toga da se moramo štititi
od liječnika koji nas
nastoje otrovati, od sudaca koji gledaju zatvoriti
poštene dok oslobađaju kriminalce, od učitelja koji uče zablude,
od svećenika i biskupa koji šire herezu i nemoral.
Nismo stvoreni za to: nije na stadu da zapovijeda pastirima, nije na učeniku da podučava učitelju, na pacijentu da daje lekcije
liječniku. To je i razlog zašto
autoritet postoji: kako bi
kao zamjenski izraz jedinog autoriteta Isusa Krista, Kralja i Pontifa, mogao vladati radi ostvarenja Dobra, a ne da uništi instituciju unutar
koje se taj autoritet vrši niti da rastjera njezine članove.
Naš umor, naša gorčina zbog
toga što vidimo da su prilike koje nam Providnost nudi bivaju tako često
osujećene, iscrpljenost i premorenost stresnim bitkama s podmuklim
neprijateljem bez valjanih saveznika: sve je to dio vremena kušnje.
To je naš križ, križ koji je Gospodin mudro kalibrirao tako da
ga Njegovom milošću možemo nositi do kraja, individualni i kolektivni križ koji
nijedna zemaljska sila nikada neće moći promijeniti ili izbrisati. To je križ
koji Crkva mora prihvatiti, jer je to jedina nada – spes unica – (jedinstvena nada) izaći kao pobjednik iz ove epohalne bitke: bez passio Ecclesiæ (muke Crkve) nemoguće je da Mistično Tijelo trijumfira sa svojom Božanskom Glavom. Tako
ni mir, ni sklad, ni blagostanje nikada neće biti mogući tamo gdje ljudske nade
nisu utemeljene na poštivanju Svetog Božjeg Zakona i gdje ne priznaju Univerzalno Gospodstvo Isusa
Krista.
Nije
na nama – ni na kome od nas – da pružamo obična rješenja u potpuno jedinstvenim
i izvanrednim okolnostima. Od nas se traži – i ovdje je mudrost regula Fidei
(pravilo
vjere) dolazi nam u pomoć
– da ne mijenjamo ništa od onoga što je sâm Gospodin dao za nauk Crkvi i to što
je Crkva nama vjerno prenijela. Nastavak vjerovanja u ono što su vjerovali
naši očevi neće nas lišiti vječne slave, samo zato što odbacujemo novine uvedene od strane lažnih pastira i
plaćenika. Na dan posebnog Suda u trenutku naše smrti i na dan Sveopćeg Suda na
kraju vremena nećemo biti suđeni na temelju Amoris Lætitia ili Nostra Ætate, nego na temelju Evanđelja.
Stoga živimo svaki trenutak svog života znajući da je ovo veliko vrijeme kušnje; i da što bitka žešće bjesni, to će nam Gospodin više umnožiti milosti koje nam svakako daje kako bismo se borili i pobijedili. I ako je istina da je Gospodin sada i tjelesno na Nebu, jednako je istina da je htio dati Svojima moć da Ga oni i dalje čine prisutnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Svaki tabernakul, ma koliko napušten
i zanemaren ljudskom
ludošću, vraća u ovu dolinu suza slavu Neba, klanjanje
Anđela i Svetaca,
Stvarnu Prisutnost Utjelovljenog Boga. Istina je: plamen Pashalne Svijeće
može se ugasiti, ali plamen crvene svetilišne svjetiljke koja časti euharistijskog Kralja ostaje živ i gori. Neka zasja i plamen Ljubavi koji gori u svakome od nas, kako bi naša duša bila što manje nedostojna postati prebivalištem Presvetog Trojstva.
I neka tako bude.
+ Carlo Maria Viganò, Nadbiskup
29. svibnja MXXXV
u Ascensione Domini