Glas Radosti u Vremenu Ruševina
O Petoj nedjelji po Uskrsu — kako Crkva svoju djecu uči moliti, djelovati, trpjeti i ufati se, dok lažni pastiri rasipaju baštinu
Zapovijed na radost onda kada se čini da je sve izgubljeno
„Navješćujte to glasom radosti.“
Tako sveta Majka Crkva započinje svetu Misu Pete nedjelje po Uskrsu. Započinje zapovijeđu: naviješćujte, neka se čuje, pronosite sve do nakraj zemlje.
„Gospodin je otkupio narod svoj.“
Kršćanska nada stoji usred izdaje, ruševina, kukavičluka i prividnoga poraza, pa ipak govori ono što je Crkva vazda govorila: Krist je uskrsnuo, Krist je otkupio narod svoj, Krist svojih nije ostavio.
Zato je ovaj Introit tako prikladan tradicionalnim katolicima koji proživljavaju sadašnje poniženje. Vidjeli smo dosta biskupske kukavštine za više ljudskih života. Gledali smo kako Lav XIV. Nastavlja sprovoditi isto Pokoncilsko ustrojavanje, dok nas isti profesionalni tumači nastoje uvjeriti kako je svaka nova sablazan ili pogrješno shvaćena, ili prenaglašena, ili čak nekakva skrivena pobjeda. Gledamo ljude koji nekoć govorahu odvažno kako sada stišavaju glas, preinačuju svoje držanje i drže vjernima prodike o strpljivosti, dok Rim nastavlja svoj dugi rat protiv Tradicije (Predaje).
Pa ipak Crkva pjeva Aleluja. Crkva pjeva, jer njezina radost ne izvire iz zdravstvenog stanja vidljivih upravitelja poslijesaborskoga ustroja, nego iz Krvi Kristove, Uskrsnuća Kristova, Kristove pobjede i sigurnosti da Bog može očuvati svoje čak i onda kada sva ljudska uporišta popuste.
Molitva za dobre misli i sveta djela
U Oratio ili Collecta, što je Zborna molitva na Hrvatskom, mi Boga molimo za dvije stvari: da mislimo što je dobro i da to izvršavamo.
To je savršena molitva za doba pomutnje. Prva je potreba misliti ispravno i gledati stvari onakvima kakve jesu. Nazvati Vjeru — Vjerom, zabludu — zabludom, revoluciju — revolucijom, izdaju — izdajom. Čovjek ne može ispravno djelovati ako je prije toga sam sebe uvježbao u lažnome mišljenju.
Tu se urušio velik dio katoličkoga svijeta. Pokoncilski duh naučen je nepovjerenju prema jasnoći. Nagrađuje dvoznačnost i može gledati kako se neprijatelji Tradicije (Predaje) uzvisuju, vjerni kažnjavaju, nauk zamagljuje, sveta Misa ograničuje, a ipak se usuđuje pitati nismo li možda odviše negativni.
No Zborna molitva ne dopušta ništa od toga:
„…da po nadahnuću Duha Svetoga mislimo što je pravo…“
Dobre misli nijesu tek ugodne misli. To su misli suobličene Bogu, Vjeri, svetima, mučenicima, starim katekizmima, Misi svih vremena i stvarnoj vjeri predanoj od Apostola. Katolički razum počinje od Boga.
Ali molitva ne staje na mišljenju. Ona moli da po „milostivom Božjem vodstvu“ činimo što je dobro. Mnogi tradicionalni katolici poznaju istinu, pa ipak se osjećaju ukočeno i nemoćno. Jasno vide problem. Znaju da je javni narativ lažan. Znaju da je dijecezanski ustroj neprijateljski prema Predaji. Znaju da će dvorski mediji opravdati što god Lav učini. Pa ipak se pitaju: što nam je činiti?
Odgovor počinje ondje gdje i Zborna molitva počinje: misli ispravno, moli ispravno, a zatim čini dobro koje je pred tobom.
Čuvaj Vjeru. Pohađaj pravu Misu gdje god možeš. Poučavaj svoju djecu katekizmu. Odbijaj laži. Podupiri vjerne svećenike. Prestani uzdržavati ustanove koje se rugaju tvojim predcima i preziru tvoju djecu. Govori jasno onda kada bi te šutnja učinila suučesnikom. Čini milosrdna djela, prinosi žrtve. Svoju dušu čuvaj čistom. Ne dopusti da se pravedna srdžba pretvori u gorčinu.
Bog ne traži od svakoga katolika da riješi cijelu krizu. Ali traži od svakoga katolika da i u krizama ostane vjeran (Lk 21:19, Mt 24:13).
Budite vršitelji riječi
Sveti Jakov daje Poslanicu poput mača:
„Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe.“
Postoji lažni tradicionalizam koji neprestano sluša, a gotovo ništa ne čini. Konzumira i prenosi propovijedi, članke, konferencijske govore i privatna razmatranja. Poznaje svaku sablazan. Može nabrojiti svaku izdaju. Može prepoznati svakoga lošeg biskupa i svakoga kompromitiranog glasnogovornika. Ali ako sve to znanje ne donosi obraćenje, hrabrost, žrtvu, popravak života i veću vjernost, tada sveti Jakov kaže da takav čovjek vara sam sebe.
Kriza u Crkvi stvarna je i golema. Ali i stvarna kriza može postati duhovno pogibeljna ako ju uporabimo kao izliku da izbjegnemo nutarnji posao koji Bog od nas traži.
Čovjek može biti u pravu glede Drugog vatikanskog, a ipak ostati tašt, lijen, nečist, proždrljiv, kukavan, okrutan, bez molitve i svjetovan. Žena može prozreti svaku sinodalnu smicalicu, a ipak zakazati u ljubavi, čednosti, strpljivosti i vjernosti dužnostima svoga staleža. Pisac može razotkrivati modernizam, a ipak više ljubiti aplauz nego istinu. Svećenik može služiti staru Misu, a ipak izgubiti duh Kristov.
Sveti Jakov ne dopušta da tradicionalni katolicizam postane puko komentiranje. Vjera se mora živjeti. Krunica se mora moliti. Post se mora obdržavati. Jezik se mora obuzdavati. Siromasima se mora pomagati. Djeca se moraju (ispravno u vjeri) odgajati. Udovice se moraju pohoditi. Duša mora ostati:
„…neokaljana od ovoga svijeta.“
Ova posljednja rečenica je razarajuća u našem vriemenu. Pokoncilska revolucija oduvijek je uključivala postupnu predaju svijetu. Njezin je nagon biti prihvaćena od svijeta, hvaljena od svijeta, opravdana od svijeta i naposljetku absorbirana od svijeta. Ona želi da Crkva izgleda razumno upravo onomu dobu koje je ozakonilo umorstvo djece, slavi spolnu izopačenost, unakažava jezik, ismijava čistoću i ustoličuje autonomnoga samoga sebe, tj. čovjeka.
Sveti Jakov opisuje pravu vjeru jednom rečenicom: milosrđe prema nevoljnima i odijeljenost od ljage svijeta.
A to je suprotnost modernomu religioznom kazalištu. Jer prava vjera ima ljubav, čistoću, stegu i vjernost.
Vjernima nije potrebno dopuštenje kompromitiranih ljudi da bi ju živjeli.
Ogledalo i zaboravljeno lice
Sveti Jakov uspoređuje slušatelja koji je bez djela sa čovjekom koji pogleda lice svoje u ogledalu, pa ode i odmah zaboravi kakav bijaše.
To je jedna od najdubljih slika u ovim čitanjima. Vjera je ogledalo. Predaja i Vetus Ordo su ogledalo. Životi i ostavština svetaca su ogledalo. Oni nam pokazuju tko smo, što smo izgubili i na što nas Bog poziva.
Zato neprijatelji Tradicije (Predaje) toliko mrze Misu svih vremena. Jer Ona pamti. Pamti veličanstvo Božje. Pamti žrtvu. Pamti grijeh. Pamti hijerarhiju. Pamti šutnju. Pamti klanjanje. Pamti da je čovjek prah, a Krist Kralj. Pamti sve ono što moderna Crkva nastoji zaboraviti.
Pokoncilski sustav želi da katolici samo bace pogled u ogledalo pa odu. Da, da — lijepa baština, drevna predaja, legitimne težnje, pastoralna osjetljivost, nekoliko latinskih pjesama i možda malo tamjana kada je dopušteno. A onda natrag kontroliranoj revoluciji. Natrag odborima, natrag ministranticama, laičkim službenicima, čovjekocentričnom bogoslužju, doktrinarnoj magli i biskupskom kukavičluku. Natrag zaboravu kakvi ljudi trebamo biti.
Ali oni koji ustraju u „savršenom zakonu slobode“ blagoslovljeni su u svome djelu.
Ta je rečenica presudna. Svijet misli da sloboda znači oslobođenje od zakona. Moderna katolička birokracija često govori kao da sloboda znači oslobođenje od nauka. Sveti Jakov govori upravo suprotno. Istinska se sloboda nalazi u savršenom zakonu. Biti vezan uz Boga — jeste sloboda. Biti vezan uz Predaju i Istinu — je sloboda. Čovjek koji odbija revoluciju nije skučen, gorak ni nostalgičan. On je slobodniji od biskupa koji ne može govoriti jasno jer se boji Rima, darovatelja, novinara, kancelarijskih činovnika i profesionalne katoličke elite.
Katolik koji kleči pred starim oltarom, koji moli stare molitve, vjeruje stari nauk, poučava djecu starom katekizmu i odbija pomodne laži ovoga vijeka, više je slobode negoli svi karijeristički prelati zajedno sa njihovim uvijek pažljivo odmjerenim izjavama.
Ištite, i radost će vaša biti potpuna
Evanđelje nas uvodi u prisnost Gornje dvorane. Krist pripravlja svoje učenike na svoj odlazak. Govori im da mole Oca u Njegovo ime. Obećava im da će njihova radost biti potpuna.
To nije neko površno obećanje. Učenici će se uskoro razbježati. Gledat će svoga Učitelja izdanoga, izrugana, bičevana, raspetoga i pokopana. Kasnije će biti omraženi, proganjani, utamničeni, proganjani i mučenički pogubljeni. Pa ipak Krist govori o radosti.
Radost koju On obećava nije radost izvanjske ustanovne ugode, niti radost gledanja kako u povijesti sve ide glatko, kako postoje ugledni vođe, sigurne strukture i vidljivi uspjesi. To je radost sjedinjenja s Njime.
„U onaj ćete dan iskati u ime moje.“
Vjerni moraju ponovno zadobiti to pouzdanje. Mi živimo u i kroz mučeništvo Crkve, ali nismo siročad. Otac čuje one koji ljube Njegova Sina. Sam Krist veli: „Jer sam Otac ljubi vas, jer vi mene ljubiste i vjerovaste, da ja od Boga iziđoh.“
Ta bi rečenica trebala biti upisana u srce svakoga ostavljenoga tradicionalnog katolika. Kada se biskupi prema vama odnose kao prema problemu; kada se biskupije ponašaju kao da je vaša ljubav prema staroj Misi nekakva bolest; kada te katolički medijski influenceri kore jer se usudiš primjetiti ono što je očito; kada Rim nagrađuje rušitelje, a kažnjava vjerne — sjeti se ovoga: sam Otac te ljubi.
Ne zato što pripadaš odobrenoj struji, niti zato što neka uprava smatra tvoje osjećaje pastoralno prihvatljivima. Otac ljubi one koji ljube Krista i Njemu vjeruju.
I to je dosta.
Kriza je razotkrila mnoge iluzije. Pokazala je koliko je vidljivi katolički svijet bio održavan sloganima, osobnostima, ustanovnom navikom i pustom željom. Pokazala je kako su mnogi ljudi, koji su žestoko govorili protiv pomutnje pod Franjom, odjednom postali neobično oprezni nakon što ga je Lav XIV naslijedio. Ova kriza je razotkrila medijski stalež koji se više boji gubitka utjecajnosti nego gubitka Vjere.
Dobro. Neka razotkrivanje učini svoje. Neka maske padnu. Evanđelje nam ne kaže da molimo novinare za hrabrost, niti biskupe za dopuštenje da vjerujemo, niti vatikanske činovnike za izdavanjem potvrde o zdravom razumu. Ono nam kaže da molimo Oca u ime Sina.
„Ištite i primit ćete, da radost vaša bude potpuna.“
Krist odlazi iz svijeta, ali svojih ne ostavlja
„Iziđoh od Oca i dođoh na svijet; opet ostavljam svijet i idem k Ocu.“
Učenici misle da razumiju. „Evo sada otvoreno govoriš…“ Ali će njihovo pouzdanje uskoro biti iskušano.
Kao i naše.
Kristov odlazak k Ocu nije poraz. On je uvjet Njegova nebeskoga zagovora, Njegove kraljevske pobjede i poslanja Duha Svetoga. Vidljiva odsutnost Kristova ne znači odsutnost Njegove moći. Isto tako, vidljive ruševine katoličkih ustanova ne znače smrt Crkve. Bog može dopustiti pomrčinu, a da ne dopusti uništenje. Može dopustiti nedostojnima da zauzimaju mjesta vlasti, a da im ne preda svoju Zaručnicu. Može svoje vjerne svesti na raspršene obitelji, misijske kapele, skrivene svećenike, malene škole i usamljena djela vjernosti, a ipak sačuvati svoju neuništivu Crkvu sigurnije negoli bi to ikada mogao ikakav ljudski ili birokratski stroj.
Tradicionalni katolici moraju ponovno naučiti imati strogu utjehu u Providnosti. Boga nije iznenadio Lav XIV., niti kukavni biskupi, niti najnovija sinodalna opačina, niti najnovije konzervativno objašnjenje zašto sada opet trebamo čekati, ublažavati, nijansirati i „vjerovati procesu“. Ništa od toga nije izvan Njegova dopuštenja.
To ne opravdava krivce niti zlo čini dobrim. Ali znači da vjerni mogu trpjeti bez panike.
Krist je otišao k Ocu. Krist kraljuje. Krist čuje. Krist će suditi.
Ljudi koji danas baštinu svetaca smatraju muzejskim predmetom, sredstvom trgovine ili sramotom, neće imati posljednju riječ.
On nije patio da bi se pokolebale noge moje
Offertorium ili Prikazna molitva danas nam donosi jednu od najljepših rečenica dana: „On koji životom napuni dušu moju i ne dade da se pokolebaju noge moje.“
To je svjedočanstvo koje tradicionalni katolici trebaju dati, makar i kroz suze.
Bog nama danas nije dao najlakše vrijeme. Nije nas poštedio pomutnje. Nije nas poštedio vidjeti kako se pastiri ponašaju poput najamnika. Nije nas poštedio ni toga da nas nazivaju krutima, nostalgičnima, razdornima, gnjevnima ili šizmaticima — i to oni ljudi koji su sklopili mir sa svakim duhom ovoga vijeka.
Ali nam je dao da duše naše žive i odišu Njegovim Duhom.
Dao nam je Vjeru. Dao nam je Misu. Dao nam je Krunicu. Dao nam je Rimski katekizam, stare misale, svece, mučenike, Oce, Naučitelje. Dao nam je Presveto Srce, Bezgrješno Srce, smeđi škapular, Križni put, stare molitve podno oltara, Dies Irae, Te Deum, Angelus i spomen na katolički svijet koji su modernisti pokušali pokopati prije nego što su shvatili da taj svijet još uvijek ima djece.
On nije patio da bi se pokolebale noge naše.
To ne znači da nikada nećemo zadrhtati. To znači da smo još ovdje. Da još molimo. Još vjerujemo. Još klečimo. Još učimo svoju djecu da se prekriže. Još obdržavamo čine Vjere dok ljudi na visokim položajima govore kao da je sveta Vjera glina u njihovim rukama. Mi odbijamo revoluciju nazivati Predajom.
Ta ustrajnost već je milost. Prikazna molitva završava riječima:
„Blagoslovljen Bog, koji ne odbi molitve moje ni milosrđa svoga od mene.“
Tu je odgovor čitavom razmatranju. Bog nije odbio naše molitve. Kriza se čini dugom jer jest duga. Poniženje je gorko jer jest gorko. Izdaje djeluju osobno jer u mnogim slučajevima to i jesu. Pa ipak, Božje milosrđe nije nam uskraćeno. Sama činjenica da još vidimo, ali i raspoznajemo, da se još opiremo, još molimo, još ljubimo svetu Vjeru, još čeznemo za oltarom — je milosrđe.
Mrtvi ne tuguju zbog gubitka svetih stvari. Samo živi.
Žudite za onim što je pravo
Postcommunio ili Popričesna molitva moli da, okrijepljeni snagom nebeskoga stola, možemo: „željeti što je pravo i zadobiti ono što želimo.“
To je posljednje pročišćenje. U krizi je moguće željeti mnoge stvari koje su razumljive, ali još nijesu posve očišćene. Želimo opravdanje. Želimo razotkrivanje prijevara. Želimo slom lažnih pripovijesti. Želimo hrabrost od ljudi koji su je pokazali vrlo malo. Želimo obnovu Mise, osudu zablude, kaznu vukovima i svršetak ove duge pokoncilske noćne more.
Mnoga od ovih nastojanja pravedna su. Ali najdublja želja mora biti sâm Bog.
Ako želimo samo pobjedu, možemo postati gorki kada pobjeda kasni. Ako želimo samo opravdanje, možemo postati okrutni. Ako želimo samo razotkrivanje neprijatelja, možemo se početi hraniti sablaznima. Ako želimo samo obnovljeni katolički poredak, možemo zaboraviti da obnova počinje u duši. Zato nas Crkva uči moliti za pravu želju.
Žudi za svetošću, vjernošću, hrabrošću bez taštine, istinom bez mržnje, ustrajnošću bez samosažaljenja. Žudi više za pobjedom Kristovom nego za poniženjem svojih neprijatelja. Žudi za obnovom Crkve jer Bogu pripada bogoštovlje, dušama treba pripadati istina, a djeci baština.
A onda Gospodina Boga moli smjelo.
Moli Oca u ime Kristovo za zaštitu svoje obitelji, za vjerne svećenike, za hrabrost govora, za čistoću usred nečistoće, za jasnoću usred magle, za strpljivost usred odugovlačenja, za radost usred ruševina. Moli Boga da se ne pokolebaju noge tvoje. Moli da tvoja vjera bude čista i neokaljana. Da ostaneš neokaljan od ovoga svijeta.
I kada stara Misa zapjeva Aleluja, pjevaj i ti bez stida.
Katolička Crkva je nadživjela svjetske vladare i careve, herezijarhe, otpadnike, pokvarene klerike, lažne obnovitelje, sve zle pastire i „mudrace” koji su mislili da mogu popraviti Evanđelje.
Nadživjet će i ovo vrijeme progonstva.
No comments:
Post a Comment