Pastoralna reorganizacija ili ekleziološki pomak? O imenovanjima žena u rimskoj upravi

 

Pastoralna reorganizacija ili ekleziološki pomak? O imenovanjima žena u rimskoj upravi

"A možete jedan po jedan svi prorokovati da svi budu poučeni i svi ohrabreni. Proročki su duhovi prorocima podložni jer Bog nije Bog nesklada, nego Bog mira. Kao u svim Crkvama svetih, žene na sastancima neka šute. Nije im dopušteno govoriti, nego neka budu podložne, kako i Zakon govori. Žele li što saznati, neka kod kuće pitaju svoje muževe jer ružno je da žena govori na sastanku. Ili zar je riječ Božja od vas proizašla, zar je samo k vama došla?" — (1 Kor 14, 31-36)

U veljači 2026. Lav XIV. izvršio je nekoliko značajnih imenovanja koja povećavaju broj žena u upravnim strukturama Rimske kurije, nastavljajući smjer započet od njegova prethodnika, kojim se sustavno proširuje sudjelovanje žena u upravljačkim i odlučujućim strukturama kurijalne vlasti.

Među nedavnim imenovanjima ističu se sestra Nina Benedikta Krapić, imenovana zamjenicom direktorice Tiskovnog ureda Svete Stolice; sestra Raffaella Petrini, članica Komisije za rezervirana pitanja i predsjednica Guvernerata Države Vatikanskog Grada; te sestra Tiziana Merletti, nova tajnica Dikasterija za ustanove posvećenog života.

U klasičnoj ekleziologiji razlikuju se tri razine:

• služba (ministerium)
• uprava (administratio)
• vlast (potestas)

Stoga, nastavak ovakvih imenovanja zahtijeva ozbiljno ekleziološko promišljanje. Pitanje koje se neizbježno postavlja nije administrativne nego teološke naravi: kakav je odnos između hijerarhijskog ustroja Crkve i naravi službe koju pojedine službe izražavaju? Crkvena predaja uvijek je razlikovala karizme, službe i vlast, ne zato da bi umanjila dostojanstvo bilo kojeg vjernika, nego da bi sačuvala sakramentalni poredak koji, prema katoličkom nauku, ima božansko utemeljenje.

Upravo zato pitanje nije sociološko nego dogmatsko. Da bi se razumjela težina tog pitanja, potrebno je vratiti se apostolskom shvaćanju crkvenog poretka. Crkva nije institucija oblikovana isključivo povijesnim razvojem, nego otajstveno Tijelo Kristovo čiji ustroj proizlazi iz same Kristove volje. Sveti Pavao piše:

„Žene na sastancima neka šute… jer Bog nije Bog nesklada, nego mira.“ — (1 Kor 14,33–34)

U tradicionalnoj patrističkoj interpretaciji ove riječi ne tumače se kao kulturno uvjetovane nego iz pavlovske teologije crkvenog poretka i liturgijskog reda. Zato su ih crkveni oci čitali ne kao disciplinarnu mjeru nego kao izraz ontološke simbolike Crkve.

Sveti Ivan Zlatousti tumači: „Red u Crkvi nije ljudska uredba nego nebeski zakon.“ A sveti Ignacije Antiohijski naglašava: „Gdje je biskup, ondje neka bude zajednica, kao što gdje je Krist Isus ondje je Katolička Crkva.“

Pitanje stoga nije mogu li žene vršiti određene administrativne funkcije — povijest poznaje mnoge svete žene s velikim utjecajem — nego može li struktura vlasti u Crkvi biti oblikovana prema kriterijima izvan njezina vlastitog sakramentalnog identiteta.

Jer ako kriterij postane „funkcionalnost“ umjesto teologije, tada se struktura Crkve počinje tumačiti prema modelima svijeta, a ne prema objavi. No Crkva, prema vlastitom samorazumijevanju, nije pozvana oponašati svijet nego ga preobražavati.

To bi barem trebalo biti jasno — ili možda više nije? Ako pak nije, valja se zapitati zašto.

Sveti Ciprijan Kartaginski kaže: „Ecclesia est plebs sacerdoti adunata.“ — Crkva je narod okupljen oko svećenika, a sveti Klement Rimski: „Red i poredak u Crkvi ustanovljen je voljom Božjom.“