Vatikanski arhivi otkrivaju: Hrvatski je bio službeni jezik slavenskog svijeta!

 

Hrvatski se u 16. stoljeću učio na Oxfordu i Sorbonni 

– Zašto se to skriva?

Nova slika hrvatske povijesti: Akademija ilirskog jezika osnovana 1599. u Rimu

 

Senzacionalno otkriće svećenika iz Hercegovine i šutnja naših medija. Slušao sam prije par godina fra. Hrvoja u NSB u, a evo sada i rezultat njegova istraživanja. Ovo će biti jedan dugi post, ali o temi koja je zaista važna za svakog istinoljubivog čovjeka, za svakog čovjeka koji želi znati tko je izvana prema unutra.

 

Sinoć, 14 studeni 2025, na vijestima lagano, bez drame, kreće prilog u središnjem dnevniku RTL televizije,  da je dominikanski svećenik prof. dr. Stjepan Krasić u Vatikanu došao do dokumenata koji su stvarno senzacionalni. I rijedak slučaj, da je ova hrvatska medijska kaljuža upotrijebila pojam senzacionalno u pravom smislu te riječi.

U kratkim crtama, profesor Stjepan Krasić svećenik je koji je 40 godina proveo u Rimu. Od toga 4 godine kao student, a ostalih 36 kao profesor na sveučilištu. Kako sam kaže, slobodno vrijeme koje bi mu preostalo nakon obaveza na sveučilištu provodio je u vatikanskom arhivu i biblioteci tražeći hrvatske tragove. Čovjek koji je gotovo 40 godina kopao po vatikanskim spisima naišao je na dokumente koji pričaju jednu nepoznatu priču o hrvatskom jeziku, a time i hrvatskoj povijesti. Prof. Krasić istraživao je povijest visokog školstva u Hrvatskoj i tom prilikom pronašao povijesne dokumente koji govore o tome da je hrvatski jezik u 16. i 17. stoljeću bio obavezan predmet na najprestižnijim  sveučilištima. Katolička Crkva suočena s reformacijom odabrala je hrvatski jezik (često nazivan ilirski) kao najprikladniji za komunikaciju sa slavenskim narodima. Papa Klement VIII uputio je zahtjev vrhovnom poglavaru isusovačkog reda da pronađe jezik koji je prikladan za komunikaciju sa slavenskim narodima. Nakon konzultacija sa vodećim lingvistima tog doba, poput Slovaka Teofila Kristeka, donesena je odluka da se izabere hrvatski jezik…Citiram  ''u svom pismu iz 1599. godine, Kristek je s oduševljenjem preporučio hrvatski, ističući njegovu ljepotu, rasprostranjenost i povijesnu važnost. Nevjerojatno je da je jezik malog naroda, koji u to vrijeme nije imao ni vlastitu državu ni središnju kulturnu instituciju, izabran za tako monumentalnu ulogu — da postane lingua franca za cijeli slavenski svijet.'' Tako je godine 1599. osnovana Akademija ilirskog jezika pri Rimskom kolegiju.

 

Četiri stoljeća kasnije, jedan erudit, uma nezagađenog pošastima suvremenog doba, četrdeset godina čita i istražuje, pa u sutonu svog života nailazi na nešto što bi trebalo uzdrmati hrvatsku javnost. Ali, avaj, boli Hrvate briga što se u 16. stoljeću hrvatski jezik predavao na Oxfordu, Bologni, Sorbonni, Salamanci, Parizu. Ma daj, čovječe, da vidimo kako se ustaše mlate, kako viču Srbe na vrbe, daj da vidimo kako estradne dame pokazuju dijelove tijela namijenjene reprodukciji ili hranjenju mladunaca. Šta njih briga za vatikanski arhiv i ostale povijesne fakte koji u mraku stoje zapečačeni dok našu djecu u obrazovnom sustavu uče da smo europski konjušari, mala nacija s velikim kompleksima, da smo tu od stoljeća sedmog, da su Mađar, Nijemac i Talijan pravi gazde. Uče našu djecu engleski i njemački čim progovore, eno Helen Doron english school pun dvogodišnjaka koji ne znaju izgovoriti mama, ali važno da znaju reći MUM! Jadni ljudi, jadan narod s takvim kompleksima, koji putuje u Pariz da vidi Eiffela, a ne vidi veličanstvenu palaču u srcu Splita. Jadan čovjek koji putuje na Dolomite da stavi sliku na instagram jer Dolomiti su sad in, a ne vidi Velebit, Čvrsnicu i Durmitor. Jadan čovjek koji putuje da bi se divio rijeci Rajni, a nije se umio na izvoru Cetine, ni noge umočio u hladnu Neretvu. Kompleksi, sve šta se može reći o hrvatskom narodu stane u jedan pojam – kompleks manje vrijednosti.

Za ovo stanje u društvu, osim čovjeka samog, kriv je hrvatski medijski prostor koji nemalo oblikuje našu stvarnost. Da sad ne bih pisala esej o hrvatskim medijima i novinarstvu koje prezirem iz dna duše, samo ću vam podastrijeti nekoliko dokaza. Dakle, članak o hrvatskom jeziku kao međunarodno priznatom jeziku u 16. i 17. stoljeću objavljen je 10.11. u časopisu splitskog sveučilišta ST-OPEN. Ovaj časopis prema riječima utemeljitelja je: '' Naša vizija: Za istraživače, s istraživačima. Naša misija: Pružiti edukativnu izdavačku platformu za istraživače na početku karijere. ST-OPEN je međunarodni, recenzirani multidisciplinarni časopis koji se fokusira na promicanje istraživanja mladih istraživača iz različitih istraživačkih disciplina. ''

Ajmo samo kratka digresija, prof. Stjepan Krasić sigurno nije istraživač početnik, a istraživanje koje mu je možda kruna života objavljuje u časopisu za istraživače početnike. Možda je sam profesor tako htio, ali stavimo prst na čelo.

 

Drugo, čim sam vidjela vijest u središnjem Dnevniku počela sam mahnito pretraživat internet u nevjerici kako mi je takva vijest promakla. Evo kako, dragi ljudi. Jutros, 14.11.2025. u devet sati, ovu vijest možete naći jedino na portalu Večernjeg lista. Jutarnji list – ništa, Slobodna Dalmacija – ništa, Indeks – ništa. Ovdje ne računam vjerske portale, nego gledam ono što naše pučanstvo otvara svako jutro kao Bibliju. Ovu vijest nije prenio još nitko. O ovoj vijesti nije se očitovao ni jedan ministar. Prof. Krasić ovaj intervju na televiziji zaključio je sa dvije bitne rečenice. Prvo da se ova saznanja trebaju oblikovati u informacije te da hrvatski jezikoslovci moraju pokrenuti hitnu inicijativu da se ove činjenice unesu u sve školske udžbenike. A drugo profesor kaže: hrvatski narod ima pravo znati svoju povijest. S ovim bih zaključila svoju današnju poslanicu. Uz digresiju, ako vi sami ne budete kopali, tražili, ispitivali, sumnjali, nitko vam neće dati ništa na izvol'te. Kao što smo se na ovome slučaju uvjerili, hrvatska vlada, hrvatski obrazovni sustav i hrvatski mediji udruženo, kontinuirano i predano rade na zatiranju hrvatske povijesti i nacionalnih interesa, zaglupljivanju hrvatskog naroda i obezvrjeđivanju poštenih istraživača poput Domagoja Nikolića i Natalije Princi.

 

Samo zamislite koliko je toga još skriveno od nas. Koliko toga je objavljeno, a da se nitko nije osvrnuo i da ta istraživanja ne mogu probiti medijsku blokadu i doći na svjetlo dana. Ovo nisu mogli skrivati jer se radi o uvaženom profesoru istraživaču iz crkvenih redova. A pogledajte samo Domagoja Nikolića i količinu radova koje je čovjek izbacio, a nitko se nije niti osvrnuo. Po vlastitim riječima on je shadow banned, iliti jednostavno ne postoji u javnom prostoru niti u javnoj raspravi pa da se njegove teze mogu secirati i odbaciti kao neutemeljene. Živimo u dobu sa viškom informacija. A manjkom korisnih i istinitih informacija. Ukoliko želite pronaći natruhe istine o bilo čemu na ovome svijetu, kopajte sami. Ukoliko želite da vam djeca ne budu indoktrinirani poslušnici ispranoga mozga uputite ih da je škola nešto što se mora, a pravo obrazovanje leži u slobodnom istraživanju i samostalnom zaključivanju.

 

P.S. Naravno da ovo otkriće otvara mnoga pitanja na koja treba odgovoriti u svjetlu novih činjenica. A to je da je okupator učio jezik naroda čiju zemlju osvaja, da unatoč tome što se hrvatski jezik učio na prestižnim sveučilištima diljem Europe,  u matičnoj zemlji bio je zabranjen, a službeni jezik je bio latinski, pa brojni pokušaji germanizacije, mađarizacije itd. Ali budući da sam ja samo mali profesor hrvatskog jezika koji pere robu u praonici, nije moje da seciram i analiziram povijest.

 

P.P.S. evo upravo sam detaljno pročešljala vijesti sa HRT-a. Ni jedne jedine riječi. Ako ste sumnjali da briselski potrčko i njegova klika možda malo rovare protiv građana svoje države, nek' vam svaka sumnja bude uklonjena :)

Gostujući autor

Više o ovoj senzacionalnoj vijesti možete pročitati ovdje.

Videozapis kratkog interview-a sa ocem Stjepanom Krasićem OP.