To je moja sudbina

Propovijed za nedjelju Duhova koju je fra Augustin- Marie Aubry, prior bratstva svetog Vincenta Ferrerskog, održao hodočasnicima koji su hodočastili do Chartresa.

O dođi, Duše Sveti, i pošalji s neba zraku tvoje svjetlosti
i prosvijetli naše duše o našoj tajanstvenoj sudbini

Imam pitanje za sve vas koji ste se okupili pred oltarom, i za sve vas koji pratite ovu misu Pedesetnice iz daljine, ovu misu hodočašća u Chartresu: dragi hodočasnici, znate li koja je vaša sudbina?

1. Naša sudbina

Kad smo jučer ujutro napustili Pariz, znali smo da nam je odredište katedrala u

Chartresu. I mi smo znali da doći do ovog cilja, trebamo hodati, bez da se izgubimo ili obeshrabrimo. Ali ovo naše trodnevno hodočašće je slika našeg života na zemlji.

Sveti Grad

Cilj ovog putovanja je katedrala: katedrala od kamena, koja predstavlja nebeski Jeruzalem, onaj grad koji je sveti Ivan vidio i koji opisuje u svojoj Apokalipsi:

I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao

zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja:

»Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima:

oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.«

U Svetom Gradu je naš životni cilj. Bog prebiva tamo s ljudima. Što izabrani čine u Njegovoj nazočnosti? Oni pjevaju. Oni pjevaju Sanctus , koje zauvijek počinje iznova; Te Deum, zajedno sa svim nebeskim dvorom; Magnificat, u jedinstvu s Gospom, Kraljicom Raja.

Licem u lice

Koja je tema njihove pjesme? Oni pjevaju o Božjoj slavi, koju napokon posjeduju, jer sada žive u svjetlu. U nebu, vjera i nada će prestati, a samo milosrđe će ostati. Koja nadahnjuje sve što blaženi čine i govore. Bog im daje na znanje: “Bit ćemo poput njega, jer ćemo ga vidjeti onakvog kakav jest” (1 Iv). Moći ćete gledati u sunce, a njegova svjetlost će vas promijeniti u sunce. “Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki”, piše sveti Pavao, “a tada - licem u lice.” (1 Kol 13,12) To je vaša sudbina: biti licem u lice s Bogom.

Sveta Terezija od Lisieuxa, koja nas prati u ovodnevnoj šetnji, jednom je napisala veliku pjesmu o Nebu. Sažima sve njezine ideje, a završava ovim riječima:

»Želim biti prihvaćena od Njegove ljubavi,

Želim Njega gledati i pridružiti mu se zauvijek,

To će biti raj za mene...

To je moja sudbina – živjeti po ljubavi!«

(Živjeti od ljubavi, 26. veljače 1895.)

Vaša sudbina je vidjeti Boga i biti sjedinjeni s Njim.

Ples sa anđelima

Kada je dominikanski slikar fra Angelico želio prikazati raj, pokazao je da anđeli pozdravljaju one koji tamo ulaze. Svi zajedno plešu u divnom krugu, čovjek, zatim anđeo, pa čovjek, pa anđeo. Tko bi htio propustiti ovu proslavu? Tko je tako glup da stigne tamo kasno? Moramo požuriti, moramo stići do svečane odaje na vrijeme.

2. Naša želja

Vi ste na hodočašću prema Chartres, ali vaše odredište je raj. Ovo, međutim, postavlja još jedno pitanje. Je li vaša želja vrijedna vaše sudbine? Ili možda govorite sebi samima: “Nebo je previsoko za mene! Predaleko je i teško je doći do njega. Nebo je za velike svece, a ne za prosječnog vjernika poput mene.”

Ako tako govoriš, ti onda debelo griješiš!

Dostojanstvo kršćanina

Vaše želje moraju se temeljiti na dvije stvari, onome što jeste i onome što želite. Dopustite mi da vam govorim najprije o tome što vi jeste.

Vi ste od Boga stvoreni. On vas je stvorio sebi na nalik i na svoju sliku. Vi ste plod Njegove mudrosti i dobrote.

Imate besmrtnu dušu; stvoreni ste za vječnost, stvoreni ste za slavu.

“Kršćanine, sjeti se svog dostojanstva!”

Drugo je, što ti želiš? Uđi u sebe i razmišljaj na sljedeći način: “Rajski Sveci nisu bili sačinjeni od nekog drugačijeg materijala nego sam ja. Ako su oni mogli ostvariti svoju sudbinu, zašto ne bih i ja?”

Naše želje moraju biti trenirane, kako treniramo životinju. Na taj način one postupno rastu u snazi i veličini, sve dok konačno ne budemo imali kapacitet kao i sveci. Kao što sveta Terezija kaže: “Raditi s ljubavlju znači raditi sa žarom; Srce puno ljubavi trči naprijed, odnosno leti. Ništa nije preteško za njega i ništa ga ne može zaustaviti.” U tome je veličina i snaga žudnje, kada je otvorena Božjoj milosti.

Perverzija želje

Ipak, također imate u sebi, nažalost, moć da učinite Božje namjere za vas ništavnima. Crkva, slijedeći Krista, uvijek je naučavala da će stanje naših duša u vječnosti ovisiti o tome kako djelujemo u ovom životu. Dopustite mi da citiram ono što zovemo Atanazijevo Vjerovanje, koje je svjedok vjere iz ranih stoljeća Crkve, posebno u kršćanskoj Galiji:

”Oni koji su činili dobro ući će u vječni život, a oni koji su činili zlo u vječnu vatru. To je Katolička vjera i tko je čvrsto i vjerno ne drži, ne može biti spašen.”

Stvoreni ste slobodni, te tako možete izdati Božju ljubav. Ako griješite, gazite otajstvo; ako činite uzaludne želje vi protjerujete Duha Svetoga kojeg ste primili na krštenju. Grijesima nepravde, nečistoće ili bezbožnosti iskrivili biste Božju sliku u sebi. Ako su vaše želje fiksirane na stvorenja, vaša će sudbina biti živjeti bez svoga Stvoritelja - ne vidjeti Boga, nikada ne postići svoj pravi cilj ...

Hodočasnici iz Chartresa, ohrabrite se! Obnovite Božju sliku u sebi i budite dostojni svog odredišta. Bojite li se zbog svog prošlog života, sa njegovim mnogim, ružnim grijesima? Ipak, grijeh je neusporediv sa Božjim milosrđem! Neka to bude danas kada ćete promijeniti svoj život, pročišćavajući svoje želje. Ne gledajte više u stvorenja, već u njihovog Stvoritelja!

Okupili smo se da hodočastimo jer znamo da je to put koji leži pred nama: to je put koji nas vodi od grijehâ do milosti, od mlakosti do žara, od tek prosječnog života do svetosti. Ali najvažnije pitanje ipak nije: “Kako mnogi od nas hodočaste u Chartres?” Umjesto toga, to je: “Koliko nas će promijeniti svoje živote stigavši tamo?”

Duh Pedesetnice

Braćo hodočasnici i prijatelji: neka vam ova Pedesetnica bude prigoda gorljive ispovijedi. Neka pokajanje još jednom u vama probudi želju za Bogom: želju da vidite Njegovo lice i dostignete svoju sudbinu.

Poslušajte Boga koji vas je, za ovu Pedesetnicu, uputio u svoju službu. Trebamo apostole koji će posvuda rasplamsati želju za Gospodinom.

I tako, ovaj golemi skup, hodočasteći za križem, stopama svetaca i u pratnji anđela, kažem ovo: ako ostanete vjerni svom pozivu, a to je da hvalite i slavite Boga, tada će vaš zemaljski put biti put prema nebu, a vrijeme Vjere ustupit će mjesto gledanju Trojstva kojeg obožavamo. Jer naša jedina prava domovina je vječnost.

+ + +

Izvor: O. Augustin-Marie Aubry, prior bratstva Sv. Vincenta Ferrerskog

 

Sveti Josip, zaštitnik Crkve i pomoćnik u svim nevoljama

 Sveti Josip

Zastupnik Oca nebeskog i hranitelj kršćanskih duša (kao slike Sina Božjega)

Dana 8. prosinca 1870. godine, papa Pio IX. imenovao je svetoga Josipa zaštitnikom cijele Katoličke Crkve. Time je papa Pio IX Crkvi dao izuzetno moćnog zaštitnika koji nam može pomoći što mu se više obraćamo.

Vrijeme za to je bilo providonosno, iz nekoliko razloga. Na blagdan Bezgrešnog Začeća te godine, cijela je Italija bila pozvana da prinese svetu pričest za Petrovu stolicu. Na taj se datum također slavila 16. obljetnica proglašenja dogme o Bezgrešnom Začeću od strane Pija IX. Tim proglasom 8. prosinca papa Pio IX. je taj dan nazvao:

“Posvećenim Bezgrešnoj Djevici Majci Božjoj i zaručnici prečasnog Josipa”.

Tako, Petrov je nasljednik iskoristio prigodu da izvrši veliki čin svoje apostolske vlasti. U velikim Rimskim bazilikama objavio je dekret Quemadmodum Deus u kojem je svetog Josipa proglasio Zaštitnikom Sveopće Crkve. Druga značajna suvremena uloga svetog Josipa može se vidjeti i u borbi pape Pija XI protiv komunizma. Papa Socijalnog Kraljevanja Krista, iz enciklike Quas Primas, stavio je veliku kampanju protiv komunizma pod stijeg svetog Josipa. 

“Kako bismo ubrzali dolazak ‘Kristova mira u Kristovom kraljevstvu’ kojeg svi tako žarko žele, uspostavljamo veliku akciju Crkve protiv svjetskog komunizma pod zastavom svetog Josipa, njezina moćnog Zaštitnika… Njemu je bilo povjereno Božansko Dijete kada je Herod pustio svoje ubojice na Njega. …. On je osvojio za sebe titulu ‘Pravednika’, služeći tako kao živi model one kršćanske pravde koja bi trebala vladati društvenim životom...” (Izdano u Rimu, kod svetog Petra, na svetkovinu svetog Josipa, zaštitnika sveopće Crkve, 19. ožujka 1937.) 

 Gospa Fatimska, koja nas je još 1917. upozorila na širenje komunizma, već je u ovu bitku uključila svog voljenog Zaručnika. Bilo je to 13. listopada 1917., dok je čudu sunca svjedočilo više od 70.000 ljudi, troje povlaštene djece vidjelo je svetog Josipa. Evo izvještaja sestre Lucije:

“Nakon što je Gospa nestala u neizmjernoj daljini nebeskog svoda, uz sunce smo ugledali svetog Josipa s djetetom Isusom i Gospu odjevenu u bijelo s plavim plaštem. Sveti Josip i Dijete Isus kao da su blagoslivljali svijet, jer su svojim rukama iscrtavali znak križa.” 

 

 Zanimljivo je vidjeti svetog Josipa uz Gospu i Gospodina kako dolazi u pomoć Crkvi, kao što ih je davno izbavio u Betlehemu. 

„Još u davnini izbavio si Dijete Isusa iz pogibelji života njegova, tako sada brani svetu Crkvu Božju od zamke neprijateljske i od svih nedaća!”

Nama su jasni samo djelići Božjih otajstava i odredbi (po riječima sv. Pavla). Ali koje su sile bile odgovorne u to vrijeme kada je velika svetkovina svetog Josipa zaštitnika Crkve, otkazana bez poteškoća 1955. godine?!

Nova svetkovina „Zaštitnik radnika“ nije zamjena Josipa zaštitnika cijele Crkve.

I drugo pitanje: Znači li to da bi pokroviteljstvo sv. Josipa trebalo ukinuti nad cijelom Crkvom? Činjenica je da je Crkva ovih godina sve više zapala u samouništenje, u proces u kojem se i mi sami danas nalazimo, i koji više nije tajna ni za one naivne vodeće osobe. Je li sveti Josip još uvijek zaštitnik cijele Crkve? Mi odgovaramo sa “da”, ali on je postao zaboravljeni zaštitnik koji je izgubio svoj pokroviteljski i zaštitnički spomendan! Ukinuti blagdan utječe i na liturgijski karakter, ali ne i na imenovanje pokroviteljstva.

13. svibnja 2000. dvoje djece vidioca, Francisco i Jacinta iz Fatime, proglašeni su blaženima. Njihovim je očima bilo dano vidjeti svetog Josipa 13. listopada 1917.  Sveti Josip u naručju je držao malenog Isusa koji je blagoslovio cijeli svijet. Sve ovisi o Božjem blagoslovu. Kao što je blagoslov malog Isusa počivao u naručju svetog Josipa, tako je sveti Josip, kao zaštitnik cijele Crkve, osigurao svom udomljeniku unutarnju i vanjsku sigurnost, slobodu i usmjerenost prema Bogu.

Sveti Josip, Zaštitnik cijele Crkve potrebniji nam je danas više nego ikada, da se Crkva ne raspadne, da umjesto željenog jedinstva u svetoj Katoličkoj vjeri ne nastanu još dublji raskoli i jazovi u svetoj majci nam Crkvi.

Neposlušnost se sada otvoreno prakticira, podučava i prikriva unutar Crkve. Kakva suprotnost jednostavnom životu svetog Josipa, koji je sve činio u poslušnosti Božjim zapovijedima, od najjednostavnijih radnji do najvažnijih zapovijedi, poput noćnog bijega u Egipat.

Poslušnost svetog Josipa bila je, prema Božjim uputama, zlatna smjernica za svečevo djelovanje. U skladu s tim čitamo u Svetom pismu: “Ne mozgaj o onom, što je za tebe preteško! Ne propituj za ono, što nadilazi sile tvoje! Razmišljaj o onom što ti je naloženo; jer se skriveno ništa ne tiče tebe.” (Sir 3,21-22). Ta nas poslušnost Božjim zapovijedima čini vjernim udomiteljima svetoga Josipa! 

Sveti Josip jest i ostaje vjerni sluga Boga i ljudima služi u svim stvarima tijela i duše

ŠTO NAMA ZNAČI SVETI JOSIP?

Dva člana Steylerovih misionara (SVD), brat Gervasius i otac Götsch, doživjeli su sljedeće iskustvo u velikoj misionarskoj zemlji Kini. Tri su dana na konjima putovali kako bi obišli neku bolesnu ženu. Nakon putovanja od oko 200 km, stigli su na odredište. Međutim, pacijent je malo prije toga umro. Krenuli su kući natrag, dosta potišteni. na putu ih zaustavlja dječak i pita ih da li bi oni mogli posjetiti njegovu bolesnu majku. Pošto su odgovorili da mogu i hoće rado, dječak ih vodi do 15 km uddaljene kolibe od blata. Tu je živjela jedna žena koja je na samrti, i koja traži od oca Götscha da joj iskreno odgovori na neka pitanja. 

- “Stranče, reci mi, postoji li Bog u kojem su tri oblika? Ima li u drugom životu mjesto radosti za dobre i mjesto straha za loše ljude? Je li istina da je Bog došao na ovu zemlju da umre za ljude i da otvori mjesto radosti za njih?” - Iznenađeni svećenik mogao je se samo složiti s njom, u velikom čuđenju. I onda dolazi sljedeće pitanje: - “Lijepo onda, a imaš li ti vodu sa sobom. da me opereš, kako bih došla na to mjesto radosti!” -  Otkuda je ova poganka Kineskinja stekla svoje vjersko znanje? Kako je znala da bi on kod sebe mogao imati vodu za krštenje? Zbog njezine bistrine i odlučnosti, otac Götsch ju je sada mogao poučiti o osnovama Vjere bez oklijevanja, nakon čega ju je i krstio.

Tada je tek krštena bolesnica radosno uzviknula: - »Ti imaš i kruh kod sebe. Nije to običan kruh, nego sam Bog. Daj i meni!” - Tada ju je misionar pričestio i dao joj bolesničko pomazanje. 

Ali sada joj je misionar postavio svoja pitanja: - “Otkuda vi poznajete istine naše vjere? Jeste li ikada došli u kontakt s kršćanima katolicima?” Odgovorila je, ne. - “Jeste li čitali kršćanske knjige?” “Ne znam uopće čitati, stranče, a ne znam ni da postoje takve knjige!” - “Onda mi iskreno recite odakle poznajete vjeru Crkve?”

 -“Ja sam samo razmišljala da je to tako moralo biti, pa sam tako i živjela zadnjih deset godina. Tako sam i svoju djecu tomu poučila. Sada ih možete sve oprati (=krstiti)!” 

Otac Götsch je sada pitao je li ona znala da će dva misionara doći k njoj toga dana. Njen odgovor je bio: - “Sanjala sam i vidjela starijeg čovjeka. Rekao mi je da pošaljem svog dječaka na stazu da pozove dvojicu stranaca. Oni bi me onda oprali za ono dobro mjesto nakon smrti.”

Misionari su bili duboko impresionirani. Nije bilo mjesta za neizvjesnost i sumnju. Na rastanku su novokrštenici poklonili malu fotografiju svetog Josipa. Tada je žena izvan sebe od radosti uzviknula: - “Znam njega, dolazio je k meni! Bio je u mojoj kući mnogo puta! A i sada mi je on rekao da pošaljem dječaka da vam se javi i dovede vas k meni.”

Nakon što su se oprostili, dva su misionara sljedeće noći saznali da je ta žena umrla. Ovaj slučaj iz Kine poziva na razmišljanje. Kako su divni Božji putovi za sve koji iskreno traže istinu. Sveti Josip se posvema vjerno i pouzdano uklapa u sve Božje otkupiteljske planove za nas. On jeste i ostaje vjerni sluga Boga i ljudi u svim stvarima tijela i duše. Uzdajmo se u Njega, i u životu i pred samu smrt. On nas ne razočarava, kao što nikada nije razočarao ni Isusa i Mariju na zemlji. Prepustimo se njegovoj brizi i pomoći. Tada će nas on, naš očinski zaštitnik i voditelj, pratiti na putu do vječnoga spasenja. 

Zato ćemo mi dakle rado, posebno u njemu posvećenom mjesecu ožujku, odabrati baš ovoga svetog zaštitnika cijele Crkve, za svoga osobnog, kao i za zaštitnika naše Marijanske molitvene zajednice.

Sveti Josip tiho i nenametljivo služi našem vječnom spasenju. On se očito ne uklapa u ovo naše glasno i brbljavo vrijeme. No, upravo zato sveti Josip je posebno suvremen. Jer on ne govori mnogo, nego djeluje na licu mjesta, skriveno, ali vrlo djelotvorno na one koji mu se posvete. On želi da svatko od nas doživi blaženi čas smrti, poput ove žene iz Kine.

Po moćnom zagovoru svete Zaručnice Presvete Djevice i Majke Božje, neka vas blagoslovi svemogući, milosrdni, pravedni, trojedini i vječni BOG, 

 

+ OTAC, + SIN i + DUH SVETI! 

 

 

Vaš župnik Reinhold Franz Maria Lambert

 + + +

Sancte Joseph, Protector sanctae Ecclesiae, ora pro nobis!

Fizičke posljedice Isusova bičevanja i razapinjanja na križ

 

Dublji pogled u Kristovu patnju.
. . .
Krunidba trnjem

Posljedice trnove krune

Opskrba živaca za percepciju boli u području glave raspoređena je granama dva glavna živca: trigeminalnog živca, koji u biti opskrbljuje prednju polovicu glave, i veće okcipitalne grane, koja opskrbljuje stražnju polovicu glave." Ova dva živca oživčuju sva područja glave i lica.

Trigeminalni živac, poznat i kao peti kranijalni živac, prolazi kroz lice, oči, nos, usta i čeljusti. Iritacija ovog živca trnovom krunom uzrokovala bi stanje koje se zove trigeminalna neuralgija ili tic douloureux. Ovo stanje uzrokuje jaku bol u licu koja može biti potaknuta laganim dodirom, gutanjem, jedenjem, govorom, promjenama temperature i izlaganjem vjetru. Probadajuća bol se širi oko očiju, preko čela, gornje usne, nosa, obraza, bočne strane jezika i donje usne. Spazmatične epizode probadajuće, lancinirajuće i eksplozivne boli često su mučnije tijekom razdoblja umora ili napetosti. Kažu da je to najgora bol koju netko može doživjeti.

...................

Dok su vojnici trskom udarali Isusa po glavi, osjećao bi nesnosne bolove po licu i duboko u ušima, poput osjećaja vrućeg žarača ili strujnog udara. Te bi se boli osjećale sve do Kalvarije i na križu. Dok je hodao i padao, dok su ga gurali i gurali, dok je pomicao bilo koji dio svog lica, i dok je i najmanji povjetarac dodirivao Njegovo lice, novi valovi intenzivne boli bili bi potaknuti. Bol bi pojačala Njegovo stanje traumatskog šoka.

Trnje bi prosijecalo velike krvne žile u području glave. Isus bi obilno krvario, što je doprinosilo rastućem hipovolemijskom šoku.

Bivao bi sve slabiji i slabiji. Također bi imao napadaje povraćanja, nedostatka zraka i nesigurnosti zbog pojačavanja hipovolemičnog i traumatskog šoka.

. . .

"Esse de corona Domini!"

Sveti Trn na Pag je donio 1443.g. iz Svete Zemlje fra Ivan Tutnić svojoj sestri, koludrici Mariji, na njeno svečano monaško zavjetovanje u paški benediktinski samostan. Više papskih vizitatora u različitim razdobljima su potvrdili autentičnost Svetoga Trna riječima: „Esse de corona Domini! – Jest s krune Gospodnje!“

Pročitaj sve: Izvor

ViD-ovi autori o Pismu Sedamnaestorice

Što nam to ViD-ovo uredništvo o Pismu Sedamnaestorice želi posvijestiti?

Ustvari je pravo pitanje što ovo ViD uredništvo (jer vele "Ne vidimo svrhu analizirati poziv sedamnaestorice potpisnika,...") misli samo o sebi, i o tome koliko su oni sami daleko od toga što ovdje upravo napadaju? Nisu li zapravo oni sami defetisti?

Teško za povjerovati? Pa i nije baš.

Pošto, kako sami tu svojim izrijekom i perom navode: "ne vide svrhu zauzimati stav za ili protiv, u ovom", može se slobodno reći, najvažnijem pitanju po Majku Crkvu? (papa-yes-papa-no-papa-heretik-papa-apostata-antipapa)

Dakle, autori članka smatraju da ima svrhe, valjda čak misle i da su pozvani soliti pamet vjernicima, ali samo u mjeri koju oni smatraju dovoljnom (ili je bolje reći, mlakom) katoličkom, dok sami, eto, ne žele biti niti za ali ni protiv. Pa još po ovom pitanju, nota bene!

A smatraju se katoličkim vjerskim naučiteljima.

Pa što je ovo "biti ni za ni protiv" po ovom jako katoličkom pitanju, imalo drugačije od defetizma, kojega spočitavaju drugima, a koji se u posljednje vrijeme itekako osjeća i vidi posvuda? Ne pomažu li upravo ovakvi sa svojim prikrivenim defetizmom u širenju toga istog, kojega oni ovdje tako suptilno kritiziraju.

Je li to znači da je njima ustvari svejedno je li neki čovjek u bijelom papa ili je anti-papa? Čini se da je tako, ako nije i gore, jer ga sami oni zapravo i svesrdno nazivaju slatkim imenima. Dakle, njihova je poruka: Koga briga je li papa ili je anti-papa! Oni se u to neće petljati, nego će radije propovijedati malo onog starog nauka, a malo i ovog novog, modernog, čak i suprotnog, kako bi se mnogima dopali. Jer mnogo je bolje nego malo, valjda.

Da li ovi autori smatraju sebe pravovjernima iz razloga što oni nisu "za" spomenuto pismo Sedamnaestorice? Ili se možda smatraju čak i pravovjernijima, pošto oni, eto, nisu čak ni "protiv"?

Niti za, ni protiv?

Po ovom pitanju? Pa kakva im je to Vjera? I kakva Djela? Ako se ne boriš protiv zla, nisi li već izgubio? Predao mu se? Ako ne ćeš odabrati stranu, strana će odabrati tebe! Nećeš i ne možeš ostati neutralan, indiferentan. Ili si za Krista, ili protiv Njega.

Što mi ovdje dakle imamo? I koje nam koristi od toga?

Osobito kada je u pitanju ova goruća tema, koja bukvalno sažiže majku Crkvu i to već jako dugo vremena?

Autori članka nisu voljni ni pokušati poreći istinitost tvrdnji iznesenih u pismu protiv čovjeka u bijelom. Je li to stoga što se pribojavaju da ne bi uspjeli u tome, te bi zbog toga zacijelo i sami "izgorjeli" kod određenog broja čitatelja i podupiratelja?

Istovremeno, autori jednostavno ne žele ni pokušati dokučiti, da li su napisane i podvučene poveznice sa optužujućim tvrdnjama doista istinite, te ako ipak jesu, onda... A što onda!?

Je li možda tu leži glavni problem uredništva ViD portala?

Čini se da leži.

Oni bi propovijedali, i to Kristovu Vjeru, a za Djela bi također svima drugima rado objašnjavali koja su to zapravo, te kako ih vjernici po Vjeri trebaju i činiti. Ali nekako nisu voljni baviti se, eto, apologetikom. Barem ne onom pravom katoličkom, onom suštinskom, onom neizostavnom, o kojoj Pavao tako jasno govori, pače zaklinje da se čini, u svojoj Drugoj poslanici Timoteju, glava 4... Oni se nipošto ne bi bavili anti-papinstvom, jer to valjda nije baš neophodno, a nije ni od našeg vremena, a još manje nam koristi, ustvari moglo bi štetiti... Jer, o čemu to uopće da govorimo i pišemo na tu temu? Ta gdje su nam nekakvi čvrsti dokazi o tome da bi čovjek u bijelom, mogao biti anti-papa?

Ne zove li njega gotovo pa cijeli svijet papom? Zovimo ga i mi tako! Tako je najsigurnije. Kao što su nekad i onom jednom caru koji je bio gol, ipak gotovo svi pljeskali uzvikujući kako mu je lijepo odijelo.

Tako ni ViD uredništvu, ovoga čovjeka u bijelom, nimalo ne mrzi nazivati čak "Svetim", pa još "Ocem"!

To je njima valjda, kako sami misle, ili se samo nadaju, a možda ipak čak i vjeruju,- tutum modus operandi.

Pitam se zašto se uopće i laćaju pera. Nekima bi im više koristilo držati kuhaču u ruci uz šporet. Ustvari mnogima bi.

Mnogi bi na taj način bili pošteđeni ovakvih i sličnih magistralno opreznih floskula.

Možda bi im trebalo objasniti? A i nije baš teško shvatiti, da je situacija toliko grozna, i da je možemo usporediti sa slučajem gdje bi netko tko izgledom liči na figuru oca, tukao, udarao i maltretirao i majku (što jeste naša Crkva), ali i djecu majčinu (što jesmo mi i naša braća svi vjernici Katolici). Stanje je ustvari toliko grozno da je taj netko čak i samu kuću potpalio da gori,... Dok ova neka odraslija i "pametnija" djeca, uporno nastoje uvjeriti i majku kao i djecu, a valjda i sebe same, ali i sve izvan kuće, da je ovaj čovjek ipak njihov dragi tata, i da će na kraju svo to zlo i naopako, nekako ipak proći, ako ikad, a ono tada kada ovaj tata premine!

Onih nekoliko ujaka i stričeva obitelji, koji bi sa sigurnošću mogli i provjeriti i ustvrditi da li je ovaj nasilnik doista onaj za koga se izdaje, oni se pak previše boje. Njih je strah te se ne usuđuju o tome prozboriti ni riječi. Ni majci, ni djeci, ni bilo komu drugomu, nego se kriju iza svojih naizgled sigurnih grimiznih plašteva, koji bi ih zacijelo i štitili, da se ne podčiniše čovjeku, namjesto jedinom Bogu.

Initium sapientiae timor Domini.

U Nadnaravnom Svijetu

 

Kršćanstvo je religija koja vodi čovječanstvo prema nadnaravnoj svrsi i nadnaravnom životu. Mi smo ljudska bića. Ljudska bića sastoje se od tijela i duše. Bića bez tijela nisu ljudska bića. Bića bez duše nisu ljudska bića. Dakle jedno bez drugoga ne postoji. Tijelo i duša zajedno samo je ljudsko biće, prirodni čovjek, koji dolazi na svijet.

Za budućnost se bore dva evanđelja: evanđelje suvremenog nadčovjeka i evanđelje svetog čovjeka. Bitka će se odlučiti između ove dvojice. Moderni nadčovjek želi biti orao, zvijezda na nebeskom svodu, satelit sunca. Želi, kao bogovi, biti sveznajući i svemogući. U svom srcu kaže: Želim do nebesa stići. Iznad božanskih zvijezda postaviti moje prijestolje. Iznad oblaka, postati jednak Bogu.

Ovo je početak Luciferovog evanđelja. Njegov kratki credo. Sastoji se od jednog članka vjere: Vjerujem samo u sebe. Suvremeni čovjek pretendira na krunu, želi vladati. Demokratsko doba u tome nije ništa drugačije. Kraljeve uklanjaju, jer svi bi željeli sjediti na prijestolju, pa čak i nožni stolac nazivati svojim vlasništvom. 

Drugo evanđelje je Evanđelje osmog prosinca. Početak njegov: Gratia plena! Dominus tecum! Milosti puna, Gospodin s tobom, evanđelje nadnaravnog svijeta! Sveti Ivan to opisuje u Otkrivenju: I pokaza se veliki znak na nebu, Žena odjevena suncem, i mjesec joj pod nogama. A na glavi joj kruna od dvanaest zvijezda.

Moramo birati između ova dva evanđelja: između Luciferovog evanđelja, evanđelja ludila veličine, koje završava padom, i evanđelja Bezgrješne, evanđelja poniznosti, koje završava uznesenjem. Žudnja za veličinom u našoj krvi teče. Pitanje je želimo li postići cilj putem zakona ili bezakonja, pobunom ili poslušnošću, ponosom ili milošću. Osmi prosinac pokazuje nam put. Osmi prosinac je dan milosti, dan nadnaravne veličine, stečene nadnaravnim putem.

Moraš postati dijete Milosti, nadnaravno biće! U dan slave One koja je smrskala glavu zmiji, mogao bih reći: moraš biti kao ta tvoja majka: jednoličan, karakteran, besprijekoran i odlučan. Ali to ne bi bilo dovoljno. Nemam pravo tražiti od tebe manje nego što Bog traži. A Božja je volja da budeš svet! Moraš postati poput te svoje majke: moraš postati svet, moraš potpuno živjeti nadnaravnim životom. To je katolički način.

Kršćanstvo je religija koja vodi čovječanstvo prema nadnaravnoj svrsi i nadnaravnom životu. Mi smo ljudska bića. Ljudska bića sastoje se od tijela i duše. Bića bez tijela nisu ljudska bića. Bića bez duše nisu ljudska bića. Dakle jedno bez drugoga ne postoji. Tijelo i duša zajedno samo je ljudsko biće, prirodni čovjek, koji dolazi na svijet.

Ali to nije sve. Rodivši se jednom, rađamo se i drugi put. Rođeni smo iz vode i Duha Svetoga. Mi smo kršteni. Postajemo kršćani. Što je kršćanin, svetac, učenjak, je objasnio: kršćanin je duša u tijelu, a u toj duši prebiva Bog. Kao što tijelo bez duše nije čovjek, nego truleća i raspadajuća lešina, tako ni duša bez Boga nije kršćanska. Nedostaje drugi život. Nedostaje joj Bog. Duša bez Boga ima prvi, prirodni život. Ali drugi život, koji počinje od krštenja, ona nema. Kad Bog napusti dušu, nastupa smrt, da, druga smrt, nadnaravna: bezboštvo, grijeh. Takvo biće se može zvati čovjekom, ali ne kršćaninom u pravom smislu te riječi..

Upamtimo: kršćanin je više od obične osobe ne samo po stupnju, nego i u suštini. Kršćanin je više nego dobra osoba. Kršćanin je biće koje je uzdignuto iznad prirode, on je netko bitno nov, neizrecivo velik. Ima nešto nadnaravno i božansko u kršćaninu. Ovo je dogma. ﮻  Svima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja.﮺ 

Ovo je cijelo značenje djela otkupljenja. Sveti Augustin kaže: Sin Božji postao je čovjekom da čovjek postane Bog. Sin Božji postao je dionikom ljudske naravi da bismo mi postali dionici božanske naravi.

Tko, govoreći o kršćanstvu, govori samo onoliko koliko je ono pridonijelo uzdizanju umjetnosti, znanosti, zemaljskom blagostanju naroda, a šuti o božanskom životu u duši, što nazivamo posvećujućom milošću, taj shvaća površno i ne zna što je Crkva.

Sve kada bi kršćanstvo svijet pretvorilo i u sami raj, ali u duše ne bi unijelo Boga, bila bi to ispraznost. Kršćanstvo je religija nadnaravnog života. Kršćanin je duša u tijelu, a Bog u duši!

Dakle, kršćanin je biće u kojem Presveti Bog prebiva. Što znači sveto? Svetac je kršćanin koji živi punim nadnaravnim životom. Kršćanin koji živi s Bogom, u Bogu i za Boga. Kršćanin je osoba koja je potpuno prožeta strujanjem nadnaravnog života, svjetla i snage. I tako, oni koji sliče Majci Božjoj: punoj milosti! punoj Boga! Prečistoj! odjevenoj u sunce, s mjesecom pod nogama, - pravi su sinovi Bezgrješne.

Budimo iskreni, nemojmo biti licemjerni! Ili igramo komediju u crkvi, ili je Crkva za nas škola svetosti, škola nadnaravnog kršćanstva. Zašto bismo oklijevali ovo otvoreno reći? Mi moramo biti sveci! Ne čudaci, ne gradeći se izuzetnima, nego ponavljam: Sveci!

Kardinal Mermillod jednom je rekao u odabranom društvu: Zemlja postoji da bi rađala svece. Svijet živi u svrhu davanja svetaca. Stoljeća prolaze u svrhu stvaranja svetaca, da bi se oblikovale duše kojima je Bog sve. Kada Bog na jadnoj zemlji više ne bi nalazio svetaca, znate li što bi učinio? Razbio bi svijet kao beskorisnu posudu.

Vidjeli smo da je kršćanstvo religija čovječanstva do nadnaravnog cilja, do kojega se vlastitim snagama, ni našim orlovskim usponima razuma i volje, nikada ne bi smo mogli uzdići. Vidjeli smo da je to religija nadnaravnog života već ovdje na zemlji, života čiji se početak naziva posvećujuća milost, a kraj- svetost.

Kršćanstvo je uz to, religija sa sredstvima za nadnaravni život. Nadnaravni život čovjek sâm ne može pobuditi. Stvoriti život je privilegija koju je Bog pričuvao za sebe. Svi pokušaji znanstvenika da umjetno induciraju najjednostavniji fenomen života su propali i neće uspjeti. Bog stvara svaku dušu pojedinačno. Ovo tim više vrijedi za viši život duša. Čovjek nema načina ni sredstava da stvori ovaj život. Nikakav talent, nikakva glupost, nikakva moć ili bogatstvo neće to postići. Samo i jedino Bog to može učiniti! Čovjekova jedina zadaća je služiti Bogu kao oruđe, biti taj kanal kroz koji teku izljevi Njegove milosti za druge.

Mi krstimo. Po krštenju božanski život ulazi u dušu. Ali nemojmo zamišljati da smo mi izvor ovog života. To je Isus. Mi oslobađamo. Kroz odrješenje, božanski život se obnavlja u duši. Bilo bi ludo pripisati to snazi ljudskih riječi. Isus to čini. Mi posvećujemo. Kruh i vino pretvaramo u Tijelo i Krv Kristovu. Ali mi to ne činimo vlastitom snagom. Isus to čini. Mi propovijedamo. Kada propovijedamo, imamo uvjerenje da je to nešto drugačije nego kada drugi govore. Božanska je snaga u našim riječima. Također znamo da nikada nijedna naša propovijed, sama po sebi, neće pobuditi nadnaravnu odlučnost u bilo kome. Isus to čini.

On je trs, Mi smo loze. Svi sokovi milosti teku iz Isusa, bez Njega ne možemo učiniti ništa nadnaravno. Ništa. Ni puno, ni malo, ništa! Isus samo, Isus sve, bez Isusa ništa. Svećenik koji nije duboko uvjeren u ovu temeljnu kršćansku istinu je heretik. Ali nije samo svećenik onaj koji ovo mora vjerovati. Svi moramo vjerovati u to. Moramo biti supernaturalisti. Moramo imati duboko uvjerenje da će svijet biti obnovljen samo nadnaravnim sredstvima i nadnaravnim djelima. Te nadnaravne sile i sredstva su sakramenti i molitva.

Suvremeni svijet vjeruje samo u prirodne stvari, u genije, u talent, u energiju, u rad na industrijskom, tehničkom, komercijalnom polju, u znanstveni, politički i društveni rad. Nijedno stoljeće nije toliko radilo na temporalnim poljima života kao 19. stoljeće. Ali istovremeno niti jedno stoljeće nije jače potkopalo vjeru u nadnaravnu moć milosti od ovog stoljeća liberalizma. Ideja o nadnaravnom sve je više nestajala iz područja znanstvenog, političkog, društvenog i gospodarskog djelovanja. Radilo se kao da Krist nikada nije rekao: ﮻  bez mene ne možete učiniti ništa.﮺  Bilo je mnogo katolika, učenjaka, diplomata, poduzetnika, obrtnika, ali jako malo istinskih katoličkih učenjaka, diplomata, poduzetnika i liječnika.

Što se dogodilo? Gledamo to od I. kolovoza 1914. Talent je bankrotirao. Energetika je bankrotirala. Sve čisto, svojstveno je bankrotiralo. Industrija, trgovina, politika i znanje krenuli su krivim putem. Nisu uspjeli. Kao što je Hagaj jednom prorekao: ﮻ Mnogo si sijao, ali nisi mnogo požnjeo. Jeli ste, i niste se najeli; Pokrili ste se, a niste se utoplili; A onaj koji je ubirao zarade, pohranjivao ih je u šuplje mješine. Ti si ih donio kući, a ja sam ih raznio, govori Gospod nad vojskama.﮺  Prirodna sredstva nisu dovoljna da se poboljša čovječanstvo.

Ne mogu ga čak učiniti ni sretnijim.

Od 1914. Bog uči ljude poniznosti. Želi ih podsjetiti na usporedbu loze i matične loze. Bez Krista ne možete učiniti ništa. Bit ćeš poput loze odsječene, odbačene, usahle i spaljene.

Ovo su rane našeg prokletog modernog ponosa. Ali znanost je neophodna.

Najsjajnija znanstvena i društvena djelatnost bez posvetne milosti bezvrijedna je u Božjim očima. Za to nema nagrade u vječnosti. Bogu to nije potrebno. Donekle tek kao gnojivo za neko dobro. Čak i najsjajnija djela kršćanina, kad nisu potaknuta pomoćnom milošću, kad nisu popraćena milošću, nisu oduhovljena, prosvijetljena i posvećena milošću – besmislena su za vječnost. Augustin bi o takvim djelima zapisao: ﮻ Grandes passus, sed extra viam!﮺  Veliki napredak, ali ne na pravom putu. Bernard, u pismu papi Eugeniju III., govoreći o ovoj trgovačkoj djelatnosti koja uništava vjerski život, koristi oštar izraz: On to naziva occupationes maledictae! Prokleta zanimanja!

Mi smo kršćani. Mi smo nadnaravni. Mi smo to onoliko koliko je milosti u nama. Moramo raditi, ali taj posao ne treba biti sam sebi svrha, ne idolopoklonstvo, već služba Bogu. Katolički institut, u kojem bi vremenite stvari imale veću važnost od nadnaravnih stvari, nema raison d’être.

Ovo je misija osmog prosinca. Poslanje milosti, poslanje nadnaravnog, svetog, božanskog. Po ovome postajemo ispunjeni milošću, poput Marije! Snagom Duha Svetoga, snagom Kristovom.

U Rusiji se često susreće slika Majke Božje iz 6. stoljeća. Marija u moru zrȃkā! Unutra na grudima, kao sunce, kao žarka Hostija, živi Isus u Mariji. Isus je njezino središte i život. Kao da Marija nema srce i dušu kao drugi ljudi. Njezino srce i duša je Isus, Ona je Njegova živa monstranca, Njegov tabernakul. Izvana Marija, iznutra Isus. Ovo je vjerna slika naše Majke.

To bi trebala biti slika i Njezinih sinova.

+ + +

 - Vlč. R. Mäder

_____________

Izvor: Ks. Robert Mäder – Katolikiem jestem!. Księgarnia Świętego Wojciecha w Poznaniu. 1929.