Potreba za strpljenjem u bolesti. Tko je slobodan od bolesti i tko je ispravno podnosi? Gotovo svi bježe od nje s užasom, a kad je ne mogu izbjeći, pate s otporom i gnušanjem, pa stoga bez olakšanja i bez zasluga.
Ipak, bolest nije mali blagoslov, tako da 'kad bi ljudi znali kakvo je blago sadržano u njoj, rado bi je dočekali' (1).
JER BOLEST ČUPA OD GRIJEHA I PRIVLAČI K BOGU
Ako stavite uteg na jednu stranu vage, druga se odmah diže prema gore; slično, Gospodin opterećuje tijelo bolešću, tako da se duša, previše vezana za zemlju, uzdiže prema Bogu i Božjim stvarima.
Bolest posvećuje dušu, jer je čisti od nesavršenosti i čini osjetljivom na utjecaj Božje milosti. Ako duša želi biti žigosana Božjim pečatom i usavršena u kreposti, mora biti pripremljena za to pomoću bolesti i nevolja; tada postaje mekana i prikladna da Gospodin odrazi svoju sliku na njoj.
Taj je učinak uzrokovala bolest one Rimljanke Blažile, o kojoj piše sv. Jeronim. Jeronim piše o njoj: 'Pogledajmo našu Blazillu, - prije je stajala po cijele dane pred zrcalom, i motala kosu u pletenice, i čakarila svoje lice; ali ju je Gospodin posjetio s groznicom od trideset dana i bacio je u peć patnje, i gle, sada stoji pred ogledalom svoje duše, Isusom Kristom, i moli se; ona koja je prije bila svim srcem okrenuta svijetu, sada prezire užitke života, već u zoru ustaje na molitvu; Ona koja je prije bila kamen spoticanja drugima, sada ih poziva na slavu Božju; ona koja je prije bila tako tašta, sada kleči na goloj zemlji i ne boji se uprljati svoju haljinu; Ona koja prije nije imala vremena gledati u nebo, sada, nakon svoje bolesti, svu svoju utjehu nalazi u Kristu'.
Bolest je škola za dušu, jer uči koliko je moćan Bog, koji može u trenu poniziti i najvećeg među moćnicima, – kako je čovjek slabo stvorenje, kratko živi usred raznih patnji, – kako je malen svijet kad se njegove utjehe i najmanjom boli u gorčinu promijene, – kako je težak grijeh, koji donosi na ljude bolest i druge kazne, – kako je drago nebo, kad se mora postići po tolikoj cijeni.
KONAČNO, BOLEST JE POLJE ZASLUGA ZA DUŠU, JER KROZ NJU DUŠA MOŽE OTKUPITI PRIVREMENU KAZNU NA ZEMLJI I ZARADITI VISOK STUPANJ NEBESKE SLAVE.
Nije li, dakle, bolest blagodat? Kad je svetom Feliksu iz Reda kapucina u njegovoj bolesti savjetovano da traži otpust, on je odgovorio: ‘Što mi savjetujete? Kako to mislite, trebao bih zazvati pomoć Gospodina Isusa da ukloni boli koje me progone? Nikada, nikada, – jer to nije tuga, nego cvijeće nebesko, što u raju cvate, koje Gospod daruje svojim sinovima.
Štoviše, sveci tuguju ako ih Gospodin ne proganja bolešću, a kada ih progoni, ne žele se riješiti tako dragocjenog dara. Tako i ti, na bolest gledaj takvim okom.
Mogao bi reći: ne bojim se patnje, samo mi je za jedno žao, što u bolesti ne mogu moliti.
Ne možeš moliti? – Ali onda Bog od tebe traži da budeš strpljiv, a ne da moliš.
Čini ono što je Bogu drago, a ne ono što je tebi, i budi uvjeren da je ono jedno ‘Budi volja Tvoja’, izgovoreno u patnji i s ljubavlju, vrjednije od višesatne molitve.
Osim toga, ako žrtvuješ svoju bolest Gospodinu i cjelivaš njegove rane u duhu, ili se na trenutak staviš pred Presveti Sakrament, moliš najsavršenije. Može te mučiti što tada ne možeš slušati svetu Misu ili se pričestiti; Neka ti Oltar bude konačište, a pričest ispunjenje Božje volje.
Reći ćeš: Drugi pate zbog mene. A da je netko drugi bolestan, bi li te boljelo vidjeti da se netko drugi pati za njega? Nimalo, – dakle vidiš da je to iskušenje samoljublja, jer proizlazi iz ove želje da se svima ugodi.
Tko se slaže s Božjom voljom, prihvaća ne samo bolest, nego i sve smetnje povezane s njom.
Osim toga, ako drugi pate, i oni će imati zasluge. „Dugotrajne bolesti“, rekao je sveti Franjo Saleški, „dobra su škola milosrđa za one koji služe bolesnima i strpljivosti za one koji pate; jedni su podno križa s Blaženom Djevicom i svetim Ivanom, koje slijede u supatnji, dok su drugi na križu sa Spasiteljem, u čijoj muci sudjeluju” (2).
Reći ćeš: ne mogu učiniti ništa dobro.
Ali možeš patiti; „Bolje je strpljivo podnositi nevolje nego činiti dobra djela” (3).
Da bi izbjegao ovo iskušenje, ne gledaj što bi učinio da si zdrav; već pomisli kako možeš ugoditi Gospodinu u svojoj bolesti.
Uza sve to nepobitno je da bolest nije lako podnijeti čak ni malo savršenijim dušama od tebe, pogotovo kad je bolest mučna i duga.
Također je sigurno da bolest ne posvećuje mnoge; naprotiv, kod mnogih uzrokuje pogoršanje; jer kao rezultat bolesti, oni postaju ženstveni, sebični, razdražljivi, skloni prigovaranju protiv Boga i ljudi, lijeni u molitvi, bdijenju i drugim duhovnim praksama, tako da kod mnogih, bolest tijela je praćena bolešću duše.
Koji je razlog tome?
Radi se o tome da ljudi nisu u stanju ili ne žele ispravno podnijeti svoju bolest.
Neki od njih se glasno žale, ako ne Bogu onda barem onima koji se o njima brinu, ili liječniku, ili samoj bolesti. Drugi se ne žale glasno, ali postaju nestrpljivi u duši i mrzovoljno šute. Drugi opet rado govore o svojim patnjama kako bi drugi suosjećali s njima ili pohvalili njihovu strpljivost. Drugi ne zahtijevaju suosjećanje, već umjesto toga različite utjehe da zaslade svoju patnju, ako je moguće. Drugi pate bez utjehe, ali u isto vrijeme očajnički žele ozdraviti. Svi se oni ne ponašaju ispravno u svojoj bolesti.
Kako se onda ponašati?
Najprije prihvati svoju bolest bez mrmljanja, kao zemaljsko čistilište i kao kušnju Gospodnju, koja ti je oduvijek određena; ali u isto vrijeme zamoli za milost strpljivosti.
‘Onda pozovi liječnika i u svemu osim u grijehu slijedi njegov recept, ali položi nadu ozdravljenja samo u Boga, ‘jer od Boga je svaki lijek’.
Sveti Franjo Saleški odlikovao se izuzetnom strpljivošću u svojoj bolesti, a kad bi mu liječnik prepisao bilo što, ma kako bilo neugodno, on je odgovorio: 'Čini s bolesnikom što hoćeš; Bog me predao tvojoj volji’. Na pitanje kako se osjeća, nije želio ni povećati ni umanjiti svoju patnju, jer je povećanje svoje bolesti smatrao lažju, a smanjenje grešnom neiskrenošću. Eto savjeta i za tebe.
Što se tiče samog ozdravljenja, hoće li i kada doći, potpuno se pouzdaj u volju Božju, koja određuje ne samo samu bolest nego i sve njezine okolnosti.
Gospodin Isus ukazao se svetoj Gertrudi za vrijeme njezine slabosti, držeći u jednoj ruci njezino zdravlje, a u drugoj njezinu bolest, i rekao: ‘Sad biraj’. Ali Svetica je odvratila pogled i od zdravlja i od bolesti, i bacivši se u Srce Isusovo, zavapila je: 'Ovo je, Gospodine, ono što biram; Ne želim ni zdravlje ni bolest, nego želim samo tvoje Srce i ispunjenje tvoje volje. Isto tako, i ti također biraš; a ako moliš za zdravlje, uvijek dodaj: ne moja volja, nego Tvoja neka bude.
Ali svoju bolest strpljivo nosite i ne tužite se što vas Bog pohodi; nego recite ponizno: ‘Hvala ti, Gospodine, što si me kaznio; evo, ljubim tvoju desnicu.’
Kad te muče tvoje boli, podsjeti se da gotovo da nemaš sjetilo kojim nisi griješio, pa neka se stoga tijelo pokaje što je bilo oruđe grijeha; zatim ponovno pogledaj okom duha na Kristovu muku; ili u konačnici, zamisli da ti ovu patnju šalje premilostivi Otac da iskuša tvoju ljubav.
Jednom, dok je sveti Franjo ležao teško bolestan, jedan je redovnički brat, sažalivši se nad njegovom patnjom, rekao: ‘Molite, oče, ipak Gospodina Boga, da vas ne muči tako teško, jer vas je njegova ruka jako stegla’. Na što je svetac, čuvši to, žalosno zastenjao i povikao: ‘Da nisam upoznao svoju jednostavnost, ne bih ništa odbacivao, kad bi sebe smatrao da osuđujem Božju vladavinu svojim koristoljubljem.’
Nakon tih riječi, usprkos velikoj žalosti, iznenada se baci presavijen na zemlju i, ljubeći pod, uzrujanim glasom povika: Blagoslivljam te i zahvaljujem ti, Gospodine, Bože moj, za sve žalosti koju mi Ti šalješ; Molim Te da mi pošalješ stostruko strože, ako je volja Tvoja. Jako ću se radovati kad me budeš bičevao ne štedeći me, jer je ispunjenje tvoje volje najveća utjeha koju od tebe mogu dobiti” (4).
Konačno, pokušaj pravilno iskoristiti svoju bolest. Iako je istina da bolest ima svoje prednosti, jer te oslobađa težih mrtvljenja i dužih molitava, s druge strane, nemojte pretjerano ugađati svom tijelu, niti potpuno napustiti molitvu i kontempliranje.
Također, ne žalite se pred ljudima, i ne izazivajte tjeskobu onima koji vas njeguju, odričući se njihove službe ili preuveličavajući svoje patnje.
Sveta Klara, tijekom svoje duge bolesti, nikada nije progovorila nijednu nestrpljivu riječ; Sveti Vinko Paulski je i u najvećim patnjama zadržao svoj mir, da nitko ne može spoznati njegovu slabost prema Bogu, 'da bolest tijela ne prijeđe na dušu'). Zamijenite mrtvljenje strpljivošću, a meditaciju djelima prešutnog pristajanja na Božju raspodjelu. Ni sveci se ne prepuštaju bolesti. Sveti Grgur iako pogođen najbolnijim patnjama, ipak nije prestajao u svom radu, te je unatoč stalnoj slabosti napisao mnoga velika djela. Sveti Petar Damjan, nakon noći probavljene u nesanici i bolovima, otišao je na propovjedaonicu kao najzdraviji. A kada su svetog Lovru Justiniana, patrijarha Venecije, njegovi ukućan htjeli navesti da barem nekoliko dana prije njegove smrti legne na krevet, budući da je obično spavao na podu, odgovorio je: "Gospodin Isus je umro na križu, kako možete željeti da grešnik poput mene umre na udobnom krevetu?”
Kako bi pronašao olakšanje i stekao zasluge, moli sa zanosom i poveži svoje patnje s bolovima Gospodina Isusa. Zamisli sebe kako ga slijediš do Kalvarije i čak imaj pred sobom sliku Gospodina Isusa kako visi na križu i Majke Žalosne koja stoji pod križem.
Sveti mučenik Jona ležao je, po nalogu tiranina, svu noć gol na ledu; kad ga je sutradan sudac upitao kako je proveo noć, odgovorio je: “Nikad se nisam ugodnije odmorio”; jer je cijelu noć duhom gledao u Raspetoga Spasitelja. Sveti Vinko Paulski u svojim najvećim bolima samo je ponavljao ove riječi: “O moj Isuse! O moj najdraži Isuse!” – i to mu je bilo najslađe olakšanje.
Također traži utjehu i pomoć u svetoj pričesti, kao što su to činili sveci. Kad te sâm Gospodin osnaži, bolest će izgubiti svoj užas i čak postati ugodna da ćeš zahvaljivati Gospodinu za nju. Blažena Humilijana Firentinska usred najžešćih patnji, podigla je ruke prema nebu, zatim ih sklopila na križu, i radosnog srca, spokojnog lica slavila je Boga: "Budi blagoslovljen, ljubavi moja".
Ako je vaša bolest teška, budite spremni umrijeti čim se to Gospodinu svidi i unaprijed se pripremite za smrt.
Ako ozdraviš, zahvali Bogu, a svoje zdravlje upotrijebi za službu Bogu što revnije. Ako pak nema nade u ozdravljenje, čekaj smrt spokojno, kao ovca na klanje, pa čak i s radošću, kao nevjesta koja ide k zaručniku. Pribjegni tada čežnji za Bogom. Tako je sveta Pavla, usred teških žalosti, pogledala u nebo i uzdahnula: "Tko će mi dati krila da kao golubica, odletim i počivam u nebeskim šatorima."
Napokon, utješi se nadom u sretnu vječnost, gdje više neće biti ni bolesti ni tuge.
Neka ti sveci budu uzor i poticaj, osobito sveta Lidwina, koja je u svojoj strpljivosti dosegla vrhunac junaštva. U petnaestoj godini slomila je rebro uslijed pada pri poskliznuću i od tada trideset godina nije ustala iz kreveta, a posljednjih sedam bila je paralizirana i imala je tek nešto snage u njezinoj glavi i lijevoj ruci. Njezina ranjena nutrina nastavila je proizvoditi lošu krv, istječući joj iz usta, nosa i ušiju; rane su bile pune gamadi, a glava ju je boljela kao da je netko u nju zakucao čavle.
Tome se pridružila probavna groznica, otežano disanje. mučnina, jednaka skorom umiranju. Nije nedostajalo ni internih suđenja i uvreda od strane ljudi, a nedugo prije smrti u njezinu su kuću upali drumski razbojnici i žestoko je pretukli, tako da je njezin vijenac bio gotov. Unatoč tome, ova je sveta duša sve mirno podnosila, pa čak i zavoljela patnju, te je gledajući Isusa raspetoga često ponavljala: „Još više, Gospodine moj, još mi patnje pošalji, ako je volja Tvoja, samo uvećaj Tvoje milost u mjeri.” Nakon pedeset i tri godine takvog života krenula je po krunu.
________________________________________________________________________________
Bp. Jozef Sebastian Pelczar – Duhovni život ili kršćansko savršenstvo prema najučenijim duhovnim učiteljima, Svezak II, Krakov, Tiskara Jagelonskog sveučilišta, 1886.
1) Sv. Vincentius à Paolo
2) Duh St. Franje. Saleškog Part V, R. I.
3) Sv. Bonaventura De, grad. vir. c. 24.
4) Vita s. France
