Isus Krist nas uči da se u potpunosti oslanjamo na njegovu milost kako bismo bili njegovi prijatelji, mogli se oduprijeti iskušenjima i činiti dobra djela. Naš je Gospodin poučio svoje apostole ovome na večer prije nego što je hrabro pretrpio svoju Muku i otkupio ovu milost za nas:
"Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza
ne može donijeti roda sama od sebe,
ako ne ostane na trsu,
tako ni vi ako ne ostanete u meni.
Ja sam trs, vi loze.
Tko ostaje u meni i ja u njemu,
taj donosi mnogo roda.
Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa."
(Ivan 15,4-5)
Mi svi imamo savjete koje bismo si željeli dati u prošlosti. Ovo je za mene glavno. Bez mene ne možete učiniti ništa. Kad bih se barem mogao vratiti deset godina unatrag i usaditi u sebe ovu duboku duhovnu istinu - kada se u duhovnom životu oslanjamo na vlastite prirodne moći, beživotni smo kao grana otkinuta s trsa. Svi poticaji koje sam čuo na Misi; 'uzdaj se u Boga' i 'dopusti mu da ti pomogne' ušli su mi na jedno uho, a izašli na drugo. Nikad me nisu pogodile kao duboke istine; umjesto toga smatrao sam ih pobožnim floskulama. Pokušao sam ali nisam uspio rasti u svetosti svojom voljom, jer nisam zamolio svemogućeg Boga za pomoć, koji me je pozvao da budem njegovo dijete. Obasipao bi me svojom milošću da sam ga ponizno zamolio. Iako bih volio da sam ovu istinu upoznao ranije, Bog me je, u svojoj providnosti, poučio tome u najprikladnijem trenutku.
Kada sam bio brucoš student teologije, prvi put sam se susreo sa spisima svetog Augustina, “Doktora milosti”. Sv. Augustin pripovijeda o svom vijugavom putu do Boga u svojim Ispovijestima, vječnoj priči o duši koja je daleko zalutala prije nego što je došla do iskupljenja. Sveti Augustin, jedan od najinteligentnijih i najkulturnijih ljudi svoga vremena, iz iskustva je znao koliko mu je bilo nemoguće biti pravednikom, sve dok se nije konačno naučio osloniti se na Božju milost.
Postojao je Augustinov suvremenik po imenu Pelagije koji je postao ozloglašen zbog svojih zabluda o ljudskoj prirodi. Pelagije je mislio da bez ikakve dodatne pomoći možemo slijediti Božje zapovijedi i biti spašeni. Svatko tko se suočio s vlastitom slabošću u duhovnom životu i tko jadikuje sa svetim Pavlom: „Ne činim dobro koje želim, nego činim zlo koje ne želim“ (Rim 7,19), zna koliko je Pelagije bio u krivu. Sveti Augustin je to sigurno znao iz iskustva, pa je znao koliko bi duša moglo biti izgubljeno koje bi uzalud pokušavale dobro živjeti vlastitim snagama i na kraju očajavale zbog svojega spasenja.
Čitajući djela svetog Augustina shvatio sam da Bog nije promatrač koji izdaleka čeka da ispunimo njegove zapovijedi; On je nadnaravno prisutan u našim dušama. On nas ljubi i želi nas spasiti da bismo vječno bili njegovi. On želi da vjerujemo u njegovu moć da nam pomogne napredovati prema spasenju. Dakle, tek kad sam ga počeo moliti za dobro koje sam želio postati, počeo sam se mijenjati. Kad sam se suočio s iskušenjem, bacio sam se na koljena i molio početak Psalma 91: “Onaj koji prebiva pod zaštitom Svevišnjega i boravi u sjeni Svemogućega, govori Gospodinu: ‘Utočište moje, tvrđavo moja, Bože moj u koga se uzdam!’” Ovakva molitva i pouzdanje u Boga, a ne u sebe, pomoglo mi je da rastem u duhovnom životu do te mjere koju nisam dosegao u svom cijelom životu prije toga.
Spoznaja o Božjoj milosti trebala bi nas potaknuti da budemo ponizni, jer znamo koliko smo mali bez Boga, i da budemo zahvalni, jer shvaćamo koliko je Bog velikodušan. U svakoj dobroj stvari koju činimo moramo naviještati: "Ne nama, Gospodine, ne nama, nego imenu svome slavu daj... da ne bi pogani rekli: 'Gdje je njihov Bog?'" (Ps 115,1-2). Moram zahvaliti Bogu za mnoge darove milosti koje mi je dao, posebno za njegov poziv da budem fratar dominikanac.
✠
